Serijal „Moderna vremena“ iskusnog televizijskog profesionalca Dubravka Merlića jedna je od najboljih emisija prikazanih na Hrvatskoj televiziji u posljednjih nekoliko godina. Podsjetnik je na velikane hrvatskog dizajna, arhitekture i likovne umjetnosti 50-ih, 60-ih i 70-ih godina minula stoljeća, ali i poticaj za razmišljanje o vremenu u kojem živimo.

Kad sam prije više od četiri desetljeća u kući za odmor Bernarda Bernardija u Bolu na Braču – zajedno s njegovom obitelji i prijateljima uživao u dagnjama na buzaru, koje je s Pelješca donio njegov posinak, danas ugledni znanstvenik Dean Ajduković – nisam ni slutio da se naš omiljeni Berni smatra ocem hrvatskog dizajna. Na ljetnim se druženjima nije govorilo o arhitekturi, dizajnu i akademskim temama, nego o kupanju na Zlatnom ratu, feštama u tada turistički idiličnom Bolu, o dobroj „spizi“ i vinu.

Sead Saračević, legendarni urednik magazina Start i Bernardijev bliski prijatelj, potkraj 70-ih zamolio ga je da redizajnira konfekcijski uređen redakcijski interijer. Za razliku od većine redakcija novinske kuće Vjesnik, s namještajem od mahagoni ultrapasa, Start je u Bernardijevoj verziji zabljesnuo u bijeloj boji, kao open space neposredne komunikacije.

Bili smo po svemu najavangardnija redakcija u Vjesnikovu neboderu kojoj su se divili vanjski suradnici. Srpski književnik Momo Kapor – poslije prometnut u četničkog vojvodu – zadivljen izgledom Starta nazivao nas je „hramom novinarstva s obeležjima vrhunske kafane“.

Bernardo Bernardi (Korčula 1921. – Bol 1985.), suosnivač grupe EXAT 51 (Bernardi, Bregovac, Radić, Rašica, Richter, Kristl, Picelj, Srnec) početkom 60-ih upoznaje se s vodećim predstavnicima danskog i finskog dizajna. Nakon povratka iz Skandinavije, po uzoru na finski dizajnerski centar, s Radoslavom Putarom u Zagrebu 1964. osniva Centar za industrijsko oblikovanje (CIO).

Boravak u Skandinaviji nadahnuo ga je za oblikovanje stolaca i naslonjača, danas uvrštenih u nacionalnu dizajnersku baštinu. Bernardi se zalagao za povezivanje arhitekture, industrije i umjetnosti, najsnažnije ostvareno u zgradi Radničkog sveučilišta Moše Pijade (danas Pučko otvoreno učilište) koju je 1961. projektirao akademik Radovan Nikšić.

U oblikovanju stambenih i uredskih prostora Bernardi se zalagao za poboljšanje kvalitete života i moderan, prozapadno orijentiran lifestyle. Bio je hrvatski Europejac i dio progresivne klime u kojoj su u teška vremena – prkoseći socrealističkoj doktrini – djelovali nadareni i buntovni stvaraoci.

Na području arhitekture, s antologijskim ostvarenjima hrvatske moderne, isticali su se Richter, Rašica, Galić, Šegvić, Geršić, Ostrogović, Turina, Kučan, Haberle, Vitić i mnogi drugi arhitekti. Događalo se to u doba kad je Josip Broz Tito u Beogradu 1963. godine (znakovito: prije puta u ondašnji Sovjetski Savez) izjavio kako se „protivi davanju novca zajednice za tzv. modernistička djela koja nemaju nikakvu vezu s umjetničkim stvaralaštvom, a kamoli s našom stvarnošću“.

Jugokeramika iz Zaprešića proizvodila je posuđe koje se moglo mjeriti s vrhunskim europskim proizvodima (oblikovale su ga Ankica Kuhta Severin, Dragica Perhač Hercigonja i druge predstavnice industrijskog dizajna). Potrošačka dobra proizvedena u Hrvatskoj bila su neusporediva s proizvodnjom ružnih i nefunkcionalnih uporabnih predmeta u drugim socijalističkim zemljama. Od Vladivostoka do Tirane proizvodila se ružna odjeća, obuća, automobili i stanovi, a Hrvatska je snažno stremila zapadnoj potrošačkoj kulturi.

Gdje smo danas?

Glasovitu „Kockicu“ na obalama Save (nekadašnje sjedište CK SKH), projektirao je arhitekt Ivan Vitić. U njegovo su remek-djelo implementirana umjetnička djela Ede Murtića, Zlatka Price, Raoula Goldonija i Jagode Buić. Umjetnost, arhitektura i graditeljstvo sjedinjeni su u jedinstven, danas nezamisliv projekt. U proteklih 30-ak godina, primjerice, nijedna hrvatska vlada nije se odlučila preseliti na obale Save gdje joj je prirodno mjesto, nego je Zagrepčanima i turistima otela Trg sv. Marka i pretvorila ga u parkiralište svojih glomaznih limuzina.

U doba režimske stege i guslarske kulture koja je u bivšoj državi nadirala s istoka i blagih utjecaja zapadne kulture pristizale preko Slovenije – trajno nadahnute arhitektonskim ostvarenjima Jože Plečnika – nadareni pojedinci kreirali su modernu, proeuropsku Hrvatsku, pola stoljeća prije njezina priključenja europskoj zajednici naroda.

Gdje smo danas, u samostalnoj Hrvatskoj od koje se u 30-ak godina postojanja očekivala erupcija kreativnih potencijala sputavanih u bivšem režimu? Koja je od korporativnih lego-zgradurina od stakla i aluminija, sagrađena u novije doba, oplemenjena umjetnošću? Urbanizam je srozan na najniže grane, a divljom gradnjom – u međuvremenu ozakonjenom – uništen je identitet Zagreba. Osobito podsljemenska zelena zona, ali i nekad živopisne gradske četvrti Trešnjevka i Trnje.

Zagreb se širi do Turopolja, a oronula spomenička jezgra unakažena je tzv. grafitima. Potres je bio vrhunac dugotrajnog propadanja grada. U ljupkoj Ksaverskoj dolini izgrađen je Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada, jedna od najružnijih zgrada u Zagrebu. Protivno svakoj logici ta je „betonara“ izgurana do ruba Ksaverske ceste, umjesto da bude skrivena u brdu.

Emisija „Moderna vremena“ govori o „boljoj prošlosti“. Serijal o današnjici mogao bi se zvati „Kaotična vremena“. Nekadašnja proizvodnja, temeljna na domaćem dizajnu (RIZ, Jugokeramika, Varteks, Gorica, Tvin itd.) zamijenjena je kineskim boflom, surogatima nekad prestižnih europskih brendova.

Umjesto dizajna namijenjena funkcionalnom i estetiziranom stanovanju, u prostorima opremljenim za udobno življenje, potiče se manifestacijska potrošnja kojom se pokazuje financijska moć nove klase (barem one koja je izbjegla Remetinec). Ljepota življenja, privrženost umjetnosti i duhovnim vrijednostima zamijenjena je gramzljivošću, pohlepom i paradiranjem.

Bernardo Bernardi i ostali pioniri ljepote i ugode življenja danas su samo dio nostalgičnih prisjećanja. Kulturi zaborava otimaju ih emisije kao što je serijal „Moderna vremena“ koji posredno odgovara na pitanje u kakvim vremenima živimo danas. I kome takva vremena trebaju i pogoduju.