Hrvati su, čini se, potrebniji Europi nego Hrvatskoj. Na to upozorava novi val iseljavanja u schengenski prostor, različit od vjekovnih odlazaka naših ljudi „trbuhom za kruhom“ na sve dijelove planeta, od njemačkih bauštela, novozelandskih pašnjaka i južnoameričkih rudnika do ribarenja Pacifikom od Kalifornije do Kanade.

I dok se nekad iseljavalo siromašno i niskokvalificirano stanovništvo, danas se – u potrazi za boljim radnim uvjetima nego što ih pruža domovina – iseljavaju pretežito mladi stručnjaci različita profila, od zanatlija do medicinskih sestara, liječnika i znanstvenika. Razlozi i motivi gotovo su istovjetni: odlaze u zemlje koje im pružaju bolje radne uvjete i veću plaću. Istodobno, Hrvatsku zapljuskuje niskokvalificiran useljenički val iz najsiromašnijih dalekoistočnih zemalja, Nepala, Filipina, Indije, Pakistana i drugih zemalja.

Obećana zemlja Irska

Za hrvatske iseljenike jedna je od najpoželjnijih zemalja Irska, s brzorastućim gospodarstvom i zbog toga povećanom potrebom za stručnjacima različitih zanimanja kojima nudi – barem za naše pojmove – veliku plaću. Nekad jedna od vodećih iseljeničkih zemalja, s osobito velikom ulogom u naseljavanju Sjedinjenih Američkih Država, danas je vrlo privlačna useljenička država u koju hrle ljudi iz – barem klimatski – mnogo povoljnijih mediteranskih područja Hrvatske, Italije, Grčke…

Kako je Irska – veličinom i brojem stanovnika slična Hrvatskoj – od iseljeničke zemlje postala useljenička? Zemlja koja objektivno i poticajno vrednuje rad doseljenika iz drugih država?

Osamdesetih godina prošlog stoljeća tadašnji je irski premijer Garret FitzGerald najavio prioritetni cilj svog djelovanja: povratak iseljenih sunarodnjaka u domovinu. Oko 300.000 irskih emigranata, potaknutih premijerovim uvjerljivim obećanjima da će poticati otvaranje malih tvrtki, isplativo ulaganje i što jednostavnije poslovanje, vratilo se u domovinu. U razdoblju od 1981. do 1987. u Irsku su donijeli oko 90 milijardi dolara i – jednako važno – nova znanja i iskustva stečena u iseljeništvu. To je objašnjenje tzv. irskog gospodarskog čuda, iako nije riječ ni o kakvom „čudu“, nego o dalekovidnoj gospodarskoj politici premijera i njegova tima. Osnovane su male i srednje tvrtke koje upošljavaju od desetak do stotinjak ljudi. Od zemlje iseljavanja Irska je postala zemlja ubrzana useljavanja.

Previše nepoznanica

U globaliziranom svijetu migracije su uobičajena, nimalo šokantna pojava, mnogo manje stresna nego u prijašnja vremena, kad su se privremeni odlasci pretvarali u trajni ostanak u doseljeničkoj zemlji. Iznimke su migracije izazvane ratovima i drugim nepogodama koje stanovništvo prisiljavaju na napuštanje rodne sredine u potrazi za sigurnijim boravištem.

U nas se, zasad, o iseljavanju uglavnom govori u statističkim podacima, bez utemeljenih analiza o tome koliko ono utječe na naš društveni i gospodarski život. Znamo da smo od ne tako davne prekobrojnosti nezaposlenih na zavodima za zapošljavanje postali zemlja s nedostatkom radnika, osobito u nekim deficitarnim zanimanjima.

Za naše se iseljenike uglavnom navode podaci o njihovim visokim plaćama od nekoliko tisuća eura („tko može propustiti takve nemoralne ponude?“), ali ne i o troškovima života, od skupih stanova i prijevoza do prehrane. Ne znamo koliko suvremeni gastarbajteri uspijevaju uštedjeti od tih visokih plaća, što je bio glavni razlog njihova odlaska, a još manje hoće li se i kada vratiti u domovinu. Ali znamo nešto vrlo važno: za svoju se visoku plaću itekako narade – zarade svaki euro, ne pitajući mnogo za radno vrijeme, uglavnom cjelodnevno. Produktivnost im je neusporediva s onom na radnom mjestu u domovini. Prema službenim podacima, produktivnost rada u Njemačkoj tri je puta veća nego u Hrvatskoj. Cinici bi komentirali: da su iseljenici toliko radili u Hrvatskoj, zarađivali bi kao i u Irskoj ili Njemačkoj.

Država u socijalizmu

Ne bi. Jer Hrvatska, osim u privatnom sektoru, nikad nije stvorila radne uvjete u kojima bi sposobniji i marljiviji zarađivali više od nesposobnih lijenčina. Osobito se to odnosi na zaposlene u državnom sektoru, financiranom iz proračuna. I dok svaki privatni poduzetnik zna koliko mu vrijedi pojedini zaposlenik (i najčešće ga adekvatno plaća), država još nije razradila mehanizme kojima bi se zaposlene – ovisno o radnom učinku – stimuliralo ili destimuliralo.

U zdravstvu su izvrsni liječnici plaćeni koliko i oni koji bolničkim hodnicima šeću bijele kute, u pravosuđu su marljivi i visokostručni suci plaćeni koliko i oni koji godinama ne rješavaju sudske sporove i ne ispunjavaju normu, u školstvu izvrstan nastavnik prima istu plaću kao i onaj koji bi kraj sata najradije oglasio prije nego što je počeo. Slično je i u drugim državnim službama, osobito u nagomilanoj administraciji koja se u informatičkoj eri ponaša kao da je u kamenom dobu. To su relikti socijalizma u kojem te „nitko nije mogao tako malo platiti, koliko si malo mogao raditi“.

U Irskoj i Njemačkoj, gdje se zarađuje tisuće eura na mjesec, vrijede druga pravila, za našu državu sasvim nepoznata, iako je svaki rad mjerljiv i prema tome bi trebao biti plaćen. Tada nam medicinske sestre i zapisničarke sa sudova – najočitiji primjeri robovlasničkog izrabljivanja zaposlenih – ne bi bježale u druge zemlje ili se zapošljavale kao kućne pomoćnice.

Odvojiti žito od kukolja

Dobro je što smo punopravna članica EU-a i dio schengenskog prostora, što nam je platežno sredstvo euro i što smo se vratili u europski civilizacijski krug kojem smo oduvijek pripadali, ali kad je već tako, i država bi se trebala ponašati u skladu s europskim standardima. Najvažnije bi bilo utvrditi razvojnu strategiju kojom bi se rad financiran iz državnog proračuna razlučivao od nerada, sposobni i radišni stimulirali, a lijeni i nesposobni destimulirali. Narodski rečeno, trebalo bi odvojiti žito od kukolja.

Kad kukolj dobije minimalnu plaću ili otkaz, otvorene su mu granice prema Irskoj i Njemačkoj. Ondje će susresti sunarodnjake koji mu mogu objasniti kako plaća pokazuje koliko vrijediš, neovisno o stranačkim ili rođačkim „pogurancima“. Želimo li biti istinska Europa, moramo iz zemlje iseliti socijalističku uravnilovku. Ako država ne zna kako, neka se ugleda u privatni sektor.