Kad sam davnih godina s divljenjem razgledavao Petru u Jordanu, jedno od svjetskih čuda otkriveno tek u 19. stoljeću, nikako nisam mogao povezati povijesne činjenice s onim što gledam uživo. Nabatejci, plemensko-nomadski narod, svoj je glavni grad izgradio na stjenovitoj visoravni, o čemu svjedoče čudesni samostani uklesani u crvenkasti kamen. Znanstvenici i danas proučavaju nabatejski sustav navodnjavanja kojim se usred pustinje – uskim kanalima usječenim u stijene – prikupljala kišnica i rosulja.

Nabatejci su bili gospodarski moćan narod na važnom putu trgovačkih razmjena, čije se kraljevstvo 150 godina prije Krista protezalo od Sinaja do Arabije. O njihovoj povijesti postoje oskudni podaci, ali jedno je posve sigurno: graditelji čudesne Petre, koji su prije početka nove ere osvojili čak i Damask, izumrli su narod. Ništa neobično, rekli bi povjesničari, ali za susreta uživo s ostacima njihovih grandioznih postignuća, čini se nestvarnim da takav narod – čijim se stvaralačkim postignućima i poslije 2000 godina divi cijeli svijet – nestane kao da nikad nije postojao.

Nimalo slučajno sjetio sam se toga za nedavne Vladine objave kako je donijela paket mjera vrijedan 685 milijuna eura koji bi trebao pridonijeti ublažavanju dramatične demografske situacije u Hrvatskoj. Lani je rođeno 32 170 djece, a umrlo 51 275 osoba. Statistički gledano, svaki dan u Hrvatskoj se rodi 88-ero djece, a umre 140 osoba. Gotovo dvostruko više umrlih nego rođenih drastično pogoršava demografsku sliku Hrvatske u kojoj danas živi oko 3,9 milijuna stanovnika.

Stopa rodnosti posljednji je put bila veća od 2,1 djeteta po obitelji 1967., što je osiguravalo blagi porast ukupnog broja stanovnika. Od tada do danas stopa fertiliteta i u Europi i u nas neprestano pada (u nas je spala na 1,47 novorođene djece po obitelji), a manju stopu od nas imaju samo Malta i Italija (s 1,1 rođene djece) te Litva (s 1,2). U Bugarskoj i Rumunjskoj, zemljama s najviše rodnosti u Europskoj uniji, fertilitet ne doseže ni 1,8 djece po obitelji. Stanovništvo EU-a sve je starije i neprestano se smanjuje.

S obzirom na demografske trendove opravdano je pitanje – dakako na dugi rok i s pogledom u daleku budućnost – izumiru li europski narodi, među njima i hrvatski? Zvuči katastrofično, ali statistika je neumoljiva i nameće do jučer nezamisliva pitanja. Osobito uzme li se u obzir nagli porast stanovništva u svijetu u posljednjih stotinjak godina.

Od 1900. do danas upeterostručio se broj stanovnika na Zemlji i s tadašnjih 1,6 milijardi ljudi dosegnuo današnjih 8,2 milijarde. Početkom 20. stoljeća dvoje od devet stanovnika svijeta bili su Europljani, a danas je taj omjer pao na samo jednog među trinaestero. Šokantno i istinito, a posebno zabrinjavajuće za Europu u kojoj se broj stanovnika smanjuje u svim zemljama, iako je prema mišljenju stručnjaka – kojeg li apsurda – europski kontinent najpoželjnije mjesto življenja u svijetu. Cijela je Europa demografski oldtimer, a Hrvatska je po stopi rodnosti među najugroženijim europskim nacijama.

Poticajne mjere Vlade bile su prijeko potrebne, iako nije jasno zašto se na njih čekalo više od tri desetljeća nakon osnutka države, tijekom kojih se demografska situacija drastično pogoršala. Sve kad bi nove mjere potaknule baby boom, što ovisi o mnogim čimbenicima, novorođena djeca uključila bi se u društveni razvoj najranije za četvrt stoljeća. Nabatejci i moj naraštaj tome zacijelo neće svjedočiti, ali imamo pravo nadati se da nacija kojoj pripadam neće posve izumrijeti.

Ministarstvo demografije i useljeništva nije jedino koje bi se trebalo baviti jednim od najvažnijih strateških ciljeva Hrvatske. Pozamašni iznos namijenjen poboljšanju demografske situacije – povećane naknade za rodilje i produljenje očinskog dopusta – samo je jedan od čimbenika koji bi mogao ublažiti negativne trendove. Kad je 1996. i 1997., neposredno nakon završetka Domovinskog rata, posljednji put zabilježen baby boom, materijalni položaj obitelji nije bio bolji nego danas, kao ni u cijelom minulom stoljeću u kojem su mnogočlane obitelji prije bile pravilo nego iznimka.

Socijalna psihologija duguje nam znanstvene odgovore na mnoga pitanja, a jedno je od najvažnijih zašto su se roditelji i u doba siromaštva lakše odlučivali na veći broj djece nego danas, u vremenu relativnog blagostanja. Neprestano društveno i političko fermentiranje, od osnutka države do danas, pridonijelo je osjećaju nesigurnosti i zaziranju od neizvjesne budućnosti, što je mnoge bračne parove obeshrabrilo za planiranje potomstva. Demografskoj stabilizaciji hrvatskog društva mogla je u znatnoj mjeri pridonijeti drukčija politika države prema hrvatskim iseljenicima, od kojih je većina težila osnutku države i žudjela za povratkom u domovinu, ali su ubrzo uslijedili razočaranje i nevjerica. Parole lansirane iz državnih vrhova razotkrivene su kao obmane. Povratak hrvatskih iseljenika, prekaljenih u tržišnim uvjetima i zrelom kapitalizmu, ugrozio bi domaće pretvorbene mutikaše i sve one koji su brzim presvlačenjem iz komunističkih odora u kapitalističke halje zauzimali visoke položaje i dijelili naslijeđena dobra.

Takvima bi povratnici jako smetali pa je većina od tri milijuna hrvatskih iseljenika ostala živjeti u uređenim državama koje su im jamčile pravnu i egzistencijalnu sigurnost. Da se vratila samo trećina iseljenih Hrvata, Hrvatska bi danas demografski izgledala bitno drukčije. Za to odgovornost snose svi koji su bila na vlasti od osnutka države do danas, počevši od prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana do njegovih nasljednika i svih dosadašnjih hrvatskih vlada. Plijen osvojen vlašću nisu željeli dijeliti s onima koji su svoju egzistenciju osigurali poštenim radom u iseljeništvu.

Demografskoj katastrofi pridonio je i novi val iseljavanja najpotentnijeg i najstručnijeg naraštaja, osobito nakon primanja Hrvatske u EU i otvorenih granica. Bez obzira na nov paket Vladinih mjera, demografska budućnost Hrvatske sasvim je neizvjesna.

Vjerojatno ni Nabatejci, u doba kad su vladali golemim i moćnim carstvom, nisu slutili da bi jednog dana mogli izumrijeti. Ipak se nadam da će barem nekoliko Hrvata preživjeti i s vrhova Velebita opet gledati Jadransko more.