Za siromašnije slojeve stanovništva predblagdansko vrijeme najteže je razdoblje u godini. Pogled u novčanik, nalik na ispražnjeni Hrvatski sabor u doba duge stanke od dernjave, međusobnog vrijeđanja i vrhunski plaćenog bezobrazluka, obeshrabruje i frustrira ljude skromnih financijskih mogućnosti koji nisu impresionirani čak ni Moody’sovim podizanjem kreditnog rejtinga Hrvatske. Ne vide kakve to ima veze s njihovim životom i u nevjerici promatraju kako se ponaša imućniji sloj, zahvaćen blagdanskom euforijom. Preostaje im upitati se: „Kamo ide Hrvatska?“

U sve dublje društveno raslojavanje, odgovara im nepoznati glas.

Imućniji su dijelovi društva u šoping-transu, kupuju božićne darove, pretjeruju u nabavi sve skuplje hrane, ne štede na vinima, pjenušcima i šampanjcima, borovi moraju biti iz kategorije „Šuma Striborova“, nakit na borovima iz ponude Tiffanyja, dame tjednima unaprijed rezerviraju mjesta u beauty-salonima, a muškarci darivaju poslovne partnere i pjevuše onu Špišićevu „Dolar i euro su samo hrpe papira…“

Nekoliko paradoksa obilježava našu društvenu i političku stvarnost. Hrvati su, unatoč dojmu o rastrošnosti, strastveni štediše. Prema dostupnim podacima Hrvatske narodne banke, oko 3 300 000 građana na tekućim računima, žiroračunima, valutnim i multivalutnim računima te na računima štednje po viđenju ili na računima oročenih depozita ima oko 35 milijardi eura. Polovica od ukupnih štediša ima depozite do 1000 eura s nešto više od 337 milijuna eura, a to je ni 1 posto ukupnih depozita.

Oko 60 000 građana (manje od dva posto) štedi više od 100 000, a manje od milijun eura. Njihova štednja premašuje 11 milijardi eura ili 30 posto od ukupnih depozita. Posebno su zanimljivi štediše „kapitalci“. Riječ je o manje od dva posto vlasnika s najvišim iznosima depozita, od 100 000 eura naviše. Iako su samo 0,03 posto od ukupnog broja štediša, njihova štednja premašuje 2,4 milijarde eura. Oni raspolažu s oko 39 posto ukupnih depozita. Hrvati štede znatno više nego stanovnici drugih članica euro zone.

Navedeni podaci, koji se mijenjaju iz godine u godinu (za 2024. još se čekaju), ne uključuju „depozite u čarapama i kućnim sefovima“, čiji vlasnici ne vjeruju bankarskim institucijama koje su ove godine uprihodile milijardu eura više nego lani.

Velika štednja građana mogla bi se pogrešno tumačiti visokim plaćama. Ipak, s prosječnom neto plaćom od 1324 eura u kolovozu 2024. – najvišom u zračnom prijevozu (2222 eura) i najnižom u tekstilnoj industriji (1085 eura) – ne bi se moglo puno uštedjeti. Možda se novac u štedne depozite slijeva iz nekih drugih izvora, primjerice iz sive ekonomije, doznaka radnika na radu u inozemstvu, raznih „praonica“ novca ili profitima stečenim kriminalnim radnjama? Jedan od lukrativnijih biznisa pokazala se nabava mikroskopa za hrvatsko zdravstvo. Podrijetlo novca jedna je od državnih tajna kojoj se nitko ne usuđuje ni približiti, a i upis u imovinske kartice zbog „zaboravljivosti“ često je vrlo neprecizan. Ipak, podaci HNB-a o depozitima javni su i vrlo dojmljivi, osobito za korisnike pučkih kuhinja, beskućnike, umirovljenike i djelatnike koji primaju manju plaću od prosječne.

Uzmemo li u obzir da prosječnost plaća znatno podižu oni s visokim prihodima, nije teško zaključiti da je sirotinje s minimalnim prihodima više nego što se usuđujemo priznati. Kako ne bismo bili mjerilo samima sebi, treba se usporediti s drugim europskim zemljama.

Na vrhu je nedostižna Švicarska s prosječnom godišnjom zaradom od 85 582 eura po zaposlenom. Hrvatska je pri dnu ljestvice od 32 zemlje, usidrena na 28. mjestu, s prosječnom godišnjom plaćom od 12 330 eura. Najveće su prosječne neto plaće u zemljama sjeverne i zapadne Europe, dok su u zemljama istočne i južne Europe znatno niže. Skandinavske zemlje, sa zavidnom razinom socijalno uravnotežene politike, uspijevaju obuzdavati raslojavanje društva na superbogate i bogate, dok su siromašni prava rijetkost.

U visokim prosječnim plaćama Švicarsku slijede Island (53 885 eura), Luksemburg (49 035 eura), Norveška i Nizozemska s godišnjom neto zaradom većom od 45 000 eura. Prosječna godišnja neto plaća u EU-u iznosi 28 217 eura, 14 zemalja rangirano je iznad prosjeka, a 18 ispod.

Iako su Hrvati veliki štediše, prosječna plaća u Hrvatskoj upola je manja od prosječne plaće u Europskoj uniji i za trećinu niža od slovenske. U Hrvatskoj je mnogo novca, ali je loše raspoređen. Čini se da se Hrvatska po iznosu prosječnih mirovina ne namjerava odmaknuti s europskog začelja. Prosječna starosna, invalidska i obiteljska mirovina iznosi 572 eura, ali taj mizerni prosjek za 50-ak eura povisuju mirovine povlaštenih primatelja. U Sloveniji je prosječna mirovina 900 eura, a u ostalim republikama bivše države niža nego u Hrvatskoj.

Prosječna mirovina u Hrvatskoj doseže jedva 43,5 posto prosječne plaće, a trećina umirovljenika živi u siromaštvu. Treća dob u Hrvatskoj bi se trebala preimenovati u „treću kob“.

Prema visini prosječnih mirovina na europskom smo dnu. Najviše su prosječne mirovine u Luksemburgu (2575 eura) i Danskoj (2417 eura), dok je prosjek u Europskoj uniji oko 1300 eura. Bugarska je na začelju, s prosječnim mirovinama 11 puta manjim nego u Luksemburgu. Na Islandu je prosječna mirovina 2762 eura, u Njemačkoj 1440 eura, a u Austriji 1962 eura. Prosječne plaće i mirovine najočitiji su pokazatelj razvijenosti neke zemlje. I s plaćama i s mirovinama Hrvatska je pri samom europskom dnu. A troškovi života gotovo su izjednačeni s onima u najrazvijenijim zemljama. Kad je riječ o cijenama prehrambenih i higijenskih proizvoda nadmašujemo i mnogo bogatije zemlje.

Znamo li da je 1 225 000 umirovljenika nešto manje od četvrtine stanovnika Hrvatske, a trećina umirovljenika živi u siromaštvu (čak je i Crna Gora u mirovinama pretekla Hrvatsku!), socijalnu sliku hrvatskog blagostanja mogli bismo nazvati “izobiljem siromaštva“.

Blagdani će za mnoge Hrvate biti dani tuge i frustracija, čak i nakon Moody’sova podizanja kreditnog rejtinga Hrvatske, što neće utjecati na kupnju bakalara, purice i darova za djecu. Ali bi snižavanje enormnog PDV-a pomoglo više od Moody’sova rangiranja.