Prije nepuna dva mjeseca slabašnim me glasom nazvao prijatelj Ivo Kasandrić, vlasnik ljetnikovca iznad uvale Dubovica, najljepše na Hvaru i jedne od najljepših na Jadranu.

„Odlazim. U terminalnoj sam fazi karcinoma pluća. Htio sam te pozdraviti, nije mi još puno ostalo. Bude li se išta bilježilo o mom odlasku, molim te da to napišeš TI, ‘govnaru jedan’, koji me dobro poznaješ. Kloni se svake patetike jer ustat ću iz groba i ‘opalit te nogom u guzicu!’. Bok.“

Prekinuo je vezu. Ostao sam dugo uz telefon, zatečen i potresen. Bio je to naš posljednji razgovor. Ivo je živio bez ikakvih izgleda da se pomiri sa svijetom, u neprestanim prijeporima s mnogim ljudima. Bio je beskompromisni verbalni gladijator, a otišao je posve tiho, kao da je zaronio u more koje je toliko volio i više nije isplivao.

Ivo Kasandrić, zbog aristokratskog podrijetla s nadimkom Grof, možda nije odviše poznat široj javnosti, ali njegova životna sudbina nalik je na literarni predložak. Potomak je četiri stoljeća stare hvarske obitelji Gargurić Kasandrić (Gargurich Cassandrich) koja je posjedovala vinograde i maslinike, palače i brodove. Otac ga je prije smrti zavjetovao da očuva jedino što je nakon nacionalizacije ostalo u obiteljskom vlasništvu – prelijepi ljetnikovac u Dubovici i vrt površine 3000 četvornih metara, zasađen maslinama, agrumima, smokvama i mediteranskim biljem. Ivo je ozbiljno shvatio očev zavjet, vratio se sa svojih svjetskih putešestvija i postao gorljivi i ponosni čuvar obiteljske baštine.

Na Hvaru su ga smatrali čudakom, genijalcem, osobenjakom, luđakom, moralnom vertikalom i zaštitnikom otočkih duhovnih i materijalnih dobara. Dugo sam pokušavao s njim napraviti intervju, ali to je bila nemoguća misija u kojoj sam istodobno bio kraljevski ugošćavan njegovom nezaboravnom gregadom i – „kao medijski napasnik gadljivih novina“ – izvrgnut verbalnom zlostavljanju. „I ti si bijedni plaćenik medijskih mogula koji senzacionalističkim smećem truju narod“, govorio mi je bez uvijanja.

Naposljetku sam uspio s njim napraviti jedini veliki biografski intervju na koji je ikad pristao, a za te cjelodnevne torture, tijekom koje me nekoliko puta htio baciti u more, osjećao sam da sudjelujem u neravnopravnoj borbi s opasnim i mnogo jačim protivnikom. Cilj te borbe, tijekom koje smo popili more vina, bio je moj pokušaj prodora u slojevitu nutrinu Kasandrićeve osobnosti, neusporediv s bilo kojim prijašnjim sugovorničkim iskustvom.

Bio je kontroverzan, neukrotiv, duhovit i neodoljivo šarmantan u svojoj beskompromisnoj borbi za očuvanje baštine. Bio je žestoki protivnik narušavanja tradicionalnih otočkih vrijednosti u ime profita, grabeža, apartmanizacije i drugih oblika zlorabljenja blagodati prirode. Bio je zaljubljenik u more, borio se za sklad prirode i svega što se čovjek usudi izgraditi na njoj.

Nakon završene gimnazije ukrcao se na švedski brod hladnjaču, radeći teške fizičke poslove kao obični mornar. Kad je zaradio nešto novca, u talijanskoj Perugi upisao se na studij medicine koji je napustio nakon četiri godine, uvjerivši sebe da je to za njega gubljenje vremena.

