Masakriranje života u izraelsko-hamasovskom ratu pokazuje da čovječanstvo ne raspolaže ni dijaloškim ni vojnim instrumentima kojima bi zaustavilo pokolj nevinih civila, najvećih žrtava svakog rata. Nezaštićena djeca Bliskog istoka od rođenja nemaju pravo na djetinjstvo kakvo imaju djeca u Beču, Singapuru ili Laponiji. Nad svakim se rođenjem nadvija smrtna opasnost, a „pupak svijeta“ nastavlja tisućljetne ratove, nimalo pokoleban apelima za „traženjem mirnog rješenja“.

Pokolj na Bliskom istoku, kojem u nevjerici svjedočimo, zasjenio je i u drugi plan potisnuo zbivanja u Ukrajini. Obje te strahote, koje sablažnjuju humanistički dio svijeta, nalik na reality show koji pokazuje što su ljudska bića kadra napraviti jedni drugima, uvukle su se u naše živote mimo naše volje i dokinule pravo na distanciranu ravnodušnost jer posredno svi u njima sudjelujemo. Uzvišeni pojam „ujedinjenih naroda“, udomljen u palači na East Riveru, devalviran je nikad razjedinjenijim svijetom. Ovlasti i djelovanje glavnog tajnika UN-a Antónija Guterresa svode se na upozorenja o prebrzom topljenju ledenjaka na Himalaji i druge ugroze kao posljedice klimatskih promjena. Vijeće sigurnosti diplomatsko je bojno polje opće nesigurnosti na kojem svjetski moćnici ratuju otrcanim frazama i rezolucijama bez ikakva stvarna učinka.

Svijet se posljedično dijeli na one koji se – emocionalno ostrašćeni – svrstavaju uz jednu ili drugu sukobljenu stranu na Bliskom istoku ili u Ukrajini, često bez ikakva poznavanja povijesnih i političkih izvorišta tih zastrašujućih ljudskih tragedija.

Povijesni poučak

Vratimo se na trenutak u godine poslije završetka Drugoga svjetskog rata, kad je u Ujedinjenim narodima odlučeno da se Palestina – koja je do tada bila pod vlašću Velike Britanije – podijeli na dvije države, arapsku i židovsku. Na tu su odluku snažno utjecali američki cionisti, zagovornici osnutka Države Izrael. Protiv cionističkih pritisaka prosvjedovao je i Židov Arthur Sulzberger, izdavač New York Timesa i jedan od najmoćnijih ljudi u SAD-u.

Rezolucijom 181. Ujedinjenih naroda iz 1947. godine arapskoj državi namijenjena su 11.203 četvorna kilometra ili 42,88 posto ukupne površine Palestine, a židovskoj državi 14.942 četvorna kilometra ili 56,47 posto teritorija. Na arapskom dijelu Palestine živjelo je 725.000 Arapa, muslimana i kršćana i 10.000 Židova. Na židovskom dijelu živjelo je 498.000 Židova i 497.000 Arapa. Jeruzalem je zahvaćao 177 četvornih kilometara ili 0,65 posto teritorija, a nastanjivalo ga je 105.000 Arapa i 100.000 Židova. Trebao je biti glavni grad dviju samostalnih država. David Ben Gurion, prvi premijer nove Države Izrael, kojeg smatraju ocem domovine, isticao je da sve Židove koji ostanu izvan granica Izraela smatra izdajicama.

Židovi su, protivno odluci da će prijenos vlasti na dvije samostalne države nadzirati Komisija OUN-a za Palestinu, 14. svibnja 1948. proglasili Državu Izrael koju su ubrzo priznali SAD i Sovjetski Savez, a potom i druge države. U travnju 1948., u palestinsko selo Deir Yasin, upala je cionistička „kaznena ekspedicija“ Hagane i na najbrutalniji način – posve nalik na Hamasov nedavni zločin u Izraelu – ubila 250-ero civila. Švedski grof Folke Bernadotte, predsjednik komisije UN-a za Palestinu, ubijen je 17. rujna 1948. u Jeruzalemu, a počinitelj je bio židovski ekstremist.

Prvi arapsko-izraelski rat

Nakon podjele Palestine, šest arapskih zemalja (Egipat, Sirija, današnji Jordan, Irak, Libanon i Jemen), 1948. godine napalo je Izrael. U tom su krvavom ratu arapske zemlje pretrpjele težak poraz. Poginulo je oko 6000 Izraelaca i oko 8000 Arapa, a gotovo milijun Palestinaca protjerano je iz svoje postojbine.

U šestodnevnom ratu 1967., započetom s objašnjenjem da njime prevenira invaziju združenih arapskih snaga, Izrael je napao Egipat, Jordan, Siriju i Irak. Arapi su poraženi, ubijeno je ili nestalo oko 30.000 vojnika, a većim su dijelom uništeni vojni potencijali tih zemalja. Izraelci su okupirali zapadnu obalu rijeke Jordan, Gazu, Golan u Siriji i područje južnog Libanona, znatno povećavši svoj teritorij u odnosu na onaj kojim su raspolagali nakon prvog rata 1948. Do 1967. iz svoje postojbine izbjeglo je gotovo dva milijuna Palestinaca, a nakon izraelske pobjede još oko pola milijuna.

Nikad riješeno pitanje palestinske državnosti uzrok je i najnovijeg sukoba između Izraela i Hamasa. Nakon zločinačkog napada Hamasovih terorista na izraelske civile, Izrael je žestoko uzvratio na njihova uporišta u Gazi. Posljedice su, kao i u prijašnjim ratovima, tragične po civilno stanovništvo obaju naroda.

Velike sile, koje su poslije Drugoga svjetskog rata, s pozicija moći, odigrale krajnje licemjernu ulogu na Bliskom istoku, sada fraziraju „kako Izrael ima pravo na obranu, ali ne i na osvetu.“ Kasno upozorenje, puno prekasno. Duh je pušten iz boce i nevini ljudi masovno stradavaju.

Vođe i narod

Vlast i moć odlučuju o sudbini čovječanstva. Zapitajmo se: bi li Rusija započela invaziju na Ukrajinu da je na vlasti, umjesto Putina, Mihail Gorbačov? Bi li Izrael vodio drukčiju politiku prema Palestini da je, umjesto Benjamina Netanyahua, na vlasti bivši premijer Shimon Peres, dobitnik Nobelove nagrade za mir? Bi li palestinski narod, u nastojanju da ostvari državnost, bio bliži cilju da ga ne predvode teroristi koji ubijaju civile? Bi li razdruživanje Jugoslavije prošlo kao i razdruživanje Češke i Slovačke da je u Srbiji, umjesto Slobodana Miloševića, na vlasti bio Boris Tadić? Svjetski moćnici, koji su sve znali, umjesto da zaustave krvoproliće u Jugoslaviji, uveli su Hrvatskoj embargo na nabavu oružja i uskratili joj pravo na samoobranu koje sada priznaju i Ukrajini i Izraelu, pružajući im obilnu pomoć.

U svakom užasavanju ratnim strahotama u svijetu nužno je odvojiti narod od njihovih vođa. Jesu li Putin, Mohammed Deif, militantni vođa Hamasa koji se sklonio u Katar, Milošević i Netanyahu i drugi vitezovi rata ikad omirisali bojišnicu? Nisu, ali su odlučivali o sudbinama stotina tisuća nedužnih civila čiji glas više nikada nećemo čuti. Iako Hamas nije Palestina, Netanyahu nije Izrael, a Putin nije Rusija, oni su ipak gospodari života i smrti jer su ih izabrali oni koje danas šalju u smrt.