Svijet u kojem je živio moj naraštaj, rođen neposredno nakon Drugoga svjetskog rata – ubrzano se urušava. Divni novi svijet, na kakav je u svom remek-djelu proročanski ironično upozoravao Aldous Huxley (1894.–1963.), postaje naša stvarnost. Donedavni svjetski poredak, sa svim vrlinama i manama, kao da je stavljen u centrifugu moćne perilice i čeka na rezultat koji nitko ne može predvidjeti. Besmisleni ratovi golemih razmjera, dramatične klimatske promjene kojima smo sami pridonijeli, masovno izbjeglištvo, islamski radikalizam, brutalni terorizam, zastrašujući jaz između bogatih i siromašnih i druge globalne prijetnje izazivaju nelagodu i strah većine stanovnika planeta.

Opravdane strepnje

Strepnjom su zahvaćene i zemlje poput Švedske i Danske koje su bile uzor i primjer demokracije, razvijenosti, socijalne uravnoteženosti, blagostanja i najviših civilizacijskih dometa Europe i svijeta. Ujedinjena Europa s pravom strahuje od rastućeg terorizma, kojeg ni dosad nije bila pošteđena. Svijet bez granica, prostor slobodnog protoka ljudi i roba, od uzvišene ideje pretvara se u vrebajuću opasnost. Među milijunima pridošlica koji su se – riskirajući život – dočepali europskog kontinenta, nastojeći se prilagoditi životu temeljenom na demokraciji, pravnoj sigurnosti, slobodi izražavanja, nacionalnoj i vjerskoj toleranciji, mnogo je onih koji se ne žele odreći tradicionalnih obrazaca ponašanja iz sredina iz kojih su bezglavo pobjegli. I agresivno nasrću na izvorne europske vrijednosti, nastojeći nametnuti svoje.

Bivša australska premijerka Julia Gillard, čije su radikalne stavove mnogi smatrali neprihvatljivima, bila je prije desetak godina vrlo izravna u svojoj poruci doseljenicima. „Muslimani koji zahtijevaju šerijatski zakon zamoljeni su da napuste Australiju jer fanatične muslimane Australija smatra teroristima. Religijska uvjerenja mogu se iskazivati u vlastitom domu ili džamiji, ali ne i na javnim mjestima. Imate li problema s našom državnom zastavom ili himnom, našom religijom ili načinom života, molimo vas da odmah napustite Australiju”, poručila je premijerka. Bila je to politički šokantna izjava, ali Julia Gillard bila je uvjerena da izražava mišljenje većine Australaca i da će ga umjerena i prilagodljiva islamska zajednica prihvatiti.

Danas, kad je radikalizam i ekstremizam dosegnuo razmjere globalne destrukcije, kad strah od takvog ponašanja prerasta u paranoju, imamo se pravo zapitati jesmo li kadri očuvati svoj nacionalni identitet kao dio europskog identiteta, različitog od Skandinavije do Sredozemlja, od zapadne do istočne Europe. Treba li azilsku dobrodošlicu izbjeglicama uvjetovati njihovom prilagodbom tisućljetnim kulturološkim i civilizacijskim vrijednostima na kojima se oblikovao europski prostor?

Kad se iz viših političkih sfera spustimo u svakidašnjicu življenja, prisjetim se lekcije naučene početkom 70-ih godina u Londonu. Izašao sam iz podzemne željeznice i pokretnim stubama uspinjao se na Piccadilly Circus. Jedine pokretne stube u Zagrebu u to doba imala je robna kuća Nama na Kvaternikovu trgu, sagrađena 1968. Projektirali su je Josip Hitil i Slobodan Jovičić, a stube su bile inovacijska atrakcija. Staneš na sredinu pokretne stube, osloniš se na pokretnu traku i lagodno uspinješ na kat! Istu sam naviku pokušao prakticirati u Londonu, dok me netko nije lagano bocnuo u leđa i trčeći po stubama prošao pokraj mene, usputno mi pokazavši natpis na pločici postavljenoj između dvaju eskalatora na kojoj je pisalo „Keep on the left side“. Desna strana pokretnih stuba predviđana je za one koji njima trče. „Ludih li Engleza“, pomislih, „imaju pokretne stube po kojima trče…“ Ubrzo shvatim: to je londonsko urbano pravilo o kojem stranci ne bi trebali raspravljati, nego mu se podvrgavati i prilagođavati. Jer kad bi se svaki Indijac, Filipinac ili Balkanac pokretnim stubama kretao „na svoj način“, narušavao bi način njihove uporabe u Londonu, što bi bilo nedopustivo kršenje londonske urbane kulture. Lekciju sam naučio zauvijek: poštuj sredinu u kojoj boraviš i prilagođavaj se njezinim pravilima, ma kako ti se činila čudna ili nelogična.

Drugi primjer. Migracije iz seoskih sredina u urbane uobičajena su pojava, a trebale bi se temeljiti na vjerovanju da se ljudi sele u grad ne da bi ga ruralizirali, nego da bi prihvatili prednosti gradskog načina življenja. Seoski obrazac življenja nije primjenjiv ni poželjan u gradu, a nije ni svrha dolaska u grad. Nažalost, često svjedočimo upravo takvom nakaradnom procesu.

Moj prijatelj, zasićen i razočaran stresnim načinom života u gradu, odlučio se preseliti u prigradsku, zapravo seosku sredinu – ono što Englezi zovu Country Side – i odmah dosljedno prihvatio seoski model života. Uzgaja povrće, veseli se svakom plodu ubranom sa svojih voćaka, zagovara ekološki pristup poljoprivredi i druži se s lokalnim stanovništvom. Umjesto odijela i kravate prihvatio je „seoski look“. Nije došao na selo da bi živio urbanim životom, nego ruralnim.

Prilagodba ili destrukcija

U oba primjera riječ je o potrebi prilagođavanja sredini u koju si došao ili u kojoj namjeravaš živjeti. Prilagodba je smisao i uvjet opstanka u novoj sredini. Angela Merkel, dojučerašnja neokrunjena kraljica prihvaćanja stotina tisuća useljenika (na više od 80 milijuna Nijemaca, nemojmo zaboraviti!), obasipana pohvalama o humanizmu bez granica, nikad nije ponudila suvisao plan prilagodbe doseljenika europskim vrijednostima niti ga je ičim uvjetovala. Za poslove koje im je licemjerno namijenila to i nije bilo osobito važno.

Dio izbjeglica zlorabi europsko udomljavanje, iskorištavajući demokraciju za ekspanziju ekstremizma. U nekim slučajevima i brutalnog terorizma, kao što je nedavno ubojstvo švedskih navijača u Belgiji. Europa se s pravom protivi gradnji zidova kakve Amerikanci podižu prema Meksiku, ali jednako tako ne postavlja ultimativne zahtjeve prema onima koji na europskom tlu žele živjeti „na svoj način“.

Što nam preostaje? S opravdanom zabrinutošću i ponešto iskustvene mudrosti educirati mlađe naraštaje koji se pokušavaju prilagoditi kriznim vremenima u kojima živimo, u svojoj domovini Europi. Prilagodba je uvjet opstanka, a neprilagođenost je siguran put u propast.