Započnemo li potragu za institucijama u Hrvatskoj koje funkcioniraju besprijekorno – a svi znamo da je takvih vrlo malo – neminovno smo upućeni na jednu koja zaslužuje sve pohvale, opće divljenje i najviša društvena priznanja. Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS), osnovana prije sedamdesetak godina, svih sedam desetljeća zadržala je ugled jedne od najplemenitijih, najosposobljenijih i najkorisnijih institucija u Hrvatskoj. Kad su posrijedi krizne situacije, kad je ljudima neophodna pomoć, kad su životno ugroženi… zovu HGSS, a najčešće ih ne treba ni zvati jer dolaze sami.

Kad se neupućeni turisti u tenisicama i sličnoj planinarskoj obući upute na Velebit ili Biokovo i zaglave u skrivenim zakutcima ili na liticama moćnih planina, kad se jedriličari amateri upuštaju u nautičke pustolovine po olujnom nevremenu, kad je stanovništvo ugroženo poplavama i požarima, kad se avanturisti igraju speleologa i završe u nekom bezizlaznom podzemlju, kad se pomaže stradalnicima u potresu… općenito, kad su ljudi u nevolji, uvijek se mogu osloniti na najbližu ispostavu HGSS-a. Bez obzira na to je li riječ o dječjoj nesmotrenosti, mladenačkom avanturizmu, adrenalinskom ekshibicionizmu, staračkoj nemoći ili podcjenjivanju snježnog nevremena pa automobili na cestama ostanu zatrpani snijegom, članovi najbližeg HGSS-a – osposobljeni za sve vrste kriznih situacija – uvijek među prvima priskaču u pomoć.

Bolja Hrvatska

Oni su po mnogočemu atipična, bolja Hrvatska, ona koja daje, pruža ruku i pomaže, a ne ona koja odmaže i grabi gdje stigne, usredotočena samo na vlastiti interes i lišena empatije prema onima kojima je potrebna pomoć. HGSS je dobrovoljna, humanitarna, stručno osposobljena i nestranačka udruga čiji članovi, mnogo puta stavljajući vlastiti život na kocku, štite živote, zdravlje i imovinu najčešće nepoznatih ljudi.

Osnovan 1950. kao unutarnja služba Planinarskog saveza Hrvatske, HGSS je u proteklim desetljećima proširio svoju aktivnost na mnoga „izvanplaninska“ područja i zahvaljujući vrhunskoj osposobljenosti postao nezamjenjiv u spašavanju ljudi i imovine u najrazličitijim okolnostima. Oko 1500 članova HGSS-a različite su dobi i različitih strukovnih profila, od liječnika, profesora i odvjetnika do automehaničara, kuhara, medicinskih sestara, informatičara, arhitekata, policajaca, odgojiteljica… teško bi ih bilo sve nabrojiti, ali zajednička im je misija pomagati ljudima u nevolji. Ali i spašavati iz potresa, poplava i prometnih nesreća i domaće životinje, kućne ljubimce…

Čast pripadnosti HGSS-u namijenjena je ljudima registriranima u Hrvatskom planinarskom savezu koji su tijekom dvogodišnjih teoretskih i praktičnih tečajeva ovladali mnogim umijećima u planinarskim disciplinama, postupno napredujući od pripravnika do spašavatelja. Riječ je o posebnim, iznimno motiviranim ljudima visokog morala, istinskim raritetima u svijetu pohlepe, grabeža, sukobljavanja, nasilja i otupjelosti na tuđe nevolje.

Osnivači i legende HGSS-a kao što su Vinko Prizmić, Stipe Božić i mnogi njihovi nasljednici, heroji su našeg društva i primjer koji slijedi neznatan broj ljudi. U nas su, nažalost, heroji oni koji uzimaju, a ne oni koji daju.

Sukob dobra i zla

Nedavni incident na Platku, kad je nabildani 21-godišnji agresivni maloumnik – nakon što je BMW-om orgijao po skijaškom terenu – divljački nasrnuo na člana HGSS-a i teško ga ozlijedio, nevidljiva je granica koja Hrvatsku dijeli na dobrotvore i zlotvore. Ono najgore od Hrvatske, bahati i bezobzirni huligan, nasrće na ono najbolje od Hrvatske, člana institucije čiji pripadnici pokušavaju dobrovoljno štititi ljude od huliganizma najgore vrste. Potom danima slušamo nekakva policijska petljanja o prekršajnim prijavama, kao da je riječ o pogrešnom parkiranju, a ne o divljanju automobilom skijaškim stazama, „očevidima i izvidima“, a sve radi „temeljitosti istraživačkog postupka“, očita nasilja zabilježena kamerama, kao prizor rijetke brutalnosti. Tek pod pritiskom javnosti i medija protiv napadača se podiže kaznena prijava, a o ishodu uobičajene pravosudne trakavice bit ćemo naknadno obaviješteni… Da ima imalo reda u ovoj državi, nasilnik bi odmah bio uhićen, a ishod tog pravosudnog procesa čekao u pritvoru.

Ovaj incident, na simboličnoj razini, pokazuje odnos društva prema dobrotvorima i zlotvorima. Taj se odnos najpreciznije definira kao ravnodušnost i prema jednima i prema drugima. U nasilniku se ne prepoznaje bahati izgrednik, a u dobrotvoru se ne prepoznaje dobročinitelj koji dobrovoljno pomaže ljudima. Ako katkad nešto i prepoznamo, zlotvore, nasilnike i lopove kažnjavamo tolerancijom, a dobrotvore nagrađujemo nezainteresiranošću i ravnodušnošću.

Pripadnici HGSS-a, vatrogasci, policajci, liječnici, nastavnici, odgajateljice i mnogi drugi mogli bi ispričati na stotine zanimljivih priča o humanosti, požrtvovnosti, hrabrosti i drugim ljudskim vrlinama na kojima se temelji napredno, demokratsko i humano društvo. Možda bi time potaknuli postupnu civilizacijsku preobrazbu primitivne društvene sredine u kojoj živimo. Sredine u kojoj su nasilnici, lopovi, dileri i organizatori korupcijskih mreža heroji svakodnevice kojima se ljudi više dive nego što ih osuđuju.

A pripadnici HGSS-a samo su pouzdani i požrtvovni entuzijasti „koji rade svoj posao“. Dobrovoljno i bolje nego većina institucija na kojima se temelji državni ustroj, a u kojima je zaposleno mnogo ljudi s Platak-sindromom.