Petnaest godina nakon odlaska glazbenog kritičara Dražena Vrdoljaka 9. svibnja, na Dan Europe, kojoj je pripadao mnogo prije punopravnog članstva Hrvatske u EU–u, hrvatska kultura dužna je čuvati ono što je ostavio u nasljeđe budućim naraštajima

Živimo u vremenu nesklonom kulturi. Pandemija, ratovi, energetska kriza, produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih, tektonski potresi u svjetskom poretku te društvene i političke turbulencije potiskuju kulturu na društvenu marginu, omogućujući joj tek puko preživljavanje i samo povremeni bljesak. U kriznim vremenima kultura je najveći stradalnik.

Jedina kultura koja ne posustaje rastuća je kultura zaborava. Ljudi koji su nas napustili, a za života zadužili svojom nadarenošću, umijećima i ostvarenjima, ubrzano padaju u zaborav, a nova događanja – osnažena društvenim mrežama – iz kolektivne svijesti brišu sjećanja na sve što je obilježilo mnoge živote i pridonijelo obogaćivanju nacionalne baštine.

Dan Europe, 9. svibnja, kojim se obilježava završetak Drugoga svjetskog rata, slavljenički je datum za mnoge naraštaje rođene u poraću, ali 2008. godine taj je dan za moj naraštaj bio obavijen nevjericom i tugom. U bolnici Merkur u Zagrebu preminuo je Dražen Vrdoljak, najveći glazbeni kritičar na ovim prostorima i iznimna pojava u društvenom životu Zagreba, Splita i mnogih sredina u kojima je djelovao.

Život posvećen glazbi

Cijeli je svoj život posvetio glazbi, utemeljivši visoke standarde u hrvatskoj glazbenoj kulturi. Obilježavajući 15. obljetnicu njegova odlaska, prisjećamo se njegove jedinstvene pojave i predana rada u novinama, na radiju i televiziji. Kad se cijela jedna generacija u zagrebačkom Krematoriju uz „Crying Time“ Raya Charlesa opraštala od Dražena, znali smo da s njim odlazi i djelić kulture kojoj smo zajedno pripadali i živjeli je na koncertima, u klubovima, uz radijske i televizijske emisije, na urnebesnim zabavama i druženjima na kojima je bio spiritus movens, duhovit i šarmantan voditelj te jamac izbora vrhunske glazbe.

Dražen Vrdoljak rođen je u Splitu 1. travnja 1951., a njegov smo rođendan uvijek proslavljali u kultnom BP Clubu Draženova prijatelja Boška Petrovića, jednog od naših najvećih jazz glazbenika. Boškovom smrću ugasio se jedan od najvažnijih scenskih prostora Zagreba, koji je ugošćavao svjetske i domaće glazbene velikane, a Draženovim odlaskom nastala je nenadoknadiva praznina u glazbenom životu Zagreba.

Jedan od utemeljitelja nagrade Porin, i sam dobitnik četiriju Porina, nikad nije odstupao od strogih kriterija predstavljanja najvrednijih glazbenih ostvarenja u jazzu, rocku, popu, soulu, bluesu, klapskoj pjesmi, šansoni ili countryju. Domaću glazbenu scenu ocjenjivao je svjetskim kritičarskim kriterijima, po uzoru na London, New Orleans, Nashville, Pariz, San Remo ili New York, duboko vjerujući da je dio tih dometa ostvariv u Zagrebu, Splitu i drugim sredinama. Dražen je bio i Splićanin i Zagrepčanin, kozmopolit i lokalpatriot, građanin svijeta i fetivi Dalmatinac, erudit i poliglot, romantik i roker… Bio je mnogo ličnosti u jednoj, vrdoljakovski jedinstvenoj, nažalost dijelom sklonoj samodestrukciji.

Mediteranski gentleman

Nikad nije skrenuo s puta predviđenog za mediteranske gentlemane, intelektualce posebna kova i posebna duha. Neovisno o glazbenim žanrovima, zanimala ga je samo vrhunska glazba, kojoj je u različitim medijima širom otvarao vrata, u vrijeme kad mlada urbana publika nije bila opsjednuta cajkama i turbofolkom te kad estradna zbivanja nisu bila svedena na zadovoljavanje najnižih ukusa i provincijalnih strasti kao danas.

Preveo je rock i jazz enciklopediju, a s pokojnim Darkom Glavanom 1981. objavio je knjigu o tada ultrapopularnom Bijelom dugmetu „Ništa mudro“. Lakše bi bilo nabrojati novine u kojima nije pisao nego one u kojima je pisao tijekom svog četrdesetogodišnjeg novinarskog staža. Jednako bi tako bilo teško nabrojati radijske i televizijske glazbene emisije u kojima nije sudjelovao kao voditelj i urednik.

Vrhunski profesionalac stizao je na sve što je smatrao glazbeno važnim, nimalo ne zapostavljajući svoj profesionalno-zabavljački život koji je tražio mnoga odricanja i donosio neslućena zadovoljstva. Takav je burni život, prepun nekontrolirana trošenja i duha i tijela, vođen strastima i neizrecivom ljubavi prema glazbi, imao visoku cijenu, koja je za posljedicu imala preranu smrt u 57. godini.

Split i Zagreb

Draženovim je odlaskom nestala i važna karika povezivanja njegova rodnog Splita i Zagreba, povezivanja sudbinski važnog za boljitak ove zemlje. Uvijek sam bio zagovornik ideje o potrebi čvrstog sjedinjenja mediteranske i kontinentalne Hrvatske, u zajedničkoj borbi za nacionalni prosperitet, pod uvjetom da nas u tome ne ometaju radikali iz redova Bad Blue Boysa i Torcide.

Dražen je bio ponosni pripadnik tog šarmantnog, neodoljivo privlačnog, građanskog Splita. Splićanin profinjena humora i širokih kulturnih obzora, koji je letvicu glazbeno-kritičarskih kriterija podigao do danas nedostižnih visina. Podjednako je uživao u svom rodnom Splitu i Zagrebu, podjednako volio oba grada, sjedinjavajući glazbene potencijale jedne i druge sredine. Jer sve je u njegovu životu bila muzika, s kojom je živio i sagorio. Prijateljevao je s Arsenom, Oliverom, Boškom Petrovićem i drugim velikanima koji su svojom glazbom obilježili nacionalnu kulturu.

Nitko više nakon Dražena nije preuzeo njegovu ulogu. Ili nije mogao ili nije htio. Glazbena kultura godinama se srozava, unatoč nastojanjima Aleksandra Dragaša, Zlatka Galla i mlađih snaga da slušatelje i publiku usmjere prema istinskim glazbenim vrijednostima. Glazbenu scenu koja se ipak (?) othrvala cajkama i turbofolku danas predstavljaju glazbenici još iz Draženova doba.

Prisjećanje na velikane nije znak oplakivanja, nego podsjećanje na potrebu očuvanja onoga što su nam ostavili u naslijeđe. Nedavno preminula Marija Ujević Galetović na početku svoje monografije istaknula je svoj životni moto: „Sve što radim borba je za trajanje. Čovjek želi trajati.“

Petnaest godina nakon Draženova odlaska, na Dan Europe, kojoj je pripadao mnogo prije punopravnog članstva Hrvatske u EU-u, hrvatska kultura dužna je čuvati ono što je namijenio budućim naraštajima. Neka glazbena manifestacija trebala bi biti nazvana njegovim imenom, a obljetnički koncert posvećen doajenu hrvatske glazbene kritike bio bi minimum poštovanja koje protagonisti glazbene kulture duguju Draženu Vrdoljaku.