U tridesetak godina postojanja države nismo uspjeli riješiti problem ispravnog vrednovanja rada. Razlučiti sposobne i marljive zaposlenike od nesposobnih i lijenih. Privatni sektor u tome donekle uspijeva, ali država i njezine tvrtke i institucije još su duboko u socijalizmu. Sindikati, poslodavci i država, svatko u svojoj ratobornoj ulozi, opet su u ratu oko plaća, ionako među najnižima u Europi i vječno kaskajućim za inflacijom i porastom troškova života.

Plaće bi mogle odrediti rezultate parlamentarnih izbora jer većina zaposlenih više ne vjeruje u politički haiku i zahtijeva ugovore o radu koji će im jamčiti pošteno vrednovanje njihova radnog učinka. Sve ostalo su izborne bajke.

Iako je nezaposlenost sve manja, po zaposlenosti radno aktivnog stanovništva među posljednjim smo zemljama EU-a. Uzrečica „Traži posao, a moli Boga da ga ne nađe“ najbolje definira zaposlenost i nezaposlenost u Hrvatskoj. U Zavodu za zapošljavanje prijavljeno je oko 110.000 ljudi koji traže posao, a na raspolaganju je oko 15.000 radnih mjesta. Prijavljenima se pruža mogućnost besplatne edukacije za neki od ponuđenih poslova. Uvjet je samo jedan: volja za učenjem i radom.

Više od pola milijuna stanovnika u dobi od 15 do 64 godine ili oko 22 posto radno aktivnog stanovništva nije zaposleno, ne traži posao, ne školuje se i ne pokazuje želju da se prekvalificira u skladu s potrebama tržišta rada. Po tome su od nas lošiji samo Italija, Rumunjska i Grčka. Čak trećina „oboljelih“ zaposlenika na lažnom je bolovanju.

Sve to pokazuje da znatan dio našeg stanovništva ne radi ili ne želi raditi. Zašto? Opravdanih je razloga vrlo malo u usporedbi s neopravdanim, svedenim na uzrečicu navedenu na početku. Više od 10.000 ljudi odbilo je ponuđeni posao. Među onima koji ga ne traže i ne školuju se najviše je onih starijih od 55 godina.

Mnogima od njih uručeni su otkazi – neki su dobili i otpremninu – i poslani su na Zavod za zapošljavanje da dočekaju privremenu mirovinu. Potražnja za djelatnicima te dobi na tržištu rada posve je zanemariva.

U Hrvatskoj je zaposleno oko 50 posto stanovništva radno aktivne dobi, a u Njemačkoj, Nizozemskoj i Češkoj više od 70 posto. Umirovljenicima se nakon odlaska u mirovinu gotovo i ne nudi mogućnost nastavka rada. Na puno ili skraćeno radno vrijeme u nas je zaposleno samo dva posto umirovljenika, što je najniži postotak u EU-u, gdje je prosjek zaposlenih umirovljenika oko 20 posto, a u nekim zemljama i 60 posto. Zaposleni umirovljenici povećavaju svoje skromne prihode, a znanjem i iskustvom pridonose društvenom razvoju. Ako im se to uskraćuje, povećava se udio onih koji rade na crno.

HRVANJE S HRVATSKOM Kako izaći iz crne rupe?

Gdje su nestali nekadašnji zanatlije – vodoinstalateri, soboslikari, keramičari, električari i stolari – koji su obavljali poslove prijeko potrebne za normalno funkcioniranje društva? “U Irskoj su ili u skandinavskim zemljama”, ironično odgovaraju malobrojni preostali.

Pojedine gospodarske grane, osobito građevinarstvo, turizam i ugostiteljstvo, vape za radnicima, a i trgovački lanci sve češće traže studentsku ispomoć. Jedini je izlaz u uvozu radne snage iz zemalja mnogo siromašnijih od naše. Indijci, Nepalci, Filipinci, Pakistanci i drugi pripadnici naroda siromašnih zemalja otkrivaju u Hrvatskoj “obećanu zemlju”.

Teško je precizno govoriti o njihovom broju, ali prema raspoloživim podacima, u Hrvatskoj boravi više od 170.000 registriranih stranih radnika, a do 2030. godine, procjenjuje se, bit će ih oko pola milijuna ili trećina ukupnog broja zaposlenih. Najveća je potražnja u građevinarstvu, ali na raspisane natječaje javlja se nedovoljno zainteresiranih – dvostruko manje od traženog. Pola ih odustaje nakon obavljenih razgovora.

Mnogo je onih koji bi mogli raditi, ali ne traže posao. Nedostaju valjane sociološke analiza o tako negativnim trendovima. Jesu li Hrvati lijeni ili neskloni radnim izazovima? Masovni odlasci u inozemstvo – gdje su bolje plaćeni, ali i prisiljeni prihvatiti mnogo rigoroznije radne uvjete nego u nas – opovrgavaju takve teze.

Rad u nas nije valjano ni valoriziran ni plaćen, počevši od Hrvatskog sabora do najzahtjevnijih radnih mjesta u državnom sustavu. Kod mnogih radnika, osobito kod onih koji “traže posao, a mole Boga da ga ne nađu”, socijalizam i radničko samoupravljanje čvrsto su ukorijenjeni. Sve dok ih nužda ne natjera na odlazak u Irsku ili Švedsku.

Stopa zaposlenosti u Hrvatskoj trebala bi biti mnogo viša, a zapošljavanje usredotočeno na sektore gospodarstva u kojima se ostvaruje višak vrijednosti (primjerice, IT ili farmaceutska industrija).

Iseljavanje prijeti dugoročnim posljedicama. Prije se iseljavala pretežito nekvalificirana radna snaga, danas se iseljavaju visokoobrazovani stručnjaci školovani proračunskim novcem. Gubitak visokoobrazovanih stručnjaka usporava ili umrtvljuje gospodarski razvoj, smanjuje produktivnost i srozava kvalitetu rada.

HRVANJE S HRVATSKOM Neuspjeli brak lingvistike i politike

Kronični nedostatak radnika nastoji se nadoknaditi njihovim uvozom iz drugih zemalja, ali razvoj gospodarstva ne možemo temeljiti na dostavljačima hrane, pomoćnim radnicima u građevinarstvu i spremačicama apartmana za iznajmljivanje. Dodamo li tome i demografsku katastrofu kojoj svjedočimo, budućnost Hrvatske prilično je neizvjesna, neovisno o političkoj samohvali kojom se proriče svijetla sutrašnjica.

Analitičari smatraju da nam u ovom trenutku nedostaje nekoliko stotina tisuća stranih radnika, a da će ih u idućih pet godina biti potrebno gotovo pola milijuna. Danas govorimo o šest do sedam posto stranih radnika od ukupnog broja zaposlenih, a za pet godina – nastave li se sadašnji trendovi – svaki treći zaposleni mogao bi biti stranac. U pripremi je novi zakon o strancima kojim bi se trebali regulirati nesređeni odnosi na tom vrlo osjetljivom području tržišta rada. Neradnici i nesposobnjakovići nemaju potrebu raspravljati o tom gorućem problemu, a ljudi željni rada frustrirani su jer njihov radni učinak nije ispravno valoriziran. “Nitko nas ne može tako malo platiti koliko malo možemo raditi”, govorilo se u bivšem režimu. Za neke to vrijedi i danas.

Naposljetku, mogli bismo parafrazirati naslov hit-romana Ciganin, ali najljepši Kristijana Novaka: Hrvati su lijepi, ali lijeni.