Hrvatska je čvrsto zagrlila tržišno gospodarstvo, sa svim zakonitostima i anomalijama ponude i potražnje. To dokazuje da smo se pridružili kapitalističkim zemljama u koje su desetljećima hrlili ljudi iz socijalističkih zemalja, često riskirajući vlastiti život da bi se dočepali neke od „obećanih zemalja“.

Tržište je vodeća financijska religija svijeta, mjerilo uspješnosti ili neuspješnosti, snalaženja ili nesnalaženja, kvalitete i nekvalitete. Dolaskom na takva tržišta iz socijalističke uravnilovke mnogi su naši iseljenici ubrzo pokazali svoja umijeća, nadarenost, marljivost i druge vrline koje su u domovini bile obezvrijeđene, a novi su ih poslodavci prepoznavali i odgovarajuće nagrađivali. U rigoroznoj selekciji na tržištu rada mnogi su se Hrvati, među milijunima iseljeničkih nomada, svojom marljivošću potvrdili na svim kontinentima, od Europe, Sjeverne i Južne Amerike do Azije i Australije. Sve je to bilo poznato i u razdoblju stvaranja hrvatske države, ali nisu stvoreni preduvjeti da se dio tog ljudskog, financijskog i stručno prekaljenog iseljeničkog „kapitala“ – izbjeglog iz socijalizma i stasalog u razvijenom svjetskom kapitalizmu – vrati u domovinu i pridonese njezinoj gospodarskoj preobrazbi u suvremenu kapitalističku državu.

U dva sam navrata početkom devedesetih godina osobno svjedočio zanosu i strastvenoj želji australskih i novozelandskih Hrvata – potaknutih životom u iseljeničkim odredištima najudaljenijim od domovine – da se što prije vrate u Hrvatsku, iako kraj rata još nije bio na vidiku. Unatoč pozivima predsjednika Tuđmana – koji su više nalikovali na poziv da u domovinu pošalju svoju ušteđevinu, a da oni ostanu ondje gdje jesu – iseljenici se nisu vraćali. Jer nisu stvoreni uvjeti za njihov povratak, primjenu stečenih znanja i ulaganja koja bi im donosila profit.

Domoljubno preodijevanje

Domaći grabežljivci, bivši socijalistički samoupravljači, presvukli su se u odijela s novim stranačkim etiketama, razmahali domoljubnim izjavama i nastojali naplatiti pripadnost novoj političkoj opciji. Uz Tuđmanov blagoslov, dakako. Paradigma novog hrvatskog kapitalizma postao je Miroslav Kutle s dvjestotinjak poduzeća u svom vlasništvu, „kupljenih“ tko zna kako za koga, a iseljenički povratak simbolizirali su ugledni pizza-majstor i procjenitelj vrijednosti mozga na dvije njemačke marke.

Veliki povratak iseljenih Hrvata pokazao se ispraznom Tuđmanovom frazom izgubljenom u moru zbrinjavanja ljudi koji su mu podilazili. Od bivšeg djelatnika Instituta za radnički pokret nije se moglo očekivati razumijevanje istinskog tržišnog gospodarstva, ali propala je prigoda da svojim autoritetom stvori stručno i moralno okruženje kojim će nadoknađivati svoje nedostatke i pomoći u strateškom definiranju gospodarstva novostvorene države. U kojoj ne bi bilo mjesta za Miroslava Kutlu ili Brunu Orešara, a još manje za pretvaranje članova vlastite obitelji u trgovce, poduzetnike i bankare.

No kasno je plakati za prolivenim mlijekom. Tridesetak godina poslije tog sudbonosnog razdoblja, što je polovica aktivnog života radno sposobnih stanovnika ove zemlje, možemo ukratko analizirati hrvatski put u tržišno gospodarstvo, odnosno pokušaj priključenja razvijenijim kapitalističkim zemljama.

Pokazali smo se izvrsnim prodavateljima dijela vrijednog naslijeđa. Strancima smo prodali gotovo sve banke, Inu, Petrokemiju, Đuro Đaković, Janko Gredelj, brodogradilišta koja nisu posve propala, mnoge hotele i nekretnine na najatraktivnijim lokacijama. „Obiteljsko srebro“ ponuđeno je na svjetskoj tržnici. Razmatra se i prodaja poljoprivrednog zemljišta strancima. Hrvatska funkcionira kao Njuškalo – nema toga što ne možeš kupiti za relativno malu lovu. Kad i najneupućenija javnost u tim transakcijama prepozna politički lopovluk, onda je se umiri obećanjem o „skorom povratku, primjerice Ine, u nacionalni strateški korpus“. Malo morgen.

Bezočna rasprodaja

Što govori ta rasprodaja državne imovine, opravdavana njezinim srozavanjem na prosjački štap? Da se stranim kupcima/investitorima ipak isplati kupovati ono čime mi ne znamo upravljati i što smo doveli na rub propasti. Od preodjevenih samoupravljača tipa Miroslav Kutle nismo mogli preko noći napraviti uspješne upravljače, nalik na kapitalističke menadžere. Nedostajali su kreativni i pošteni menadžeri s razvojnom vizijom koji bi znali upravljati tvrtkama.

Onima koji su to mogli biti, vrijedni i uspješni hrvatski iseljenici, provjereni i dokazani u kolijevkama kapitalizma, nismo omogućili uvjete za povratak. Jer, kao što znamo, mozak vrijedi dvije njemačke marke, a mahanje hrvatskim barjakom barem neko malo poduzeće kojim će upravljati rođaci provjerena domoljuba.

Tržišno gospodarstvo temelji se na uravnoteženoj izvozno-uvoznoj strategiji. U tome smo pokazali vrhunsku pamet. Uvozimo sve na čemu uvoznici i preprodavači mogu dobro zaraditi: voće i povrće iz mediteranskih zemalja, tekstilni i drugi bofl iz Kine, meso iz tko zna kojih država. Nemamo gospodarsku politiku koja bi utvrdila što nam je doista nužno uvoziti – primjerice mobitele, televizore i automobile – a što bismo – primjerice mrkvu, limune i smokve, mogli samo proizvoditi. Uvozimo čak i čačkalice. Jer kako u Hrvatskoj proizvesti tako sofisticiran proizvod?

Ipak, ne bismo smjeli zanemariti važnost hrvatskog izvoza. Izvezli smo stotine tisuća mladih obrazovanih i stručnih ljudi, liječnika, medicinskih sestara, znanstvenika i različitih majstora – keramičara, vodoinstalatera, električara i drugih struka. U Hrvatskoj ih više nema ni za lijek, a oni koji su ostali naplaćuju svoje usluge kao da smo s plaćama u vrhu EU-a, a ne pri samom dnu.

Najuspješniji smo u izvozu nogometaša. Sve što vrijedi u hrvatskom nogometu prodano je u zemlje s organiziranim nogometnim sustavom, u kojima ljudi znaju upravljati klubovima kao uspješnim tvrtkama. Hrvatska nogometna liga – u europskim razmjerima bezvrijedna – nalik je na hrvatska brodogradilišta, a hrvatske nogometne reprezentacije ne bi bilo bez igrača podvrgnutih europskoj nogometnoj organizaciji.

Ono najkvalitetnije od Hrvatske odavno je na Njuškalu ili u razvijenim zemljama. Možda nas iz gliba izvuku Nepalci, Filipinci i Indijci. Oni barem nisu preodjeveni ostaci socijalizma sa stranačkom etiketom.