Na tržištu rada nedostaje kvalitetnih i kvalificiranih radnika. Najviše u turizmu, građevinarstvu i – politici. U turizmu i građevinarstvu još se nekako snalazimo, priskaču u pomoć Filipinci, Pakistanci, Nepalci, Ukrajinci i mnogi drugi nomadi koji lutaju svijetom u potrazi za poslom. Većina ih je zadovoljna zaposlenjem, plaćom i – općenito – zemljom u koju su stigli. U politici je ipak drukčije. Zainteresiranih ne nedostaje, nemaju problema s jezikom kao imigranti, ali posrću na osposobljenosti za posao koji bi trebao biti ozbiljan, častan i usredotočen na dobrobit zajednice. Utemeljen na moralu, poštenju i barem prosječnoj pameti.

Uz pomoć stranačke iskaznice i klijentelističkog „poguranca“, bez većih teškoća nalaze svoje mjesto u politici, od Hrvatskog sabora i ministarstava naniže. Ne treba im mnogo vremena da pokažu sve protivno onome što se od njih očekivalo i za što im je narod – kao najveći i najnaivniji poslodavac – na demokratskim izborima izglasao povjerenje. Šarlatanskim pristupom politici sigurnom rukom vode zemlju u propast.

Ako aktualni politički djelatnici, koji se svojim poslom bave bez razumijevanja uloge koja im je namijenjena, nisu čitali radove dr. Ive Pilara (1874.– 1933.), povjesničara, pravnika, geopolitičara i istinskog rodoljuba, napisane još u doba Austro-Ugarske Monarhije, nisu stekli ni legitimitet da se bave politikom.

Nakon 100 godina sve isto

Dovoljno je podsjetiti na samo nekoliko misli dr. Ive Pilara iz knjige „Usud hrvatskih zemalja“ (Naklada Consilium, Zagreb, 1997.), ispisanih prije stotinjak godina, i usporediti ih s današnjom političkom situacijom u Hrvatskoj.

„Političko stanje je žalosno. Narod se zasitio politike, najbolji ljudi povlače se s političkog poprišta. Političke stranke ne pokazuju nikakav razvoj, a njihovo se djelovanje ograničava na grčevitu borbu za samoodržanje. Što manje svojim programima odgovaraju potrebama naroda, to se grčevitije bore za opstanak…

…Narodu je dozlogrdila ova politika. Sve su stranke izgubile na ugledu. Nijedan objektivni promatrač ne može osporiti dekadenciju našeg političkog života. Naša politika nije znala očuvati ni dosadašnje tekovine hrvatskog naroda, ponajprije narodno jedinstvo… Zagreb je bio kulturno i političko središte hrvatskog naroda, a iz dana u dan sve ga više gubi…

…Utjecaj hrvatskih političkih stranaka spao je na najniži mogući stupanj. Raspoloženje hrvatskog naroda odgovara općem tužnom stanju na gospodarskom, socijalnom i političkom području. Novinstvo je pretežno u stranačkim rukama i zabašuruje pravu istinu. Narod nije upućen u najvažnija gospodarska, socijalna i prosvjetna pitanja…

…Stranke koje se predstavljaju kao mentori, obmanjujući narod da su mu spasiteljice, nisu u ovom kobnom trenutku kadre išta promijeniti. Narod je zbog toga izgubio vjeru u sebe i svoju snagu. Gubitak samosvijesti utječe na sposobnost samoodržanja…“

Ovo su samo neke misli dr. Ive Pilara o hrvatskoj političkoj i društvenoj situaciji prije stotinjak godina, u začecima hrvatskog višestranačja. Po velikom znanstveniku i filozofu Ivi Pilaru nazvan je Institut za društvena istraživanja „Ivo Pilar“ u Zagrebu. Iako su misli izrečene prije više od jednog stoljeća, usredotočene na ondašnje društvene prilike, danas su jednako aktualne kao i u vrijeme izricanja.

Vapaj za stručnjacima

Političari, kao i građevinari i ugostitelji, katkad zavape za kvalitetnijim kadrovima, a na provokativna pitanja (javnosti i medija) zašto ih ne nalaze, lakonski odgovaraju: „A koga biste vi stavili na ministarsko, načelničko, gradonačelničko ili čelno mjesto u velikim državnim tvrtkama?“

Odgovor nije lagan jer je politika odavno kontaminirana kadrovima od kojih pametna, sposobna i pristojna čeljad – u želji da izbjegne kompromitiranje – nastoji pobjeći što dalje. Tako povećava njihovu reproduktivnu sposobnost i pomaže im u učvršćivanju na položajima koje ne zaslužuju.

Pokušajte zamisliti urednika bilo koje televizijske emisije koji se gledateljima obraća ovakvom rečenicom: „Poštovani gledatelji, danas je održano zasjedanje Hrvatskog sabora, ali zbog mnogih prostakluka izrečenih u burnoj raspravi, odlučili smo ne emitirati prilog kako bismo vas poštedjeli vulgarnosti izrečenih na sjednici. Kad izabrani predstavnici naroda svladaju osnove kulture komuniciranja, iscrpno ćemo vas izvijestiti o zbivanjima u časnom hrvatskom domu.“

Možda bi se čak trebalo poslužiti upozorenjem navedenim uoči emitiranja filmova: „Ne preporučuje se mlađima od 12 godina“. Da od prostakluka i gluposti zaštitimo barem najmlađe gledatelje. Uvjeren sam da bi se barem dio tih remetitelja javnog reda i mira – kad bi ih kamere uporno izbjegavale – upristojio do razine podnošljivosti, a svoje plitke misli sačuvao za šankerske ispade.

Žene slijede muškarce

Uvijek nam je smetao neravnomjeran udio žena na hrvatskoj političkoj sceni. Žene su se teško probijale u tvrđavu koju su tradicionalno zaposjedali vitezovi političkih karijera. Nadali smo se da će postupno povećanje žena zastupljenih u politici poboljšati opći dojam, unaprijediti kulturu komuniciranja i pridonijeti kvalitetnijem političkom životu. Nažalost, dio žena ubrzo je prihvatio muški obrazac ponašanja i danas svjedočimo i njihovoj agresivnosti, neodmjerenosti, goropadnosti i – što me najviše žalosti – neženstvenosti. Lišenoj rafiniranosti kakvom su uvijek pobjeđivale muški prostakluk.

Iako im je demokracija omogućila povećani udio u političkom životu, mnoge od njih zlorabe svoje položaje jednako kao i muškarci, pridružujući se dugom popisu osumnjičenih i osuđivanih političkih djelatnika na različitim funkcijama. Televizijske kamere jednako su im drage kao i muškarcima i dobro su uvježbale uloge kojima će osigurati mjesto u kadru.

Većina ljudi koji poštuju, cijene i vole žene, smatrajući ih heroinama svijeta koji su muškarci zagadili do ruba uništenja, razočarana je njihovim ponašanjem u politici. Časne iznimke teško mogu popraviti taj poražavajući dojam.

Kad je dr. Ivo Pilar prije stotinjak godina pisao svoja povijesna, filozofska i politička djela, žena gotovo i nije bilo u politici. Ipak, današnje bi političarke trebale pročitati što je napisao; možda još nije prekasno.