Dobra vijest u našim je uvjetima ravna ulovu zlatne ribice. Jedna je od takvih dobrih vijesti najava da će se u Bednjanskoj ulici na Martinovki, nedaleko od zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva, na parceli površine 5787 četvornih metara, graditi stambeno-poslovna višekatnica. Atraktivno zemljište, nekad u vlasništvu Geotehnike, a danas Školske knjige, godinama je – zbog urbanističkih nedoumica – bilo odlagalište otpada i okupljalište beskućnika.

Sada će na toj prestižnoj lokaciji nasuprot Botaničkog vrta Školska knjiga izgraditi objekt koji bi mogao prerasti u ogledni primjer uređenja cijele četvrti. Zapadna Martinovka, omeđena Miramarskom ulicom, Avenijom grada Vukovara i Savskom cestom, jedna je od najzapuštenijih četvrti u Zagrebu. Na području nedovoljno iskorištenih potencijala izgrađene su stambene i poslovne zgrade – Fakultet elektrotehnike i računarstva, medijska tvrtka Hanza Media, Hrvatska elektroprivreda, Sportska dvorana Martinovka, Ministarstvo unutarnjih poslova, SOA itd. Između njih su potleušice bez osnovnih higijensko-sanitarnih uvjeta, nakaradna skladišta, zastrašujući primjerci divlje gradnje, ulične crpke za vodu i oronule zgrade, ostaci nekadašnjih periferijskih slamova.

Da je riješen problem željezničke pruge koja Zagreb dijeli na dvije odvojene i urbanistički nepovezane cjeline, stambeno-poslovna zona Martinovke, od Trga Republike Hrvatske i kulturno-povijesne jezgre Zagreba udaljena petnaestak minuta hoda, bila bi nastavak Zelene potkove.

Od Zelene potkove i starogradske jezgre Martinovka je odijeljena samo željezničkom prugom i pravi je početak Novog Zagreba. Umjesto da bude prestižan City, Martinovka je postala Slumdog City. Cijela zona vapi za reurbanizacijom kojom bi se to vrijedno gradsko područje preobrazilo u četvrt primjerenih sadržaja.

Reurbanizacija Martinovke predviđa i nova prometna rješenja. Buduća Sveučilišna aleja (čija je jedna traka dovršena do križanja s Avenijom grada Vukovara) produljila bi se do Botaničkog vrta i Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevu trgu. Ideja o Sveučilišnoj aleji, kao važnoj prometnici u smjeru sjever-jug, postoji još od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Zgrada Rektorata, HNK i Hrvatskog državnog arhiva pješačkom bi se osi spajala s Fakultetom elektrotehnike i računarstva, Otvorenim sveučilištem, Filozofskim fakultetom, Fakultetom strojarstva i brodogradnje i naposljetku izbijala na obale Save.

Martinovka je područje obilježeno najvećim arhitektonskim dometima šezdesetih godina: Galić, Ostrogović, Haberle, Tušek, Rakić, Nikšić, Rašica, Fabris i drugi veliki arhitekti svojim su ostvarenjima trajno obilježili tu četvrt. Na Zagrebu je da svoj Slumdog City pretvori u prestižan City, umjesto da se stihijski razvija prema Turopolju ili Jankomiru.

Izgovor za kaotično stanje na Martinovki uvijek je isti: neriješeni imovinsko-pravni odnosi. To je lažni alibi i jedan od većih propusta gradskog i državnog zakonodavstva koje dopušta da samovolja, bahatost i ucjenjivanje spekulanata uvjetuju izgled grada. U razvijenijim zemljama posebna gradska komisija utvrđuje smiju li slamovi kao što su oni na Martinovki, iako privatno vlasništvo, unedogled narušavati izgled grada.

U Nizozemskoj takve slamove proglašavaju neprihvatljivim dijelom grada, osnivaju komisiju građevinskih vještaka koja procjenjuje vrijednost nekretnina, a grad ih potom izvlašćuje i vlasnicima odgovarajući iznos uplaćuje kao depozit u banku. Kad vlasnici straćara riješe svoje imovinsko-pravne zavrzlame naplaćuju se iz depozita pohranjena u banci, razmjerno sudskoj odluci o tome koliko novca kome pripada. Grad u međuvremenu ono što mu ne dolikuje pretvara u novu gradsku vrijednost. Jer grad je zajedničko dobro, a ne privatni posjed spekulanata i ucjenjivača.

Glavna je prepreka sjedinjenja Martinovke i Novog Zagreba sa starogradskom povijesnom jezgrom željeznička pruga puštena u promet 1873. Državni kolodvor, izgrađen prema projektu Ferenca Pfaffa, otvoren je 1892. I pruga i kolodvor bili su na rubu grada, a južnije su bila polja, sve do današnje Velike Gorice.

Izgradnjom prekosavskog dijela Zagreba, pruga je – uz rijeku Savu – postala najveća prepreka čvršćem povezivanju starih i novih urbanih cjelina u jedinstveni grad. Kad su se gradili pruga i kolodvor, ondašnji su stručnjaci znali da prometna infrastruktura mora tangencijalno dodirivati grad, a ne ga presijecati napola. Današnja bi gradska uprava problem riješila podizanjem pruge na stupove.

Zamislite buku koji stvaraju vlakovi na osam kolosijeka na visini od desetak metara, onečišćenje koje nastaje prolaskom vlakova i gubitak dragocjenih površina ispod pruge uzdignute na stupove! Grad s uzdignutom prugom i dalje bi ostao podijeljen, iako već petnaestak godina postoji projekt „Integrirani grad“ o premještanju željezničke pruge u podzemlje i oslobađanje visokovrijednih površina za sadržaje koji bi preobrazili grad i spojili ga u jedinstvenu cjelinu. Najnovija znanstvena istraživanja, provedena na 240.000 ljudi u Velikoj Britaniji, objavljena u časopisu American College of Cardiology, upozoravaju na to da su ljudi koji stanuju u blizini bučnih prometnica izloženi velikom riziku povišenog krvnog tlaka, stresu i nesanici.

Projekt premještanja pruge u podzemne tunele, ukupne dužine oko 10 kilometara (što nakon izgradnje tunela Učka, Sveti Rok, Mala Kapela i Biokovo ne bi smio biti problem), a za što bi se mogao dobiti novac iz europskih fondova, donio bi Zagrebu najveći urbano-prometni boljitak u novijoj povijesti. Zelena potkova sjedinila bi se s Martinovkom, a na povijesni dio grada, koji tvori identitet Zagreba, nadovezivao bi se poslovno-stambeni City. Vlakovi bi tutnjali podzemljem, a nadzemlje bi postalo prvoklasna zona zelenih površina i javnih urbanih sadržaja.

Stručna kapacitiranost sadašnje gradske uprave svedena je na projekte biciklističkih staza, farbanja pješačkih ficlek-zona, neuspješnog saniranja Jakuševca, košenja trave i dubioznu obnovu Paromlina.

Hoće li projekt poslovno-stambene zgrade u Bednjanskoj ulici koji potpisuje doajen hrvatske arhitekture Marijan Hržić, svojedobno projektant dogradnje FER-a, biti prekretnica za budućnost Martinovke i ogledni primjer za druge „crne rupe“ u gradu? Hržić je stručnjak kojem se treba vjerovati i na koga se treba ugledati.