Zahuktava se nadmetanje za izbor predsjednika države. Dosad su nam poznata imena troje kandidata od kojih će izabrani – s dostojanstvenom titulom i ustavnim ovlastima neznatno većim od ovlaštenja predstavnika stanara neke stambene zgrade – sljedećih pet godina praviti društvo paunovima, fazanima, jelenima, srnama i drugim kućnim ljubimcima Predsjedničkih dvora.

O kandidatima će se još mnogo raspravljati, ali bojim se da će i ovaj put, kao i u proteklih tridesetak godina, jedna važna tema biti namjerno zaobiđena: treba li bivša Titova Vila Zagorje, današnji Predsjednički dvori, i dalje biti radno mjesto buduće predsjednice ili budućeg predsjednika RH?

Razdruživanje Hrvatske od bivše države nije trebalo biti samo uspostava samostalnosti i suverenosti unutar republičkih granica nego i radikalan odmak od ideoloških, gospodarskih i kulturoloških nakaradnosti socijalizma i obmana federalnog uređenja temeljenog na lažnom bratstvu i jedinstvu koje je završilo najbrutalnijim ratom u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Još u doba borbe protiv velikosrpske agresije nadali smo se da će Hrvatska – osim raskida s totalitarizmom – raskinuti i sve veze sa socijalističkim simbolima i stilistikom autokratskog režima.

Jedan od tih simbola bila je i Titova Vila Zagorje na Pantovčaku. Rezidencija doživotnog predsjednika Jugoslavije bila je jedna od tridesetak sličnih na najatraktivnijim lokacijama u svim republikama bivše Jugoslavije koje su uvijek bile pripremljene za prihvat „najdražeg gosta“. Beli dvori u Beogradu, Brdo kod Kranja, vile na Bledu, Ohridu, u Igalu, Boki kotorskoj i Bugojnu, Lovački dvorac Tikveš, Vila Dunavka u Iloku, Vila Dalmacija u Splitu, Vila Izvor na Plitvičkim jezerima, Vila Zagorje u Zagrebu, rezidencija u Kumrovcu i mnoge druge vile, dvorci, ladanjske i lovačke kuće, otete bivšim vlasnicima, bile su ekskluzivna prebivališta najvećeg hohštaplera u novijoj europskoj povijesti. Tito je zaposjeo i otočje Brijuni, na kojem je najviše boravio i ugošćivao svjetski jet set. Njegove rezidencije cijele je godine održavalo oko 2000 ljudi.

Richard Burton, koji je s Liz Taylor također boravio na Brijunima, u svojim je dnevnicima zapisao da se „na Brijunima živi u nevjerojatnom luksuzu, neusporedivim s bilo čime što sam dotad vidio“.

Tito je kao „zaštitnik proletarijata, radničke klase i malog čovjeka“ živio monarhističkim životom, a u svojim je vilama ugošćivao najveće svjetske diktatore, kao što su bili Haile Selasije, Moamer el Gadafi, Nikita Hruščov, Idi Amin Dada, Nicolae Ceaușescu, Fidel Castro, Sadam Husein, Leonid Brežnjev, Kenneth Kaunda i mnogi drugi. U Vili Zagorje rijetko je boravio, ali golem botanički i zoološki park redovito se održavao.

Inicijalni projekt Vile Zagorje arhitekta Drage Iblera iz 1960. godine reinterpretirali su jednako glasoviti arhitekti Vjenceslav Richter i Kazimir Ostrogović, u skladu sa stilističkim odrednicama međunarodnog pokreta Nove tendencije. Velebna zgrada – na bivšem, otetom posjedu barunice Vere Nikolić Podrinske – završena je 1964., a opremala su je najbolja poduzeća bivše države.

Dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, nije se mnogo dvoumio koje će mjesto odabrati za svoje predsjednikovanje tek priznatom državom pa se uselio u bivšu Titovu vilu, 1992. preimenovanu u Predsjedničke dvore. Istom je logikom zaposjeo i dio Brijuna, pretvorivši Vangu u državničko odmaralište i mjesto susreta sa stranim državnicima i diplomatima. Kao povjesničar dobro je poznavao važnost povijesnog kontinuiteta (!).

Ni ostale predsjednike Republike Hrvatske nakon Franje Tuđmana nije posebno smetalo boraviti u Titovim dvorima, a jedini (neuspjeli) pokušaj preseljenja Predsjedničkog ureda s Pantovčaka bio je u doba Kolinde Grabar-Kitarović, tijekom čijeg je mandata povijesno vrijedno zdanje zaštićeno kao kulturno dobro.

Nakon toga – sve po starom. Iako je riječ o području kojem prijete klizišta, ni jedan predsjednik države nije pokazao namjeru otklizati s Pantovčaka na drugu lokaciju.

Bilo je različitih ideja o preseljenju Ureda predsjednika i prepuštanju kompleksa nekoj medicinskoj ili kulturnoj ustanovi. Između ostalog, to bi bio i simbolični pokazatelj rastanka s komunističkom ostavštinom i hohštaplerajem Josipa Broza Tita. Ništa od toga nije ostvareno, ni jedna ideja nije ozbiljno razmatrana ni prihvaćena, a fazane, paunove i srne ionako nitko ništa ne pita.

Usporedba Predsjedničkih i Banskih dvora više je nego očita. Vlada i premijer smatraju da je najprikladnije mjesto za njihov rad u nefunkcionalnom i pretijesnom gornjogradskom spomeničkom prostoru, nagrđenom sigurnosnim mjerama i parkiralištem, što je drska i nedopustiva devastacija Gornjeg grada. Vrhovi državne vlasti ne odriču se ni Predsjedničkih ni Banskih dvora, iako nitko od lidera nije ni Tito ni ban Josip Jelačić.

Dobra su rješenja nadomak ruke i bila bi relativno lako ostvariva. Predsjedničke dvore moglo bi se pretvoriti u državnu rezidenciju namijenjenu protokolarnim obvezama Ureda predsjednika, Vlade i Hrvatskog sabora. Rezidenciju u kojoj bi se – „trodiobom prostora“ – primali strani državnici i delegacije, a mogle bi se organizirati i kulturne priredbe. Pantovčak raspolaže helidromom, s kojeg bi se strane posjetitelje moglo lako i bez histeričnih sigurnosnih mjera kojima se blokira cijeli grad prevoziti do aerodroma. Uz Predsjedničke dvore postoji i zgrada koje bi se mogla pretvoriti u mali luksuzni hotel za strane uglednike i tako olakšati sigurnosne mjere.

Perimetar perivoja mogao bi se smanjiti i otvoriti za građanstvo, pa bi Zagrepčani napokon mogli razgledati jedan od najljepših parkova u svome gradu. Ipak, takvu inicijativu ne treba očekivati od stranke Možemo! koja se inače zdušno zalaže za širenje i uređenje zelenih površina. Jer to je ozbiljan posao, a ne aktivističko fuliranje nestručnih amatera.

Najveći je problem kako političare iz Predsjedničkih i Banskih dvora preseliti u nove zgrade uza Savu, primjerene njihovu poslu. Čini se da bi u neophodnost tog postupka bilo lakše uvjeriti dvorske lude nego oponašatelje Tita i bana Josipa Jelačića koji su prihvatili komunistički lifestyle i raskomotili se u dvorima koji im valjda pripadaju prema njihovu aristokratskom podrijetlu.