Zagreb i Hrvatska trebali bi biti duboko zahvalni Dinamu na njegovu spektakularnom debaklu u prvoj utakmici Lige prvaka protiv Bayerna na Allianz Areni u Münchenu. Na simboličnoj razini otrežnjenje je uvijek bolje – iako mnogo bolnije – od pijanstva ili opijenosti. A upravo se to dogodilo Dinamu u odmjeravanju snaga s velikim bavarskim klubom, uzorno organiziranom nogometnom korporacijom koja funkcionira besprijekorno, kao uostalom i cijela Njemačka, u europskim razmjerima pojam solidnosti, kvalitete, pouzdanosti i financijske moći.

I nije najveći problem u tome što je Dinamo tragikomičnim rezultatom izgubio utakmicu u Ligi prvaka – jer velik je uspjeh već i to što se natječe u tom elitnom razredu – nego u kolektivnoj hrvatskoj zabludi da nakon više od desetljeća punopravnog članstva u Europskoj uniji – Hrvatska ravnopravno igra u toj „ligi prvaka“. Čime to dokazujemo? Čestim odlascima u Bruxelles i proporcionalnim sudjelovanjem u europskim institucijama? Uređenom zemljom i stupnjem dosegnute demokracije? Respektabilnim gospodarstvom?

Zaboravljamo da su članice Europske unije podijeljene na „Prvu i Drugu ligu“ i da mi još čučimo u predvorju elitnog salona u koji se ulazi tek kad se ekonomski, kulturološki, civilizacijski i demokracijski dosegne barem približna razina velikih, uglednih i globalno važnih europskih zemalja. Mi smo još ondje gdje je na utakmici u Münchenu bio Dinamo. S prosječnim plaćama i mirovinama na europskom dnu, s proizvodnjom koja je velikodušno ustupila mjesto rentijerstvu, s demokracijom koja se svodi na razjedinjenost državnog vrha, s političkim strankama koje se natječu u prostakluku po uzoru na zaraćene navijačke skupine… Kulturološki smo bliski razini primitivnih plemena, što se najbolje očituje u nasilju prema ženama, u prometnom divljaštvu (među vodećima smo u Europi po broju poginulih na cestama), u grafiterskom devastiranju spomeničke baštine naših gradova, u načinu odlaganja i odvoza vlastitog smeća i mnogim drugim primjerima nekulture življenja…

Da izostanu prihodi od turizma, jedne od najrizičnijih gospodarskih grana (što je dokazano u doba epidemije covida-19), vjerojatno bismo pasli travu jer ne proizvodimo ništa svijetu prijeko potrebno i jeftinije od drugih. Prodali smo sve što se moglo unovčiti na europskom tržištu, od banaka, naftne industrije i telekomunikacija do hotela i trgovačkih centara. S to malo sitniša koji nam je ostao opskrbljujemo domaće potrošače preskupim potrepštinama za preniske plaće. I uvozimo robu u rasponu od češnjaka, limuna i čačkalica do telefona, tostera i automobila. Ali mi smo Europa, nemojmo zaboraviti. Imamo euro, pripadamo šengenskom prostoru, imamo svoje europarlamentarce i sigurno mjesto u predvorju Europske unije. I jedna smo od najpoželjnijih turističkih destinacija, iznimno spretna kad treba opelješiti naivne strane turiste i destimulirati domaće.

Razmjerno broju stanovnika, sportska smo velesila. Najpopularnijim sportom, nogometom, kad je o reprezentaciji riječ, vinuli smo se u svjetski vrh. Ljubitelje nogometa i fanatične navijače doveli smo do stanja opijenosti. Ipak, nužno je analizirati „hrvatsku repku“ pod vodstvom većini ljudi simpatičnog i skromnog izbornika Zlatka Dalića, sastavljenu (oko 90 posto) od igrača koji igraju u renomiranim europskim klubovima.

Svaki talentiraniji nogometaš Hrvatske nogometne lige prodan je europskim klubovima u kojima postoji jasno definiran organizacijski i financijski sustav podvrgnut neumoljivoj disciplini treniranja, igranja i izvršavanja trenerovih zamisli. Jer samo se tako može vratiti uloženo i dokazati isplativost kupnje na svjetskoj nogometnoj tržnici.

Najbolji je primjer za takvu klupsku strategiju izvanserijski i sportski dugovječni Luka Modrić. Nadareni pojedinci u inozemstvu najprije nauče trčati, što u Hrvatskoj nikad nije bio uvjet za bavljenje nogometom, a potom i igračke vještine koje im otkrivaju veliki treneri velikih klubova. Zlatko Dalić pomno prati njihove klupske rezultate i od najuspješnijih igrača sklepa puzzle odjeven u nacionalni dres.

Klupski nogomet u Hrvatskoj ne bi trebalo ni uspoređivati ni poistovjećivati s nacionalnom nogometnom vrstom predvođenom karizmatičnim Lukom Modrićem. Igračima HNL-a i reprezentacije zajedničke su samo domovnice.

U Hrvatskoj se često govori da klubovi imaju „gust raspored utakmica“ i da su igrači prenapregnuti jer katkad igraju čak dvije utakmice na tjedan! Iscrpljujuće i pogubno, osobito uzme li se u obzir da ne mogu ozbiljno istrčati ni jednu.

Igrati dvaput na tjedan po 90 minuta doista je gladijatorski napor, osobito u usporedbi s kirurzima koji svaki dan operiraju po osam i više sati, vatrogascima koji gase danju i noću, pilotima koji su više u zraku nego na zemlji, ugostiteljima koji nemaju radnog vremena ili Nepalcima na bauštelama ili s Wolt naprtnjačom na leđima koji rade i po suncu i po kiši. I najprosječniji nogometaš HNL-a ima barem pet puta veću plaću od prosječne hrvatske, a treneri i „stručni stožer“ barem deset puta veću. Uoči utakmice baljezgaju uvijek isto: „Dobro ćemo se pripremiti i dati sve od sebe“. Sve osim love, naravno.

Dinamo, najuspješniji hrvatski nogometni klub, napokon se dočepao Lige prvaka. Navijači su u euforiji. U Münchenu ih je, navodno, bilo oko 5000 i nadglasali su Nijemce. Neki će izdvojiti i posljednji euro za tu europsku promociju hrvatskog klupskog nogometa o kojoj drugi klubovi HNL-a mogu samo sanjati. Dinamo uz Vegetu i Rimčeve jurilice postaje najvažniji hrvatski izvozni proizvod. Igra u Ligi prvaka, ispraćen nerealnim, ali strastvenim očekivanjima. I onda na Allianz Areni snage odmjeravaju oni koji se loptaju kao da su na seoskoj livadi i oni koji igraju nogomet.

Povratak u stvarnost, ne samo nogometnu. Dinamu za to pripadaju velike zasluge: podsjetio je Hrvatsku gdje joj je mjesto u europskim relacijama. Doživio je poniženje, pobudio žaljenje, ali – nadajmo se – pridonio osvješćivanju prepotentnih političara i zavedenog puka o tome kakva je naša uloga u Europi. Dinamo barem igra u Ligi prvaka, dok većina Hrvata i dalje igra u „ligi za bedaka“, kako je govorio legendarni sportski novinar Tomislav Židak.