Članovi hrvatske vlade malo i rijetko spavaju, čak i na kratkotrajnom godišnjem odmoru. Utješno je što nesanica može biti prava prigoda za rasplamsaj kreativnih ideja, nužno zapostavljenih u svakidašnjem političkom spletkarenju.

Zamislite premijera ili bilo kojeg člana Vlade da se usred nesanice prisjete glasovite rečenice američkog svećenika Martina Luthera Kinga „I have a Dream“ i nakon toga svoj san pretvore u stvarnost kojom će razveseliti, ohrabriti, zadovoljiti ili raspametiti hrvatsku javnost.

Primjerice: da objave odluku o prestanku okupacije Gornjeg grada i iseljavanju Vlade na primjereniju lokaciju, predloženu još prije četvrt stoljeća i od tada bahato ignoriranu. Uzurpacija povijesnog središta Zagreba, posljednje tri godine nagrđena zaštitnim ogradama kojima se Banski dvori brane od opasnosti „rastućeg terorizma“, izaziva bijes građana i nevjericu turista. Romantični spomenički prostor s jedinstvenom crkvom sv. Marka pretvoren je u parkiralište luksuznih automobila, simbola političke moći, kojima se prevoze Vladini dužnosnici i njihova sigurnosna pratnja. Drsko zaposjedanje gornjogradskog prostora krajnje je uvredljivo za sve stanovnike Zagreba.

Zašto nam to radite?

Po ne znam koji put pitamo Vladu: zašto nam to radite? Zašto narušavate dignitet povijesno-spomeničke jezgre Zagreba i otimate ga Zagrepčanima i posjetiteljima grada? Odgovora nema. Riječ je o demonstraciji političkog despotizma kojim se u najuže gradsko grlo, urbanistički predviđeno za pješake i kočije, automobilima ugurava politička elita pristigla iz svojih ministarstava razasutih po skupo unajmljenim prostorima u različitim dijelovima grada.

Davne 1996. raspisan je i prihvaćen natječaj za izgradnju kompleksa sjedišta Vlade, njezinih ureda i većine ministarstava u Trnju, u nastavku glasovite Vitićeve „Kockice“ (nekadašnjeg sjedišta Centralnog komiteta SKH) na obalama Save. Taj bi projekt – svima dostupan i javno predstavljen – trebalo aktualizirati, ali nipošto ignorirati kako su to činile sve dosadašnje hrvatske vlade.

Politička uzurpacija Markova trga proširila se i na zaposjedanje dijela zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice, čime je grubo narušena njezina knjižnička namjena i funkcija. To pokazuje da je NSK – jedan od kapitalnih kulturnih objekata sagrađen ponajviše zalaganjem Stipe Šuvara – Vladi itekako prihvatljiv i komforan i da su njezina zasjedanja ipak moguća izvan pretijesnih i nefunkcionalnih Banskih dvora.

Čini se da se vrhovima hrvatske državne vlasti jako sviđaju povijesni prostori. U bivšoj Titovoj „vikendici“ na Pantovčaku, jednoj od mnogih razasutih diljem bivše države, ugodno su se raskomotili svi dosadašnji hrvatski predsjednici, a samo je Kolinda Grabar-Kitarović pokušavala premjestiti predsjednički ured na novu lokaciju. Neuspješno.

Nijednom hrvatskom premijeru nije palo na um da palaču na Markovu trgu koju je ban, grof Ignác Gyulay, kupio od grofa Ferdinanda Kulmera, useljenu 1809. i poslije nazvanu Banskim dvorima, daruje hrvatskoj kulturi. Iako se nijedan predsjednik Vlade RH ne bi trebao poistovjećivati ni s grofom Josipom Jelačićem, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom koji je također stolovao u tom povijesnom zdanju, premijer i njegovi ministri ipak su čvrsto zasjeli u njegove nekadašnje odaje. I laicima je jasno da je povijesna palača odavno trebala biti prenamijenjena u kulturnu ustanovu.

Usput bi se trebalo zapitati što s tim u vezi poduzimaju Društvo arhitekata Zagreba, Društvo povjesničara umjetnosti i Grad Zagreb, koji najviše trpi od tog državničkog despotizma.

Osjećaj uzvišenosti

Ipak, treba razumjeti premijera i članove Vlade: teško se osloboditi uzvišena osjećaja da se jedino u Banskim dvorima mogu osjećati kao ban i mnoštvo ministarskih patuljaka. Kao što se teško osjećati predsjednikom države ako predsjednički ured nije smješten u velebnom izdanju arhitekta Kazimira Ostrogovića, poznatijem kao Predsjednički dvori (nekadašnja Vila Zagorje), kao stvorenom za medicinsku ustanovu. Bi li, primjerice, Predsjednički dvori mogli udomiti potresom teško oštećen Medicinski fakultet na Šalati?

Iz Predsjedničkih dvora pruža se pogled na paunove, fazane, srne i brižljivo njegovan vrt zasađen mnogim „nesvrstanim“ stablima i raslinjem kojima su zadivljeni svi strani državnici koji posjećuju Pantovčak. I to na parceli koja je – uobičajenom i uhodanom praksom na ovim prostorima – oteta bivšim vlasnicima.

Banske dvore i Predsjedničke dvore trebalo bi mirnom reintegracijom vratiti građanima Republike Hrvatske. Jer mandatni prolaznici nisu vlasnici nijednog od dvorova u koje su se neovlašteno uselili, znajući da Živi zid, Ivan Vilibor Sinčić i slični prosvjedni manekeni protiv toga nikad neće prosvjedovati.

Umjesto da bude kulturno i turističko središte Zagreba, Gornji grad eutanaziran je politikom. Nije teško zamisliti Banske dvore kao kulturnu instituciju upotpunjenu, primjerice, kavanom na otvorenom i drugim djelatnostima u funkciji privlačenja Zagrepčana i turista u taj umrtvljeni i neopravdano

zaposjednut povijesni prostor. Cijeli Gornji grad, kao najvrjedniju kulturno-povijesnu cjelinu Zagreba, trebalo bi pretvoriti u pješačku zonu i prepustiti pješacima.

U sklopu obnove Zagreba od oštećenja izazvanih potresom, uz malo političke volje, trebalo bi preurediti cijelu plohu Markova trga i okolnih ulica, 2005. opločenih komunalnim otpadom – granitnim kockama kojima su se nekad oblagale tramvajske pruge, uklonjene u doba gradonačelnice Marine Matulović Dropulić i upotrijebljene za oblaganje parkirališta u gradu. Konzervator Silvije Novak proglasio ih je „povijesnim slojem“, što je neutemeljena izmišljotina. Za preuređenje najstarijeg zagrebačkog povijesnog trga – kad se oslobodi uzurpatora – trebalo bi raspisati javni natječaj na kojem bi se kreativnim rješenjima natjecala arhitektonska elita.
Za premještanje političke elite na primjerenije mjesto – primjerice, uza Savu – mogao bi se priskrbiti novac iz europskih fondova, pod pretpostavkom da se političari ne smatraju zaštićenim spomenicima kulture. 

Ostanu li čelnici države u Predsjedničkim i Banskim dvorima kao svojim trajnim odredištima, zaključak može biti samo jedan: svi mi koji pasivno gledamo te igre prijestolja zavrijedili smo titulu dvorskih luda.