Sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća na zagrebačkoj televiziji prikazivana je vrlo popularna američka serija “Dugo, toplo ljeto” (Long, Hot Summer), s Benom Quickom (glumcem Royem Thinnesom) u glavnoj ulozi. Za šarmantnim i muževnim Benom ludovale su tadašnje influencerice pa je Roy Thinnes pozvan u Zagreb gdje ga je dočekalo mnoštvo obožavateljica. Bio je to povod da njegov portret bude objavljen na naslovnoj stranici vrlo popularnog i visokonakladnog tjednika Studio. Televizijski serijal “Dugo, toplo ljeto” raspametio je gledateljice ponajviše zbog neodoljivosti glavnog junaka (kojeg je prije toga u istoimenu filmu glumio Paul Newman, prema scenariju nastalom na literarnom predlošku Williama Faulknera).

Ništa osim naslova te serije ne podsjeća na dugo, prevruće ljeto koje nas je ove godine spržilo na početku sezone koju smo nekad obožavali, a danas je doživljavamo kao elementarnu nepogodu, za utjehu znanstveno objašnjenu klimatskim promjenama. Zastrašujuće i opasno, upozoravaju meteorolozi koji pale rotirke i proglašavaju crveni alarm.

Ipak, ljeto je prilika da se uvjerimo koliko smo neodoljivi ne samo Europljanima, nego i turistima sa svih kontinenata. Ništa ih ne može spriječiti da – unatoč gužvama na cestama i hakiranim aerodromima, ali i cijenama katkad izjednačenima, a katkad i premašenima u usporedbi s drugim sredozemnim destinacijama – ne posjete jednu od krajobrazno najljepših zemalja u Europi. Milijuni ljudi iz cijeloga svijeta hrle prema Jadranu, od Istre do juga zemlje, ali i prema kontinentalnim odredištima, od Zagreba do Plitvičkih jezera, od Osijeka do Velebita, Gorskog kotara, Like i Biokova. Većini turističkih djelatnika koji unatoč paklenim vrućinama osmišljavaju programe kojima će zadovoljiti ili oduševiti inozemne i domaće posjetitelje, treba odati posebno priznanje jer rade u najteže doba godine, ne vodeći računa o radnom vremenu i okrutnom termometru.

Sada već tradicionalni program “Dvorišta”, u organizaciji Turističke zajednice Grada Zagreba, jedan je od takvih inventivnih programa koji je posjetiteljima omogućio da zavire u deset zagrebačkih gornjogradskih dvorišta (u povodu 10. obljetnice održavanja te manifestacije) i steknu uvid u početke građanskog života u Zagrebu i kulturu življenja prije stotinjak godina, za kojom ova današnja u mnogočemu zaostaje. Rafinirana živa glazba, piće i zalogajčić na putu u bolju prošlost jedan je od najboljih turističkih projekta metropole, podjednako zanimljiv domaćim i stranim turistima kojih je sve više.

Na Jadranu, osim tradicionalnih festivala u Splitu i Dubrovniku, treba izdvojiti vjerojatno najbolju ovogodišnju dvodnevnu priredbu “Arsen – Čovjek kao ja” održanu u Šibeniku kao hommage velikom umjetniku. Na dostojanstvenoj razini kakvu zaslužuje Arsen i njegova obitelj. Šibenik doživljava kulturološki preporod, obnavlja se fortifikacijska i sakralna baština, a Šibenčani nastoje posjetitelje podsjetiti na velikane kojima je dalmatinski grad s najljepšom katedralom u Hrvatskoj obogatio nacionalnu kulturu, znanost i sport, od Fausta Vrančića, Arsena Dedića, Vice Vukova, Miše Kovača, Maksima Mrvice i Špire Guberine do Dražena Petrovića.

Počast kakvu je Šibenik posvetio svom Arsenu zasigurno zaslužuje i Oliver Dragojević, legenda dalmatinske pjesme i jedno od najvećih imena hrvatske glazbene scene. Vela Luka ima priliku da se na primjeru Olivera, ali i drugih izvrsnih pjevača, istakne kao mjesto “dalmatinskih slavuja”. Nadam se da će se Meri Cetinić složiti sa mnom. Oliverova bi glazba trebala živjeti kao ponos Vela Luke, Korčule, Dalmacije i Hrvatske, a trajekt – “stari, ruzinavi brod” (Daleka obala) – ne zaslužuje da bude nazvan Oliverovim imenom jer bez kvara ne može prevaliti ni put od Splita do Vela Luke.

Ultrapopularna Ultra u Splitu privlači ljubitelje elektronske glazbe koja mi je bliska kao i molekularna genetika, ali nikad se ne bih usudio odricati mladima pravo na njihovu glazbenu kulturu i partijanje koje katkad prelazi u krajnost, čak i s tragičnim posljedicama. Moj naraštaj, jednostavno, niti ima pravo niti želi prosuđivati o takvim manifestacijama, svjestan da svako vrijeme ima svoje vrijednosti, a generaciji Ultre, ujedinjene svjetonazorskim kozmopolitizmom, pripada budućnost, ma kakva ona bila. Predoziranje mladog Slovenca tragična je i važna opomena kojom se upozorava na kaos u kojem živi dijelom izgubljeni naraštaj mladih. Ni moja rock generacija nije bila omiljena starijim naraštajima, ali smo i jedni i drugi nekako preživjeli.

Ljeto, čak i kad je prevruće, ima jednu veliku prednost: većim nas dijelom štedi od tzv. aktualne politike. Zastupnici su svoje važne misli raštrkali diljem odmorišta pa ćemo tako dva mjeseca biti pošteđeni nepodnošljiva blebetanja, kao što je bio posljednji ispad Ivane Kekin, koja se obrušila na svoje kolege u KBC-u Zagreb, valjda zbog toga što se nisu uhljebili kao ona u Hrvatskom saboru nego rade svoj odgovoran liječnički posao. Na čije se kokodakanje s pravom osvrnuo i ugledni pulmolog, primarius dr. Boris Srića. Jadranska ljetovališta podijeljena su na „in“ ili hit mjesta i na mirne oaze, jedva dotaknute vibrantnim turizmom. Dubrovnik, Hvar, Zadar, Bol, Vis, Rovinj i druge hit destinacije dišu na respirator, a neka su manje popularna i manje razvikana mjesta uspjela zadržati svoj uobičajeni fjakasti mir, samo neznatno narušen turističkom sezonom.

U Pučišćima na Braču, svjedočim iz prve ruke, gužve na plažama i u kafićima sasvim su podnošljive, a mjesto živi svojim uobičajenim otočkim mirom koji donekle remeti jedino dolazak izletničkih brodova. U pučišćanskoj turističkoj ponudi ipak bi trebalo izdvojiti suvenirsku posebnost. Lijepo oblikovane uporabne i dekorativne predmete poznatih klesara, izložene na nekoliko štandova, turisti sa zanimanjem razgledavaju i često kupuju kao uspomenu na mjesto poznato po kamenolomu, Klesarskoj školi i vrhunskim klesarima. Nigdje štandova s jeftinom kineskom kramom. Pučišća su zadržala atribuciju „mista od kamena“, s kućama većinom izgrađenim od materijala iz vlastita kamenoloma i najmanje narušenom tradicionalnom dalmatinskom arhitekturom na Jadranu.

Prevruće ljeto testira našu izdržljivost. Tko preživi, imat će o čemu pričati. Kao nekad davno o Benu Quicku i “Dugom, toplom ljetu”.