Uvijek može gore. Narodna uzrečica, ma koliko bila prostodušna i na granici nevjerice, neprestano se potvrđuje u svakidašnjoj praksi. Baš kad pomislimo da smo u javnom komuniciranju – epidemijom prostakluka i bezobrazluka na društvenim mrežama – dosegnuli dno, uvijek se pojavi neki novi lik koji nas uvjeri da može i gore, bezobraznije, lažljivije i amoralnije.

Iako treba biti oprezan kad je riječ o izmišljenim potpisima, kukavičkim pseudonimima i drugim izmišljotinama kojima se na društvenim mrežama nevješto prikriva vlastiti identitet, ovoga puta je riječ o stvarnoj osobi. Samoproglašeni „istraživač i aktivist“ Saša Šimpraga, osnivač portala 1postozagrad, u intervjuu na drugom portalu izrekao je nekoliko kritičkih opaski i savjeta koje sam pročitao nekoliko puta, ne vjerujući da ih netko u ovoj zemlji, u mom gradu, može izreći bez imalo stida i dvojbi. Na temelju lažnih tvrdnji i nepoznavanja materije, potkrijepljeno nebuloznim prijedlozima.

Zlonamjernost ili neznanje?

Osvrćući se na početak istraživanja šteta izazvanih potresom na Spomeniku domovini na Trgu Stjepana Radića – a ne na njegovu obnovu kako se neznalački ili zlonamjerno navodi u tekstu – Šimpraga predlaže da se spomenik – umjesto popravljanja oštećenja – sruši. Jer, tvrdi „istraživač i aktivist“ Šimpraga, „to nije Spomenik domovini nego spomenik korupciji“ – korupciji kojom se obilježava sprega pokojnog gradonačelnika Milana Bandića i arhitekta Nenada Fabijanića.

Imajući na umu da su gradonačelnik Bandić i arhitekt Fabijanić desetak godina bili u nepomirljivim prijeporima, pri čemu je autor za svoj projekt dobiven na javnom natječaju bio izložen despotizmu gradskog čelnika, nejasno je o čemu Šimpraga govori i što sintagmom „spomenik korupciji“ želi poručiti urbi et orbi.

Ne mogu se sjetiti glupljeg, bezobraznijeg i mržnjom začinjenijeg prijedloga jednog tobožnjeg stručnjaka i dušobrižnika za dobrobit Zagreba, kako se Šimpraga predstavlja.

Rušenje spomenika, za što se zalaže, nije nepoznat postupak ni u nas ni u svijetu. Nakon Drugoga svjetskog rata srušen je spomenik banu Josipu Jelačiću na središnjem zagrebačkom trgu. Staljin je rušio spomen-obilježja koja nisu bila u suglasju s njegovim režimom i zločinačkim čistkama koje je provodio nad vlastitim narodom. I u Hrvatskoj smo se suočavali s pokušajima devastiranja spomenika posvećenih antifašizmu i žrtvama fašizma, primjerice Spomen-područja Dotrščina, remek-djela Vojina Bakića posvećenog žrtvama masovnih strijeljanja Zagrepčana u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Pobornik vandalizma

U civiliziranim sredinama svaki se nasrtaj na kulturu sjećanja smatra vandalskim činom koji zaslužuje osudu i raskrinkavanje moralnog profila predlagatelja takvih nečasnih radnji. Šimpraga bi rušio Spomenik domovini, koji je za njega spomenik korupciji, i cijeli trg, s obnovljenim Paromlinom, pretvorenim u Gradsku knjižnicu i multimedijalni centar, prenamijenio u svoju viziju tog urbanistički i arhitektonski devastiranog područja.

Objašnjenje je neutemeljeno i glupo. Pitajući se kome uopće treba takav spomenik, Šimpraga tvrdi da se spomenici podižu pokojnim velikanima, a ne „živoj“ domovini. Možda Šimpraga misli da domovina najprije treba umrijeti pa da joj se tek onda podigne spomenik? Očito nije čuo da se u Berlinu, primjerice, dovršava Spomenik Slobodi i Jedinstvu (Freiheits – und Einheitsdenkmals), što je samo jedan od mnogih takvih primjera u svijetu. Jesu li sloboda i jedinstvo u Berlinu mrtvi pa zaslužuju spomenik, dok Hrvatska – sve dok nije na izdisaju – ne zaslužuje Spomenik domovini?

O projektu obnove Paromlina, o kojem su iscrpne studije pisali naši ugledni povjesničari umjetnosti, arhitekti i urbanisti, pisao sam u jednom od prošlih brojeva Nacionala. Da podsjetim.

Paromlin je stradao u požaru 1988., a stručnjaci Građevinskog fakulteta zaključili su da ga treba srušiti. S tim se složio i Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture. Suprotstavio im se Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture, osnovan 1990. Paromlin je uvršten u zaštićenu povijesnu cjelinu grada, a 2004. upisan je u Registar kulturnih dobara RH.

U zimskoj oluji 2013. srušen je znatan dio Paromlina, a ruševine su uklonjene 2014. Gotovo desetak godina poslije gradonačelnik Tomašević na ostacima ruševine najavljuje gradnju knjižnice i multimedijalnog centra vrijednog oko 80 milijuna eura, iako javni, kulturni i komercijalni sadržaji jednostavno nisu ostvarivi u zapuštenom području Zagreba.

Izgradi li se obnovom Paromlina – koji po ocjenama stručnjaka treba srušiti – Gradska knjižnica i multimedijalno središte, prema Šimpraginu mišljenju prošireno na područje srušenog Spomenika domovini, Zagreb će se upustiti u pothvat nalik na sljemensku žičaru. I to prije saniranja Jakuševca, izgradnje dječjih vrtića, rješavanja prometnog kaosa i uklanjanja grafita kojima je unakažena spomenička jezgra Zagreba.

„Kome uopće treba taj i takav spomenik?“ pita se Šimpraga. Stotinama tisuća Zagrepčana i posjetitelja, među koje se ponosno ubrajam. Često sam s unukama na tom lijepo uređenom i ugođajnom trgu, zagledan u raster staklenog zida, majstorski oblikovan kamen u kojem gori vječni plamen, portal usmjeren prema ljepotama Medvednice, iza kojeg je i klupa za kontemplativni odmor. Nema tog Šimprage kojem bih dopustio devastiranje tog spomen-obilježja domovini.

U Zagrebu je mnogo spomenika o čijoj bi se likovnoj i estetskoj vrijednosti moglo raspravljati, od spomenika Tinu Ujeviću i Marku Maruliću do spomenika Stjepanu Radiću. Unatoč neminovnim razlikama u mišljenju, ukusu i različitim estetskim kriterijima, nitko se u Zagrebu, do pojave Saše Šimprage, nije usudio izreći prijedlog o rušenju jednog spomen-obilježja. Osobito o rušenju Spomeniku domovini na koji smo s pravom posebno osjetljivi. Takve bi se izjave teško mogle oprostiti i najvećem mizantropu koji je netom pretrpio napad žuči. Živimo u vrijeme zločestih ljudi i zločestih portala koji obmanama raspiruju najniže čitalačke strasti.

Bojim se da ovaj put nije riječ samo o „istraživačko-aktivističkoj“ diverziji na Spomenik domovini. Slutim da se u tu Šimpraginu misiju umiješala i politika. I to ona najprljavija.