Kad ste posljednji put u poštanskom sandučiću – osim računa za režije i reklamnih plakata za novotvorenu pizzeriju – našli pismo ili razglednicu? Nekad uobičajeni način pismenog komuniciranja zamijenjen je jednostavnijom elektronskom poštom, a poštanski sandučići, kojima se nekad prilazilo s uzbuđenjem, znatiželjom, strahom i nadom, postupno doživljavaju sudbinu telefonskih govornica. Aplikacije na pametnim telefonima preuzimaju ulogu “papirnatih” računa i olakšavaju način plaćanja, osobito informatički osposobljenim mlađim naraštajima.

Nedavno sam se jako iznenadio kad sam u poštanskom sandučiću, uz omotnice “boli glava” u kojima su računi, pronašao razglednicu poslanu iz Rijeke. Preko poštanske marke nervozni je poštanski službenik “raspalio” pečat kojim je umrljao pola sadržaja razglednice, ispisane gustim, starinskim rukopisom.

Razglednica meni nepoznata čovjeka, poslana na moju kućnu adresu, potpisana je samo imenom – Milivoj. Upućena mi je, pretpostavljam, kao novinaru koji povremeno piše o Zagrebu, u kojem je rođen i potpisnik razglednice koji sada živi u Rijeci.

Piše kako mu se nedavno – “na hrvatskom jeziku s američkim naglaskom” – obratila žena koja živi u SAD-u, a s mužem je na putovanju Europom. Poželjela je vidjeti svoj rodni Zagreb i prošetati se ulicama kojima je prije pola stoljeća išla u osnovnu školu. Bila je šokirana zapuštenim izgledom zgrada i zgrožena grafiterskim vandalizmom kojim su uništena pročelja kulturno-povijesne jezgre Zagreba.

“To rade kriminalne falange, dobro organizirane ulične bande koje svjesno uništavaju grad. Ne znam što poduzimaju vaša gradska uprava i policija, ali zgrade izgledaju gore nego prije 50 godina kad sam napustila Zagreb”, rekla je Amerikanka hrvatskog podrijetla i dodala kako takav vandalizam nisu vidjeli ni u jednom od europskih gradova koje su posjetili.

Stjecajem okolnosti, nekoliko dana nakon razglednice, dobio sam e-mail (moja starija susjeda rekla bi “električnu poštu”!) od Jane Geering, rođene Samoborke, koja već desetak godina živi u Portugalu. Završila je Visoku školu za modu i dizajn u Münchenu, a radila je kao modna dizajnerica u prestižnim svjetskim modnim kućama. Živjela je u Njemačkoj, Irskoj, Portugalu, Hong Kongu, Indiji i Bangladešu.

Nakon osnutka hrvatske države vratila se u Zagreb i pokrenula posao izrade dizajnirane posteljine za kućanstva, hotele i jahte. Oživjela je pogon propale Orokonfekcije u Oroslavlju u Hrvatskom zagorju, uvjerivši se u izvrsnost zagorskih švelja. S vlastitim brendom Anarta otvorila je butik dizajnirane posteljine u Staroj Vlaškoj u Zagrebu.

Kao i mnogi ambiciozni poduzetnici u Hrvatskoj, ubrzo se uvjerila da je poslovanje bez rođačkih “veza i vezica” u birokratskim i političkim strukturama u našim uvjetima nemoguća misija. Objasnila je to marljivim zagorskim šveljama koje su otpočetka sumnjale u sretan ishod njezinih ambicioznih poslovnih nastojanja. Teško je podnijela taj poraz „na domaćem terenu“, ali nije posustala.

Još je jedanput krenula u pečalbu, ovoga puta u Portugal, u zemlju u kojoj je za boravka u Njemačkoj uspostavila poslovne odnose. Njezin je posao u Portugalu cijenjen, a ona uspješna i zadovoljna. Prije otprilike godinu dana posjetila je Zagreb i zaključila da je grad – ne samo zbog potresa – neshvatljivo zapušten i u gorem stanju nego kad ga je napustila.

U opširnom e-mailu, u kojem opisuje boravak u Zagrebu, izražava duboko razočaranje onim što je zatekla. Ne može razumjeti što se događa s glavnim gradom države koja je članica Europske unije, a dodijeljen joj je i pozamašan novac za razvojne projekte i očuvanje baštine.

“Zagreb se provincijalizirao, na svakom koraku vide se zapuštenost i nebriga, opustjela su nekad popularna sastajališta, društveni život preselio se u trgovačke centre i kvartovske kafiće, a čak i središte grada, osim vikendom, djeluje otužno… to više nije moj Zagreb”, razočarano zaključuje Jana Geering.

Takvi se dojmovi vrlo često čuju i u zagrebačkim krugovima. Građani, kao izumiruća vrsta, jednodušni su u ocjeni da Zagreb ili stagnira ili propada. Jedan od najvećih problema devastacije grada, vandalsko grafiterstvo i uništavanje kulturno-povijesne baštine, već desetljećima ne mogu ili ne znaju obuzdati ni gradska uprava ni policija.

Grad je pretrpan smećem, ulice se više ne peru šmrkovima, hortikultura je na izdisaju, jedino su grafiteri u punom zamahu, osobito na pročeljima tek obnovljenih zgrada. Općoj ravnodušnosti pridonosi i pasivnost nas građana, za situaciju u gradu podjednako odgovornih kao i gradska uprava.

Smatra li se policija – zadužena za održavanje reda i mira i sprečavanje vandalskog ponašanja – imalo odgovornom za devastaciju zagrebačke spomeničke jezgre? Koliko su uličnih vandala uhvatili na djelu i primjereno kaznili? Za nepropisno parkiranje kazne su visoke i učinkovite, a za narušavanje gradskog identiteta praktički ne postoje.

Smatra li država Zagreb svojim glavnim gradom o kojem bi se trebala brinuti, neovisno o tome što njime vlada druga politička opcija? Što je učinila da se zaustavi njegovo propadanje? Mnoge su četvrti u potpunom rasulu, potres je tu tragičnu situaciju još potencirao, a nešto ubrzanija obnova oštećenih zgrada ne mijenja dojam o srozavanju Zagreba na najnižu razinu u protekla četiri desetljeća.

Ilica, glavna donjogradska arterija, na potezu od Frankopanske prema zapadu, izgledom se vratila u 19. stoljeće, jednako kao i Vlaška ulica, jedna od najvažnijih trgovačko-prometnih ulica u gradu. Favelovski ugođaji Trnja, Trešnjevke, Martinovke i drugih četvrti doimaju se zastrašujuće.

U takvom je ozračju u Novinarskom domu nedavno predstavljen 90. broj časopisa Zagreb moj grad, koji od 2007. s mnogo truda i entuzijazma uređuje Biba Rajković Salata, jedna od mnogih zaljubljenica u rodni grad. Povijesno-kulturni sadržaji eminentnih autora, popraćeni dokumentarnim i recentnim fotografijama, podsjetnik su na zagrebačku baštinu, ali i na aktualna zbivanja u gradu prepuštenom entuzijazmu pojedinaca. To su u uvodnom govoru istaknuli ugledni predstavljači tog vrijednog izdanja čija je budućnost, nažalost, neizvjesna jer vodeće institucije u gradu za njega nemaju ni sluha ni novca potrebnog za izlaženje.

Ako nas stranci moraju upozoravati na ono što ne valja u Zagrebu, onda mi koji to bespogovorno prihvaćamo nismo dostojni grada u kojem živimo.