Pučkoj uzrečici kako “nije mudro stavljati sva jaja u istu košaru”, kojom se najčešće upozorava na zamke u bankarsko-investicijskom sektoru, trebalo bi proširiti smisao. Jednako je opasno kad zbog jednog ili nekoliko pokvarenih jaja cijelu košaru proglasimo mućcima. To se često događa na mnogim područjima života, osobito kad je riječ o državnim tvrtkama i institucijama, ali i u našem konfuznom višestranačju.

Je li moralno zbog nekoliko nesavjesnih liječnika govoriti o „korumpiranom zdravstvu“, stigmatizirati cijelu jednu profesiju i većinu poštenih, stručnih i samoprijegornih liječnika koji se svakodnevno brinu o našem zdravlju? Kako se, primjerice, osjećaju transplantacijski timovi naših liječnika – koji su svojim postignućima u svjetskom vrhu – kad ih se smatra dijelom “korumpirana zdravstva”? Ili liječnici opće prakse opterećeni s dvostruko više pacijenata nego što je predviđeno standardom zbrinjavanja oboljelih? I svaki pošteni liječnik koji predano obavlja svoj težak posao? Brutalna fraza “korumpirano zdravstvo” zasjenjuje i vrijeđa dostojanstvo profesije i ugled većine moralnih liječnika posvećenih najvećoj ljudskoj dragocjenosti – zdravlju.

Jednako je tako i s pravosuđem. Stručni, savjesni i marljivi suci – zbog neznatnog postotka pokvarenjaka i nestručnjaka u svojim redovima – stigmatizirani su kao pripadnici „korumpirana pravosuđa“. Netočno, uvredljivo i sramotno za one koji ih etiketiraju, a najčešće su to lijeni, preplaćeni i nekompetentni zastupnici u Hrvatskom saboru, vrlo izdašni u dijeljenju lekcija svima drugima prije nego što sebe pogledaju u zrcalo. Ili pak stranački megafoni, među kojima je teško pronaći ljude s kojima bi pristojan svijet htio popiti kavu.

Vrlo je popularno govoriti i o devastiranom prosvjetnom sustavu, ukazivati na neimenovane nastavnike koji „trguju diplomama“, a uspjesi naših srednjoškolaca na svjetskim natjecanjima iz matematike, fizike, informatike itd. bilježe se tek usputno. Premalo plaćeni učitelji, nastavnici i profesori koji obrazuju mlade genijalce u sjeni su nekolicine mućaka u prosvjetnoj košari koji iskrivljuju dojam o moralnim i stručnim djelatnicima i sugeriraju građanima da cijelu košaru prosvjetnih jaja treba strpati u biološki otpad. Stigmatizacija časnog zanimanja zbog nekoliko izroda samo je dio blebetanja koje obilježava javnu scenu.

Na političkoj pozornici sličan je fenomen. Stranački suparnici, koji ne bi nužno trebali biti protivnici, olako se proglašavaju mućcima. To se ponajviše odnosi na HDZ-ovu košaru, proglašenu “zločinačkom organizacijom”, što bi se trebalo odnositi na sve pripadnike stranke s više od 200 000 članova. Ako je u košari nekoliko desetaka mućaka na ministarskim položajima, izabranih neshvatljivom premijerovom kadrovskom intuicijom, nije pošteno sve ostale članove proglasiti lopovima ili osumnjičenicima. Naša najveća stranka još ne razlučuje članove od pristaša, što je u zapadnim demokracijama odavno razjašnjeno. Tako, primjerice, HDZ-ova sestrinska stranka, njemački CDU, u zemlji s 83 milijuna stanovnika, ima oko 370 000 članova, što je ni dvostruko više od članova HDZ-a u Hrvatskoj s nepuna 4 milijuna stanovnika.

Oporbena jalovost snosi velik dio krivnje za vladajuću bahatost i stranputice visokopozicioniranih dužnosnika jer ni u vlastitim redovima nije odvojila zdrava jaja od mućaka koji stigmatiziraju cijelu oporbenu košaru. Vodeća oporbena stranka, SDP, još nije iznjedrila osobnost koja bi mogla predstavljati socijaldemokraciju u istinskom značenju i odvojiti se od mućaka koji prijete cijeloj košari. Neprestano se nešto umiljavaju Zoranu Milanoviću koji prečesto zaboravlja da bi – bez obzira na svoja uvjerenja – trebao biti predsjednik cijelog hrvatskog političkog spektra i svih hrvatskih građana, čak i onih 60-ak posto koji ne žele izići na izbore jer preziru politiku i političare.

Za političko ozdravljenje Hrvatske potrebno je sanitarno pročišćavanje stranaka umjesto međusobnog nabacivanja blatom s jedne obale na drugu. Možemo se – primjerice – politički slagati ili ne slagati s Brankom Lozo, ali njezina pristojnost u obraćanju političkim suparnicima trebala bi biti dio općeprihvaćene tolerancije u razvoju političke kulture. Satiričke epizode, kao što je bio sučeljavajući nastup predsjedničkog kandidata Nike Tokić Kartela, nalik na audiciju u Satiričkom kazalištu Kerempuh, mogu izazvati podsmijeh, ali ne dopuštaju ruganje jer bi to značilo izrugivanje tisućama ljudi koji su potpisali njegovu kandidaturu. Predsjednik države i takvima će morati biti predsjednik. U Kartelovoj političkoj košari, čini se, nema mućaka, to je dio Hrvatske koji se mora respektirati čak i onda kad nas nasmijava do suza. Ili baš zato.

Možemo se složiti da nije mudro sva jaja stavljati u istu košaru, ali još je besmislenije cijele društvene grupacije trpati u isti koš. Svatko bi u svojoj košari trebao promptno otkrivati mućke, ne dopuštajući da ga se poistovjećuje s pokvarenjacima. Tobožnja zaštita ceha – liječničkog, pravosudnog, prosvjetnog ili medijskog – opasna je igra koja cijeloj košari može priskrbiti epitet pokvarene robe.

Već na lokalnim izborima vidjet ćemo koliko su predsjednički izbori pomogli sanitarnom pročišćavanju političke scene o kojoj ovisi funkcioniranje nepravedno i neselektivno oblaćenih sustava kao što su zdravstvo, pravosuđe i prosvjeta. Možda bismo se katkad trebali ugledati u sustave koji u ovoj državi funkcioniraju besprijekorno, primjerice vatrogasci, HGSS, volonterske organizacije ili pak pojedine sportske organizacije.

Sport može biti poučan primjer. Svjetska smo sportska sila, ali još nam nedostaje široko prihvaćeno mišljenje da su sportaši poput Zrinke Ljutić, braće Sinković, vaterpolista i mnogih drugih istinski heroji nacije, ali ne samo za prigodni, kratkotrajni trijumfalizam. Jednako bi tako bilo potrebno da u sportskoj košari odvojimo zdrava jaja od mućaka. Nekad proslavljena košarka pala je na najniže grane, rukomet je blijeda sjena nekadašnjeg, a nedavni nastupi naših odbojkašica bili su nalik na maturalni izlet, a ne na natjecanje s državnim grbom na dresu.

Najvažnije je da jaja i mućci u istoj košari nisu jednako percipirani u javnosti. I da napokon kažemo istinu o tome zašto 60-ak posto glasača ne želi izaći na izbore.