Ne znam hoće li se zagrebačka vlast, pretežito zaokupljena pedaliranjem, biciklističkim stazama, odlaganjem otpada i novim sustavom parkiranja sjetiti jedne važne obljetnice, ali ljudi koji zbilja vole Zagreb ne zaboravljaju da je prije stotinu godina umro Milan Lenuci. Rođen je u Karlovcu 30. srpnja 1849., preminuo u Zagrebu 16. studenog 1924. i jedan je od najvažnijih urbanista i razvojnih vizionara u povijesti Zagreba. U Regulatornoj osnovi Zagreba iz 1887. prvi se put javlja ideja o izgradnji trgova i parkova kojima se definira središte grada, a taj se prostorno-razvojni dokument pripisuje Milanu Lenuciju.

Već potkraj 19. stoljeća imao je jasnu viziju urbanističkog razvoja središta Zagreba koje je poslije njemu u čast nazvano Lenucijeva potkova. Dr. sc. Snješka Knežević, naša vodeća povjesničarka umjetnosti i najbolja poznavateljice kulturno-povijesne baštine Zagreba, sustavnim istraživanjem urbanističkog razvoja grada otkrila je da se glasovita „potkova“ ne može pripisati samo Milanu Lenuciju jer je riječ o kolektivnom djelu mnogih sudionika. Smatra da bi primjereniji naziv bio Zelena potkova, čime se nimalo ne umanjuje Lenucijevo predvodništvo u tom projektu – kako bismo to danas zvali – „zelene tranzicije“ Donjeg grada.

Lenuci je bio asistent prvog suvremenog zagrebačkog urbanista Ruperta Melkusa (1833. – 1891.), a od 1892. predsjednik Gradskog građevinskog ureda i odgovorni urbanistički planer. Politehnička naobrazba, stečena na Visokoj tehničkoj školi u Grazu, omogućila mu je širok raspon urbanističkog i komunalnog djelovanja, s nadahnutom vizijom Zagreba kao srednjoeuropske metropole. Upravitelj Gradskog vodovoda postao je 1878., sustav javnih stuba, pješačku komunikaciju kojom se Gornji grad povezuje s Donjim gradom, projektirao je 1883., a 1884. organizirao je Vatrogasnu službu. Gradnja gradske kanalizacije i premještanje potoka Medveščak (od 1896. do 1898.) bio je komunalni pothvat epohe. Uređenje Dolca, Kaptola i Jelačićeva trga prema Lenucijevim zamislima bilo je dio koncepta sjedinjavanja povijesnog dijela Zagreba s novim donjogradskim središtem.

Lenucijevo epohalno djelo perivojnog okvira Donjeg grada dovoljan je razlog da ga se smatra tvorcem kulturno-povijesnog identiteta hrvatske metropole, u međuvremenu devastirane do neprepoznatljivosti. Perivojni okvir središta grada svrstan je među najveće domete kulture historicizma.

Danas je teško zamisliti Trg Republike Hrvatske – kojim od 1895. dominira zgrada HNK – kao stočno sajmište sve do pred kraj 19. stoljeća. Današnji najljepši zagrebački trgovi bili su u to doba neuređene ledine, a na njihovu obodu tek su ponegdje nicale historicističke ili secesijske zgrade ondašnje građanske elite. Donji grad je bio tek u nastajanju, građen prema urbanističkoj ideji Milana Lenucija i njegovih suradnika zaslužnih za Zelenu potkovu. Postupno se pretvarao u impresivan sklad perivoja, trgova i reprezentativnih zgrada. Gradski vrtlar Franjo Jeržabek (1862. – 1935.) oblikovao je hortikulturu partera.

Pokušajmo zamisliti kako bi danas izgledalo središte Zagreba bez Trga Nikole Šubića Zrinskog, Trga Josipa Jurja Strossmayera, Trga kralja Tomislava, Trga Ante Starčevića, Trga Marka Marulića, Trga Ivana, Antuna i Vladimira Mažuranića, Trga Republike Hrvatske i Botaničkog vrta. Bez raskošnih perivoja koji pripadaju tim trgovima, secesijske palače bivše Nacionalne i sveučilišne knjižnice, danas Državnog arhiva, bez HNK, palače HAZU, Umjetničkog paviljona, Arheološkog muzeja, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i mnogih drugih zgrada koje tvore kulturno-povijesni i spomenički identitet Zagreba? Bez stogodišnjih zrinjevačkih platana, Glazbenog paviljona i Meteorološkog stupa na Trgu Petra Šubića Zrinskog koje je projektirao Herman Bollé, bez Zdenca života Ivana Meštrovića ispred HNK, bez spomenika kralju Tomislavu, Josipu Jelačiću i Petru Preradoviću…?

Na istočnoj i zapadnoj strani perivojnog okvira kako ga je zamislio Milan Lenuci, najljepše su zagrebačke kuće, vrhunac graditeljstva s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Projektirali su ih najveći arhitekti toga doba, a gradili vrhunski majstori koji su često na kuće uklesali svoj potpis. Desetljećima neodržavane, mnoge od njih stradale su u potresu, a one rijetke obnovljene devastirane su tzv. grafitima zagrebačkih vandala. Memorija grada, njegova zaštićena kulturno-povijesna jezgra, opasno je ugrožena, a Zagreb gubi identitet srednjoeuropske metropole kakvu je zamislio Milan Lenuci.

Najznačajnije Lenucijevo djelo skica je Generalne osnove grada iz 1907. godine u kojoj razmatra problem željezničke pruge koja sprečava povezivanje Donjeg grada s područjima južno od pruge i zalaže se za njezino izmještanje. Ni stotinu godina nakon Lenucijeve smrti problem željezničke pruge koja dezintegrira Zagreb nije riješen.

Lenuci se sustavno i predano bavio cjelovitim razvojem grada, od rezidencijalnih četvrti i središta Zagreba do periferijskih zona, nastojeći svim dijelovima grada osigurati urbano dostojanstvo. Najvažniji Lenucijevi projekti i njegove razvojne vizije nisu ostvarene ni stoljeće nakon njegove smrti. Trešnjevka i Trnje uništeni su prekomjernom i nadasve ružnom gradnjom mimo svake urbanističke logike, podsljemenska zona unakažena tzv. urbanim vilama, povijesno središte grada zapušteno i derutno, zone najbliže centru prepune slamova, a željeznička pruga i dalje presijeca grad na dvije nepovezane cjeline.

Milan Lenuci, koji je umro 16. studenog 1924., posljednji je veliki zagrebački urbanist i vizionar koji je volio Zagreb i podario mu svoju genijalnost. Šteta što nije doživio otvorenje Esplanade 1925. godine, i danas najboljeg hotela u Zagrebu i u ovom dijelu Europe.

Lenucijevi nasljednici ne samo što mu ni u čemu nisu dorasli, nego nisu uspjeli očuvati ni memoriju grada. U Lenucijevo doba nije bilo „zelenih akcija“, ni „mačkopisa“ u pješačkim zonama, ni svakodnevnog pucanja vodovodnih cijevi, ali je bilo mnogo ljudi koji su voljeli svoj grad i razvijali ga u europsku metropolu stoljeće prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Danas imamo Možemo! Možete li? Može li itko Zagrebu vratiti dostojanstvo Lenucijeva doba?