Uoči parlamentarnih izbora hrvatski politički prostor trebalo bi dezinficirati, a ondje gdje su se glodavci nacionalnih dobara posebno razmahali i deratizirati. Političari su međusobnim obračunima, prostaklukom, neznanjem i lažima toliko zagadili politički prostor da je izlazak glasača na birališta jednak šetnji minskim poljem. Mnogi se pitaju: zar je to što se nudi na političkoj tržnici jedino čime Hrvatska raspolaže?

Pitanje svih pitanja: za koga glasati? Glasači su razapeti između ispunjenja građanske dužnosti i gađenja prema onima koji ih nastoje zavesti manirama jeftine namiguše. Imena uglednih i čestitih ljudi kojima Hrvatska raspolaže i ovoga će puta zaobići glasačke listiće.

Većini je jasno da politika ni na nacionalnoj ni na globalnoj razini nije ni ugledna ni časna disciplina, a političari – o kojima ovise sudbine nacija i svjetskog poretka – znatnim su dijelom obmanjivači, manipulatori, lakrdijaši i karijeristi bez stručnog i moralnog pokrića. Rijetke su iznimke oni o kojima se najmanje govori i na koje nije usredotočena medijska pozornost jer nisu proizvođači senzacija i distributeri spekulacija.

Mala zemlja Hrvatska, brojčano gledano predgrađe većeg europskog grada, raspolaže potencijalima po kojima bismo razvojno trebali biti pri europskom vrhu. Mogli bismo biti zemlja sretnih i zadovoljnih ljudi koji nisu usredotočeni na „kruh bez motike“, što je pučka metafora za rentijerstvo, sportske kladionice, posrednička mešetarenja i slične aktivnosti kojima se prihodi ostvaruju slalomom kroz nakaradni sustav vrijednosti koji vapi za radikalnom promjenom.

Prirodni i ljudski potencijali nedovoljno su iskorišteni ili obezvrijeđeni samo s jednim razlogom: stručnjaci su najveća ugroza za mediokritete koji su se obmanjujući glasački puk ugnijezdili u vlasti, od lokalnih do državne razine. Demokracija se shvaća kao mogućnost vlasničkih struktura da djeluju iznad svih ovlasti i dopuštaju si ono što normalnim građanima ne pada na um.

Oporba, koja bi u razvijenijoj demokraciji trebala biti glavni društveno-politički korektor vlasti, svedena je na nekoliko ostrašćenih političkih manekenki i manekena opsjednutih svojim televizijskim pojavljivanjem i „obraćanjem naciji“ koja im se podsmjehuje. Podsjećaju na protagoniste glazbene emisije „Mikrofon je vaš“ iz 1963. godine. Traljavost oporbe jedan je od glavnih uzroka bahatosti aktualne vlasti.

Političkom scenom još se klatare oldtimeri iz Tuđmanova doba, prekaljeni u različitim vrstama spletkarenja i sa znatnim utjecajem – čak i nakon isteka roka trajanja – na aktualna politička zbivanja.

Pojava mlađih snaga, koje bi trebale resetirati politiku u koju se uvukao virus bivšeg sustava u kombinaciji s recentnim lopovlukom, započetim još u doba zloglasne pretvorbe, posebno je razočaravajuća. Među mladim snagama, koje bi slijedom biološke logike trebale zamijeniti istrošene kadrove oblikovane u bivšem sustavu, nema ni osobnosti, ni političkog identiteta, ni znanja, ni strasti za promjenu postojećeg političkog sustava.

Sandra Benčić, primjerice, istaknuta predstavnica političke družine koja je Zagreb pretvorila u golemo smetlište, a koja sebe već zamišlja u ulozi premijerke (iako još nije svladala ni aorist glagola „biti“), ima jasnu viziju kako osmisliti novu strategiju – ni manje ni više nego – hrvatske poljoprivrede! Hrabra žena, nema što. U mlađe snage ubraja se i ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica. U vječitoj potrazi za svojim JA ignorirao je opravdane zahtjeve Udruge hrvatskih sudaca i potaknuo „bijeli štrajk“ upozorenja. Ministar Malenica nije ispunio obećanja – na koja se obvezao u ime Vlade – da će do kraja 2023. riješiti zahtjeve sudaca.

Vladini pokušaji dominacije nad pravosuđem, prema kojem se ponaša kao poslodavac – kako ističe predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić – kršenje je ustavnog načela o trodiobi vlasti. Nije li apsurdno da je najveći proizvođač sudskih sporova država koja sudove zatrpava desecima tisuća nepotrebnih predmeta? Zašto ministar Malenica o tome šuti?

Vlada prešućuje kako suci zahtijevaju da se pojam plaće razluči od dodataka na plaću, što bi čak i Malenici i timu koji ga okružuje trebalo biti otprve jasno. Indeksacija plaća (godišnje usklađivanje osnovice s visinom prosječne mjesečne bruto plaće u Hrvatskoj, što je odavno na snazi čak i u BiH!) i razrada koeficijenta (sustav platnih razreda), kao temeljni zahtjevi sudaca, trebali bi biti razumljivi ministru Malenici koji se u javnim istupima doima kao iscijeđena Vileda spužvica koja obavlja kurirske poslove. Umjesto Vladinih ispraznih obećanja, suci zahtijevaju trajnu zakonsku regulaciju svojih plaća. To bi trebalo biti jasno ministru pravosuđa, ali nije jasno ni njemu ni dijelu oporbe.

Jasno je jedino Boži Petrovu, ali s obzirom na to kako je Most rangiran na ljestvici političke popularnosti, njegov glas razuma gubi se u kakofoniji zastupničkog baljezganja. Nastojanje izvršne vlasti da dominira nad sudskom protuustavno je i štetno za cijeli državni ustroj.

Umjesto da se politički prostor uoči izbora dezinficira, on postaje sve toksičniji. Pretvara se u politički Jakuševec koji prijeti sveopćim zagađenjem društvene okoline. Zahuktavanjem izborne kampanje situacija se pogoršava, a stranačka sučeljavanja podsjećaju na stadionske obračune protivničkih navijača.

Svatko od nas poznaje ljude vrhunskih ljudskih i stručnih kvaliteta koje bi rado vidio kao kandidate za neke važne državne položaje. Problem je u tome što su se takvi ljudi odmaknuli od zagađena političkog prostora. Pitam suprugu jednog takvog čovjeka besprijekorne biografije, bogatog iskustva i vrhunske etičnosti zašto se on ne bi kandidirao za jednu od vodećih funkcija u državi.

„Ne bi pristao ni da ga molim na koljenima. Predobro zna što je politika“, odgovara mi.

Građanska je dužnost izaći na birališta i na zagađenoj političkoj tržnici, u koju se duboko uvukla politička MRSA ili zlatni stafilokok kako se naziva u medicini, birati najbolje od najgorih. A to znači nastavak političkog, društvenog, gospodarskog i etičkog posrtanja naše lijepe domovine, prepuštene ljudima koji nisu privrženi zemlji u kojoj žive, ne poštuju svoje sunarodnjake i nisu svladali ni osnove političke kulture.