Može li nedavni sastanak četvorice gradonačelnika najvećih hrvatskih gradova, pripadnika različitih političkih stranaka, postati nova politička paradigma u našem javnom prostoru, u kojem bi stranačke etikete bile sporedne?

Izbori za Gradsko vijeće Grada Varaždina još su jedanput pokazali što  građani misle o političkim opcijama koje im se nude na glasačkom listiću. Manje je važno tko je pobjednik – najvažnija je izlaznost na izbore, na koje je od 38.901 potencijalnog birača izašlo manje od trećine glasača. Za dvije trećine izbornog tijela politika je omražena disciplina, a političari nedostojni izlaska na biralište.

Varaždin je jedno od mnogih upozorenja da je Hrvatskoj potrebna nova politička paradigma. Može li se nedavni susret četvorice gradonačelnika najvećih hrvatskih gradova – Zagreba, Rijeke, Splita i Osijeka – smatrati začetkom političkog modela koji bi pozdravila većina građana ne samo tih gradova, nego i drugih urbanih i neurbanih sredina? Neovisno o temama razgovora, na simboličnoj razini ostvaren je u nas nepoznat oblik političkog ponašanja koji pokazuje da različita stranačka pripadnost – ionako nalik na etikete kojima se obilježavaju marke odjeće ili obuće – ne bi trebala biti prepreka raspravi o zajedničkim problemima i istovrsnim ciljevima. Udruga gradova, programom „Inicijativa 4 grada“, precizirala je svoje ciljeve: boljitak građana u gradovima kojima su na čelu. Može li joj se vjerovati?

Razmjena iskustva

Tomislav Tomašević, gradonačelnik Zagreba (Možemo!), Marko Filipović, gradonačelnik Rijeke (SDP), Ivica Puljak, gradonačelnik Splita (Centar) i Ivan Radić, gradonačelnik Osijeka (HDZ) prevladali su stranačke interese i stegu, ističući kako je tematski okvir dijaloga razmjena iskustava koja pridonose bržem i uspješnijem razvoju gradova. Politika je privremeno gurnuta u stranu, gdje bi joj i inače trebalo biti mjesto, a dijalog se temeljio na posebnostima svake urbane sredine, razvojnim projekcijama, strateškim ciljevima i iskustvima prenosivim iz jednog grada u drugi. Za hrvatske prilike prilično neobično jer se po vlastito mišljenje najčešće odlazi u stranačku središnjicu, a javno iznosi tek nakon stranačkog suglasja i potpisa vrhovnog autoriteta. Gradonačelnici prvi put na važnim funkcijama, usredotočeni na zajedničke probleme i njihovo rješavanje, za početak su morali suspregnuti vlastitu taštinu, obuzdati ego i otvoreno priznati da je mnogo toga što bi jedni od drugih mogli naučiti. To je dijaloška novina u hrvatskom javnom prostoru u kojem prevladava egomanija, bahatost i bezobrazluk iz fundusa „velikih vođa“, a sve izgovoreno trebalo bi postati nepisani zakon za sljedbenike i poslušnike.

To „copy paste“ blebetanje za „široke narodne mase“ jedna je od najvećih nakarada u hrvatskom političkom životu. Četvorica gradonačelnika, uz potporu svojih delegacija, pokazali su da je ravnopravan dijalog, neovisno o stranačkim etiketama i bez uporabe daljinskog upravljača, ipak moguć, osobito ako se u prvi plan umjesto različitosti i protivljenja postave istovrsni ciljevi.

Zajedničke brige

Divljanje na tržištu nekretnina, koje najviše pogađa mlade naraštaje, podjednako tišti sva četiri najveća hrvatska grada i svaka ideja koja pridonosi rješavanju tog problema dobrodošla je ma tko je izrekao. Hrvatska je u demografskom kolapsu, mladi se masovno iseljavaju, a neprestano se grade sve skuplji stanovi. Za koga? Stanovnika je sve manje, stanova sve više i sve su skuplji, a postojeći stambeni fond – osim na području pogođenom potresima – nije se urušio. Za koga se grade novi stanovi? Nešto kupuju stranci, ali što je s ostalim kvadratima i kome su namijenjeni? Eliti koja ulaže u nekretnine jer novac ne želi držati u bankama u kojima ga nagriza inflacija, a kamate na oročen novac ravne su ništici?

Gospodarenje komunalnim otpadom nerješiv je problem u svim našim gradovima. Digitalizacija javnih servisa, kao preduvjet smanjenja nabujale državne birokracije zaostale još iz doba socijalizma, vruća je tema u svim sredinama. Energetska obnova zgrada, veće korištenje solarne energije i poticanje zelenih projekata zajednički su cilj svih naših gradova. Ujedinjenim nastojanjima moglo bi se pospješiti ostvarivanje projektnih ciljeva usklađenih s europskim standardima.

Suradnjom i dijalogom, umjesto estradizacije politike, moglo bi se sadašnju Disneyland državu pretvoriti u koliko-toliko uređenu državnu zajednicu. Inicijativa četvorice gradonačelnika, lišena političkih igrokaza, usredotočena na ono što je građanima važno, poželjan je model djelovanja u javnom prostoru, ali i primjer ostalim strukturama što građani od njih očekuju.

Zaustaviti ‘gladni rat’

Svima je jasno da „hladni rat“ predsjednika države i premijera, začinjen neprimjerenim rječnikom i teško izlječivim uvredama, nikome u ovoj zemlji ne donosi ništa dobro. Potpora navijačkih skupina jednoj ili drugoj političkoj opciji ili političkom lifestyleu – ovisno kako gledate na tenzije između Banskih i Predsjedničkih dvora – još manje jer je podjela u društvu ionako previše. Vrhovi državne vlasti trebali bi vlastitim primjerom pokazati kako se različitosti ne bi trebale nužno pretvarati u političku bojišnicu, a ni u satiričko kazalište koje se pretvara u teatar apsurda.

Gradonačelnici četiriju najvećih hrvatskih gradova u lipnju u Rijeci, a potom u Splitu i Osijeku, nastavljaju s „Inicijativom 4 grada“. Ta je suradnja bitno različita od stranačke samoljubivosti, saborskog prostakluka i ne-dijaloga državnih čelnika. Gradonačelnici su privremeno (?) zanemarili stranačku politiku, izbacili je „iz svoje butige“ i prihvatili se ozbiljnog posla. Barem se tako čini.

Građanima preostaje procjenjivati hoće li se gradonačelnici okruživati stručnjacima koji im mogu pomoći u ostvarivanju projekata ili pak stranačkim poslušnicima koji su ih svojim glasovima doveli na vlast. Godinu uoči parlamentarnih izbora svojim bi primjerom mogli utjecati i na ono što se čini znanstvenom fantastikom: da pobjednička stranka, ma koja to bude bila, pri sastavljanju vlade – makar na simboličnoj razini – iz oporbenih redova uzme ponekog predstavnika koji to zaslužuje svojom stručnošću, a ne stranačkom etiketom. Ne tako da ga pokušaju prefarbati svojom stranačkom bojom (žetončići), nego tako da istaknu njegovu stručnost i etičnost. Posljednji je čas da bajku „Snjeguljica i mnoštvo političkih patuljaka“ zamijenimo izgradnjom poštenijeg i pametnijeg društva. Možda bi tada na izbore izlazilo više od trećine glasača.