U Monte Carlu upoznaje Švicarku Annu, žene se u Splitu, rađa im se kći Marija i razvode se nakon dvije godine braka. Ivo potom odlazi u Francusku, a poslije toga u Norvešku, gdje radi u cementari, nakon toga u farmaceutskoj tvrtki i naposljetku u fakultetskoj knjižnici. Poslije dvije i pol godine odlazi u SAD, luta posvuda i prihvaća usputne poslove kako bi preživio. Iz slobodne veze s jednom Amerikankom rađa mu se i druga kći.

Odiseja se nastavlja odlaskom u Venezuelu, Kostariku i Kolumbiju, a nakon 12-godišnjeg lutanja vraća se na Hvar. Teško bolesni otac svom jedinom nasljedniku ostavlja ljetnikovac u Dubovici.

Nakon očeve smrti svu je ušteđevinu uložio u obnovu kamene kuće sagrađene potkraj 18. stoljeća, a osobitu je pažnju posvetio uređenju prelijepa vrta.

U Dubovici upoznaje Else koja mu je, u izvanbračnoj vezi, rodila dvije kćeri i sina. Živjeli su razdvojeno, a sva su se njegova djeca ljeti okupljala u Dubovici.

U goste mu je mogao doći samo prijatelj ili poznanik drag, svima drugima dobrodošlica je bila uskraćena. Ako je netko došao u nenajavljeni posjet, bio je zamoljen da napusti posjed na kojem se godinama njegovao kult suživota s prirodom, uljuđenog ponašanja, Bachove glazbe, vrhunske gastrokulture i respektirajućeg odnosa prema prostoru koji domaćin štiti da se ne pretvori – kako je volio reći – u “zagrebačku Konjščinsku”. Kasandrić je pomno birao ljude s kojima će se i kada družiti.

U njega su gostovali vrhunski hrvatski intelektualci, primjerice Snješka Knežević, Vlado Gotovac, don Branko Sbutega, S. P. Novak, Nedjeljko Fabrio, Ivo Banac, Tonko Maroević, Zdravko Zima i mnogi drugi.

Od 1990. Ivo se gotovo nije micao iz Dubovice. Rijetko je odlazio u obližnji Hvar. Bio je mornar, ribar, težak, intelektualac širokog spektra, erudit, poliglot, globtroter, bibliofil, otac petero djece u trima zemljama i na dva kontinenta, zaljubljenik u more i knjige. Bio je profinjena govora, britkih misli i težačkih ruku kojima je pripaljivao cigaretu za cigaretom. Nikoga nije ostavljao ravnodušnim, a bio je brz i u potezanju šake kad bi mu netko zaprijetio.

Ljeto je bilo najteže razdoblje u Kasandrićevu životu. Bučni turisti, brodovi koji opsjedaju najljepšu uvalu na Jadranu, plastični otpad, agresija na prirodu i pokušaji ulaska na njegov privatni posjed doslovce su ga izluđivali. Istinski je patio zgrožen turizmom kakav u nas prevladava.

“Svjestan sam da gubim bitku protiv lupeža i primitivaca, novovjekih barbara, profitera i kolonizatora najvrjednijeg što imamo. Dubovica može opstati samo kao ravnoteža duhovnosti, prirodnosti i tjelesnih užitaka. Ona je zadnji djevičanski identitet otoka Hvara”, govorio je Ivo, čuvar i zatočenik obiteljske baštine i vlastitog usuda.

Njegov ljetnikovac/samostan/samica/mauzolej dugo je prkosio vremenu i okolnostima koje mu nisu bile naklonjene.

Dokle, pitao sam se, iako sam znao odgovor. Dok je Ive Kasandrića, nedavno preminulog čuvara baštine otoka Hvara, Jadrana i ljudskog dostojanstva.

Sara, Katja, Marija i Mirko, Ivina djeca doputovala na ispraćaj oca, pred velikom su zadaćom: očuvati i zaštititi Dubovicu za kakvu je živio i u kakvoj je umro njihov veliki otac.