Političkoj sceni u Hrvatskoj potrebno je sveobuhvatno resetiranje. Samo radikalnom promjenom paradigme na kojoj se temelji današnja hrvatska politika možemo zacrtati put prema izlasku iz kaosa u kojem živimo. Da se poput nametnika nije uvukla u svaku poru života, od gospodarstva, znanosti, kulture, pravosuđa, zdravstva, sporta, estrade i svih ostalih djelatnosti koje tvore našu svakidašnjicu, na politiku jedva da bismo se obazirali. Zaokupljenost politikom posljedica je nužnosti, a ne istinske ljudske potrebe i zanimanja. To je samo jalov pokušaj odgovora na agresivno zadiranje politike u naše živote, na zlostavljanje kojem smo izloženi.

Komunističko jednostranačje, nazvano jednoumljem, zamijenjeno je višestranačkim bezumljem. Višestranačje je temelj parlamentarne demokracije, tranzicijskog procesa koji nas je trebao približiti društveno i politički uređenim demokratskim zemljama. Umjesto toga – 25 godina nakon završetka Domovinskog rata i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja – hrvatski građani još ne znaju u kakvom političkom sustavu žive. Trećinu prosječnog vijeka ljudskog života vladajuće elite pokušavaju nas uvjeriti u to kako se – kao članica EU-a – razvijamo u skladu s europskim političkim, društvenim i gospodarskim standardima. To, jednostavno, nije istina.

Hibridni sustav

Živimo u hibridnom sustavu socijalizma i kapitalizma, u kojem je država vlasnik velikog dijela javnih poduzeća (trgovačkih društava), raspršenih u svim gospodarskim sektorima, dok se privatni sektor koprca u poreznim i drugim ograničenjima koje mu država nameće. Prema kriteriju udjela zaposlenosti, kapitala i drugih ekonomskih pokazatelja, državna poduzeća obuhvaćaju velik dio nacionalnog gospodarstva. Mnogo veći nego u usporedivim zemljama. Država je loš gospodarstvenik, ali iz svog čvrstog zagrljaja ipak ne ispušta javna poduzeća. Razlozi su jasni: gdje bi inače zapošljavala svoje stranačke miljenike i poslušnike, suvremene „kmetove“ ovisne o mrvicama pokupljenima s obilnih stranačkih pladnjeva? Većina članova najvećih hrvatskih stranaka, vodećeg HDZ-a i opozicijskog SDP-a, a jednako tako i satelitskih strančica koje im se umiljavaju računajući na svoj dio plijena, člansku iskaznicu doživljavaju kao dionicu koja im donosi profit. Zašto ne obavještavamo javnost o tome koliko je od 230.000 Hrvata iseljenih u Irsku i druge zemlje iz redova vodećih hrvatskih stranaka? Vjerojatno nijedan ili samo poneki. U svim strankama ima i sposobnih i moralnih ljudi koji svojim djelovanjem teže boljitku zajednice, ali su posve izgubljeni u gomili karijerista, manipulatora i budućih uhljeba.

Interesne skupine

Što su u nas političke stranke? Ideološki jasno profilirane, politički angažirane i strateški prepoznatljive grupacije koje se u političkoj areni nadmeću razvojnim programima, pružajući glasačima priliku da se na izborima opredijele za opciju koja im je svjetonazorski najbliža i razvojno najizglednija? Vjerovati u tako nešto bila bi životna zabluda. Sve hrvatske političke stranke – a ima ih više nego u nekoj ozbiljnoj zemlji – interesne su skupine u kojima većina članova razmišlja samo o tome kako pripadnost stranci što bolje naplatiti i priskrbiti osobnu korist.

Dio građana toga je potpuno svjestan, što se vidi na parlamentarnim, lokalnim i predsjedničkim izborima, na kojima sudjeluje otprilike trećina stanovništva. Od osnutka države do danas i ta je skromna trećina rijetko glasala ZA neku izglednu i obećavajuću političku opciju, a najčešće PROTIV one na vlasti koja ih je u minulom mandatu iznevjerila.

Kad se izabrani predstavnici naroda dočepaju funkcija, osvojenih lažnim obećanjima u izbornim kampanjama, prvi im je posao vraćanje dugova odanim glasačima, među kojima su prioritetni oni iz vlastitih stranačkih redova. Nekima će biti dodijeljeni visoki politički položaji, od načelničkih i županijskih do ministarskih, a neki će se morati zadovoljiti funkcijama i visokim plaćama u javnim poduzećima.

Kad prođe izborna euforija, a nadu u bolje sutra zamijeni suočavanje sa svakidašnjicom, počinje ocjenjivanje radnog učinka političkih manekena, barem onih preostalih nakon nebrojenih korupcijskih afera, uhićenja, osumnjičenja i suđenja za kriminalne radnje. Za mnoge se ubrzo ustanovi da im je stranačka pripadnost jedina stručna kvalifikacija.

Igrokaz s brojevima

Stranački lideri često s ponosom ističu povećan broj članova svoje stranke. Usporedbe radi, najveća njemačka stranka, socijaldemokratski SPD, ima oko 380.000 članova, oporbena Kršćansko-demokratska unija (CDU) oko 370.000, a bavarska Kršćansko socijalna unija (CSU) oko 132.000 članova.

Njemačka ima više od 83 milijuna stanovnika, Hrvatska manje od 4 milijuna. Ipak, Hrvatska po broju članova vodećih stranaka u postotnim omjerima višestruko nadmašuje Njemačku. HDZ ima oko 210.000 članova, a SDP oko 35.000. Omjer članstva u hrvatskim strankama, u odnosu na broj stanovnika, opasno se približava režimima u kojima je stranačka pripadnost bliska ukupnom broju stanovnika. Članstvo u strankama – iako neobvezatno – prilično je unosno. Ima li se na umu da je velik dio poduzeća državno vlasništvo, mogućnosti zapošljavanja stranačkih zaslužnika doslovce su neograničene.

Hvalisanje brojem članova stranke pokazuje da još ne razlučujemo članove stranke od simpatizera koji ne očekuju stranačku protuuslugu. Podsjetimo li se da tvrtka od nekoliko tisuća zaposlenih lošim poslovanjem može potonuti u stečaj, a tvrtka s nekoliko desetaka zaposlenih uspješno poslovati, igrokaz s brojčanim paradiranjem krajnje je providan.

Hrvatska bi trebala ubrzano i radikalno promijeniti političku paradigmu. Istekao je 25-godišnji rok obmanjivanja naroda strankama pretvorenim u interesne skupine, dionička društva od kojih svaki član očekuje profit. Vrijeme je za ljude koji boljitak zajednice stavljaju ispred osobnih interesa. Država mora na popravni ispit, a politici treba oduzeti ulogu društvenog nametnika cijele nacije.