Hrvatski političari još ne shvaćaju da 40-ak posto izlaska na izbore za nacionalni parlament i 20-ak posto na izbore za Europski, pokazuju zasićenost, nezainteresiranost i zgađenost građana politikom i onima koji je predstavljaju

Nakon burnih nacionalnih izbora i mlakih izbora za Europski parlament, na kojima je glasalo jedva 20-ak posto hrvatskih glasača, javnost je zaokupljena dvjema naoko nevezanim temama: najmanjom europskom izlaznošću glasača na birališta na kojima su birani nacionalni predstavnici za Europski parlament i – cijenom trešanja, bresaka i marelica na tržnicama. S pravom ćete se zapitati kakve to ima veze jedno s drugim.

Počnimo s trešnjama. Pomnim istraživanjem i anketom provedenom na nekoliko stotina ispitanika, s mogućom statističkom pogreškom od najviše tri posto, zaključio sam da je većina ljudi šokirana cijenom trešanja na tržnicama jer kilogram kvalitetnijeg proizvoda doseže 10 eura. Kupnja trešanja postala je potrošačka ekskluziva, dostupna samo imućnima.

U doba mog siromašnog djetinjstva jedino je trešanja, marelica, bresaka, jabuka, šljiva i krušaka bilo u izobilju. Zimi je nedostajalo južnog voća za čije smo postojanje jedva znali. Roditelji se nisu brinuli hoćemo li imati trešanja, nego su strahovali hoćemo li od prekomjerna uživanja tog divnog voća svi dobiti proljev. Bilo je to doba kad su trešnje najviše brala djeca, koja su se spretno penjala po stablima, osobito po višim granama nedostupnim roditeljima s viškom kilograma pod kojima su se slamale krhkije grane.

Danas djeca gotovo i ne znaju što je to penjanje po stablima jer su previše zaokupljena tipkanjem po mobitelima, a pretili roditelji beru samo one trešnje koje su im nadohvat ruke. Zato je trešanja malo i vrlo su skupe. Ali u trgovinama u golemim se količinama prodaju četiri puta jeftinije ekvadorske banane za koje nije potrebno penjanje po stablima, nego samo ulazak u bilo koji špeceraj. Nekad toliko priželjkivano južno voće pretvorilo se u svima dostupan jeftilen, a domaće trešnje i marelice u ekskluzivu.

Jedna davna anegdota simbolično ocrtava tu situaciju. U Buconjićevoj ulici u Zagrebu, u susjednim kućama, stanovale su dvije ugledne zagrebačke obitelji: Mihovilovići i Langovi. Jednoga dana kućna pomoćnica Mihovilovićevih preko terase uzbuđeno dovikuje kolegici u kući Langovih:

“Čuj, čuj, jesi vidla? Stigle su MANDARINKE!”

“Kak’ znaš?” pita kućna pomoćnica Langovih.

“Pa piše ti na naslovnici Večernjaka”, odgovara kućna pomoćnica Mihovilovićevih.

U blizini se našao Maroje Mihovilović, sin legendarnog novinara Ive Mihovilovića, i bacio pogled na naslovnicu Večernjaka na kojoj je krupnim slovima pisalo: STIŽE BANDARANAIKE.

Sirimavo Bandaranaike (1916. – 2000.) bila je premijerka Cejlona (današnje Šri Lanke) i istaknuta članica Nesvrstanih koja je bila u posjetu Jugoslaviji. Ne kao južno voće, kako je pogrešno pročitavši zaključila kućna pomoćnica Mihovilovićevih, nego kao istaknuta članica pokreta Nesvrstanih i prva premijerka u svijetu.

Ponovno ćete se zapitati: kakve to veze ima s niskom izlaznošću glasača na izbore za Europski parlament, o čemu smo se naslušali mnogo akademskih rasprava naših uglednih sociologa, psihologa, politologa i marketinških stručnjaka? Čini se da je odgovor mnogo jednostavniji od dubokoumne analitičnosti kojom se objašnjava zašto smo po postotku izlaznosti na birališta za Europski parlament na zadnjem mjestu u Europi.

Ljudi su, jednostavno, zasićeni, nezainteresirani ili pak zgađeni politikom i onima koji je predstavljaju. I zato se gotovo 80 posto glasača kloni glasačke kutije u koju bi – kao građansku dužnost – trebali ubacivati svoje želje i nadu, a svakidašnja praksa ne dopušta im ni da djeci kupe preskupe trešnje dostupne i u doba najvećeg siromaštva.

Ljudi se brinu o plaćanju režija, gužvama u gradskom prometu i na cestama koje su zbog sve više umobolnika postale stratišta, o cijenama hrane i javnih usluga, o nedostatku majstora za popravak i najmanjih kućnih kvarova, o državnim maturama, o prljavim ulicama koje odavno nisu vidjele šmrkove za ispiranje prljavštine, o divljim odlagalištima otpada, o dugim listama za specijalističke preglede, o narušenim odnosima u devastiranom pravosuđu, zdravstvu i mnogim državnim institucijama. Nije li logično da se potencijalni glasači pitaju je li im važnija sudbina nekog stranačkog europarlamentarca ili premišljanje hoće li djetetu kupiti trešnje ili slatkiše Kraša, kojima je novi vlasnik cijene besramno podigao u nebo?

Za to vrijeme u stranačkim se stožerima trijumfalistički zbrajaju i slave europski mandati, pokazuje na semafor na kojem se vidi omjer snaga, pjeva, pleše i časti obilnim caterinzima, na kojima vjerojatno ima i trešanja. Neukusno, primitivno i katkad gadljivo, jednako kao i rafali samohvale kojima je sve to popraćeno.

Za dodatno gađenje pobrinuli su se ljudi poput Bartulice koji paradiraju Ferrarijem kako bi ljudi shvatili da je brži i moćniji od Glavaševićeva bicikliranja. Pa se odnekud javi i euroluzer i zaljubljenik u kamere Mislav Kolakušić, koji umjesto da najavi sudjelovanje na audiciji za člana Satiričkog kazališta Kerempuh, ističe svoju kandidaturu za predsjednika države, ne propuštajući priliku predstaviti svoju suprugu kao First Lady! Ljudi, je li to moguće, uzviknuo bi legendarni sportski komentator Mladen Delić.

Uz Kolakušića, kao voštana figura, ukipio se još jedan propali europarlamentarac Ivan Vilibor Sinčić, koji je plandujući u Bruxellesu valjda uštedio neku „siću“ koju će pravodobno upisati u imovinsku karticu kad se bude kandidirao za jednu od državnih funkcija.

Među izabranim europarlamentarcima ima i časnih i pametnih ljudi, koji će se nedvojbeno zalagati za interese Hrvatske, ali hrvatskom puku dojadilo je da u gomili antipatičnih političkih karijerista, nevrijednih odlaska do glasačke kutije, traži one rijetke koji zaslužuju birački glas.

Političari još nisu shvatili da nikad nisu bili udaljeniji od nada i potreba naroda, da ih je potpuno preuzela estradna dimenzija njihove profesije i da su im televizijske kamere najbolji prijatelji. Ne žele shvatiti da je 40-ak posto izlaska na izbore za nacionalni parlament i 20-ak posto na izbore za Europski parlament nacionalna tragedija i pokazatelj da im veći dio glasača nimalo ne vjeruje i od njih ništa ne očekuje. Ili pak shvaćaju, ali ih to nimalo ne zabrinjava, jer foteljice nestrpljivo čekaju njihove stražnjice, a prodavači trešanja njihovu bezbrižnu kupnju.

Hrvatska first, a potom sve ostalo.