Hrvatska javnost društveno je, politički i emocionalno podijeljena između potpore slavonskim svinjogojcima koji se prosvjedima bore za svoja egzistencijalna prava i Vladinih mjera kojima se regulira promet svinjama u doba epidemije svinjske kuge. Masovnost prosvjeda pokazuje da je seljacima „voda došla do grla“, a optužbe da su politički manipulirani neutemeljene su i uvredljive. Na očaj i bijedu ne bi trebalo lijepiti još i političke etikete.

Vladine mjere, usklađene s propisima Europske unije, snažno utječu na materijalni status osiromašena slavonskog seljaka. Gledajući na televizijskim ekranima napaćena lica kakva se ne može zateći na gradskim ulicama i slušajući vapaj da im se pomogne u situaciji u kojoj su se našli ne svojom krivnjom, bilo bi nehumano ne suosjećati s ljudima kojima svinje život znače. Vladine argumente za primjenu epidemioloških mjera, uvjetovanih i europskim propisima kojih se moramo pridržavati, ne bi trebalo olako osporavati. Oporbeno pljuckanje po vladajućima u konkretnom slučaju samo je jeftino prikupljanje političkih bodova koje seljacima nimalo ne pomaže. Kao ni arogantni istupi Mladena Pavića, državnog tajnika u Ministarstvu poljoprivrede, iritantniji i od izjava najogorčenijih prosvjednika.

Traktorsko nadmetanje

U svakom sučeljavanju važne su nijanse. Gledajući „vozni park“ prosvjednika, među kojima su i traktori od stotinjak tisuće eura, većinom kupljeni na leasing i u nesrazmjeru s površinom obradive zemlje njihovih vlasnika, neshvatljiva je logika kojom se poljoprivrednici upuštaju u tako rizična ulaganja. Samo s traktorima viđenim na prosvjedu moglo bi se izorati pola Slavonije kad bi poljoprivrednici bili organizirani u klastere, a mehanizaciju nabavljali u skladu s potrebama.

Ako se traktori kupuju po kriteriju prestiža i seoskog nadmetanja – kao u gradovima BMW, Mercedes, Audi ili Porsche – onda naši poljoprivrednici, u nedostatku jasne poljoprivredne strategije, srljaju u propast. Osim toga, ako za traktor izdvajaju stotine tisuća eura, onda bi mali dio te svote mogli investirati u uređenje vlastite čeljusti, kako bi poljoprivredu poštedjeli barem krezubosti.

Za razvojnu strategiju zaduženi su Vlada i njezino Ministarstvo poljoprivrede. Od njih – osim uobičajenih političkih fraza – nismo imali prilike čuti dugoročni strateški plan razvoja poljoprivrede i hrvatskog sela općenito. Cijele regije, od Like do Slavonije, pretvorene su u „pustu zemlju“. Hrvatska loše koristi svoje prirodne resurse, od plodne zemlje do obilja vode. Iznimke su Istra i Međimurje. Tamošnje lokalne samouprave prepoznale su potencijale svoje regije, odredile ciljeve i pružile potporu marljivim poljoprivrednicima.

Svjedočio sam okolnostima u kojima su Ivan Jakovčić, Veljko Ostojić, Denis Ivošević, Ivica Matošević, Tomislav Popović i drugi pioniri istarskog preporoda – prepoznavši mogućnosti zelene Istre – snažno poticali razvoj vinarstva, maslinarstva, tartufarstva i stočarstva. Istarski poljoprivrednici u nešto više od dva desetljeća pretvorili su Istru u najrazvijeniju hrvatsku regiju, u kojoj su turizam i poljoprivredu sjedinjeni u jedinstven razvojni koncept. Za razliku od Slavonije i Baranje, teško stradale u ratu, ali s najvećim prirodnim potencijalima u državi. Od reintegracije istočne Slavonije do danas malo je napravljeno da to plodno područje postane perjanica hrvatske poljoprivrede sa snažnim izvozom. Država je zatajila, a seljaci su se – slijedom parcijalnih interesa – snalazili kako su znali. Državni poticaju za razvoj poljoprivrede dijeljeni su po istom modelu kao i pretvorba društvenog u privatno vlasništvo. Lopovlukom pod zaštitom države, dodjeljivanjem nacionalnog blaga zaslužnima, podobnima i nesposobnima. Slično kao i 1945. godine.

Ušminkani socijalizam

Od osnutka države do danas poljoprivreda se razvijala kao neznatno modificiran i loše našminkan socijalistički model. Druga po važnosti grana gospodarstva – odmah poslije turizma na kojem se temelji državni proračun – grca u problemima, a seljaci masovno napuštaju rizične djelatnosti kao što su ratarstvo, voćarstvo i stočarstvo. Ako se u Hrvatskoj gotovo 40 posto prihoda stanovništva izdvaja za hranu, svima bi trebalo biti jasno što to znači.

Preci većine ljudi u Hrvatskoj – u prvom ili drugom koljenu – bili su seljaci. Nakon Drugoga svjetskog rata gotovo 80 posto stanovništva u bivšoj državi bila je seljačka populacija. Nakon Drugoga svjetskog rata znatan dio poljoprivrednog stanovništva ostao je bez svojih posjeda. Konfiskacijom (oduzimanjem) i eksproprijacijom (izvlaštenjem) seoskih posjeda onemogućen je poljoprivredni razvoj. Najbolja zemlja dodijeljena je najzaslužnijim antifašističkim borcima. Posjednicima zemlje površine veće od 35 hektara oduzeto je privatno vlasništvo i pretvoreno u državno. Od 200.000 Folksdojčera, podunavskih Nijemaca nastanjenih u Slavoniji, Baranji i Vojvodini – nositelja napredne poljoprivredne proizvodnje – stradalo je 5. 000 ljudi, a ostatak je protjeran. Započeo je i proces tzv. humanog preseljenja poljoprivrednog stanovništva u heavy metal industriju po uzoru na Staljinov model industrijalizacije. Agrarnom reformom seljak je bio ograničen na površine nedovoljne za isplativu poljoprivrednu proizvodnju.

Osnovane su seljačke radne zadruge, od čijih se posljedica nismo oporavili do osnutka hrvatske države i prelaska na tržišno gospodarstvo. Unatoč zastranjenjima nove državne vlasti, koja je poticaje u poljoprivredi dodjeljivala odanim stranačkim glasačima, marljivi poljoprivrednici od Istre i Slavonije do doline Neretve pokazali su kako se u poljoprivredi mogu postići dobri rezultati.

Na državi je da duboko zaore u glomazno Ministarstvo poljoprivrede i u njemu – umjesto gomile činovnika – zaposli stručnjake koji mogu kreirati dugoročni strateški plan razvoja poljoprivrede, izbjegavajući sjeme politike od kojeg nema ni uroda ni prinosa. Politika je za poljoprivredu opasnija i od svinjske kuge, maslinove mušice i peronospore. Prosvjedi poljoprivrednika nisu samo borba za svinjokolju zdravih svinja, nego i upozorenje državi da nakon tri desetljeća napokon kreira poljoprivrednu strategiju kojom će hrvatskom seljaku vratiti dostojanstvo i omogućiti korištenje prirodnih potencijala.