Oni su mirnodopski branitelji Hrvatske. Anonimni heroji svakidašnjice koji u kriznim situacijama spašavaju ljudske živote, kulturna i materijalna dobra, ugrožene životinje. Ne znamo čak ni njihova imena, ali znamo da su pripadnici onog najboljeg od Hrvatske: Hrvatske vatrogasne zajednice, Hrvatske gorske službe spašavanja, hitne pomoći, civilne zaštite, Crvenog križa, raznih volonterskih udruga, kriznih stožera i njima srodnih organizacija. U najkritičnijim situacijama u pomoć priskaču i pripadnici Hrvatske vojske sa svojom sofisticiranom opremom. U svim nepogodama, od prirodnih katastrofa, kakvih je u novije doba bilo napretek, do onih izazvanih ljudskom neodgovornošću i glupošću, prvi su koji nesebično pomažu ugroženima, izlažući se nepredvidivim, često krajnje rizičnim opasnostima.

Kad se strana državljanka u visokom stupnju trudnoće penje po Paklenici, ne znajući ni da je trudna ni kad i kako je zatrudnjela, stižu na vrijeme da joj pomognu poroditi zdravo dijete. Kad se strani bračni par ispred Karlobaga na SUP-dasci – novom pomodnom plovilu – igra surfera, ne razlikujući bonacu od mora izloženog velebitskoj buri, spasitelji ih naposljetku, malo pothlađene, ali žive i neozlijeđene, nalaze na susjednom otoku Pagu, kamo ih je otpuhao vjetar koji nije omela njihova kratka pamet.

Kad se avanturisti u japankama i natikačama penju na Biokovo, najčešće na područja bez mobitelskog signala, spasitelji ih nalaze u spiljama ili skutrene pod nekom stijenom koju zaobilaze i divokoze.

Kad se nadobudni nautičari, koji jedva razlikuju jedro od kormila, a more od umivaonika, otisnu na plovidbu po opasnom, unaprijed najavljenom nevremenu, obalna straža nalazi ih kako obezglavljeni plutaju pučinom s krunicom u ruci. Adrenalinci na skuterima za vodu, koji si umišljaju da su torpedo na moru, najčešće završavaju na rukama spasitelja, preplašeni kao zečevi.

Kad nabujala Sava prijeti poplavama, a voda se ispušta u oteretni kanal Sava-Odra, dvojica sedamdesetogodišnjih ribiča smatraju da je to idealna prilika za dobar ulov riječne ribe. A kad im voda dođe doslovce do grla, za njima traga desetak ljudi koji ih naposljetku spašavaju. U svom ribičkom zanosu oni ne osjećaju potrebu ni za zahvalom onima koji su ih izvlačili iz vode onako kako su oni pokušavali upecati somove.

Bezbroj je situacija u kojima glavnu riječ ima glupost, a završnu neka od spasilačkih služba.

Borba s prirodom

Mnogo je teža uloga spasitelja u neravnopravnoj borbi s prirodnim nepogodama kojima – kao pravi profesionalci – uvijek priznaju nadmoć i tako se prema njima odnose. Čovjek nikad nije manji i nemoćniji nego kad bukne požar, podivljaju rijeke, kad se tlo pod nogama zatrese ili kad vjetar čupa i razbacuje stogodišnja stabla kao da su tulipani ili maćuhice. Sve smo to imali prilike vidjeti tijekom ovog atipičnog, povremeno kataklizmičkog ljeta, u kojem je apstraktno i neobvezujuće shvaćanje klimatskih promjena došlo do kućnih vrata i ugrozilo ljudske živote.

Kad se to dogodi, onda imamo njih, jedine u koje se možemo pouzdati i od kojih možemo očekivati pomoć. Hitne službe hrabrih, požrtvovnih i plemenitih ljudi koji ne pitaju koja je budala palila korov na otvorenom ni koji piroman potpaljuje šume, tko se nadmeće s vjetrom na moru, tko je sagradio vikendicu tik do rijeke, tko se automobilom pokušava probiti kroz riječne bujice ili tko – unatoč upozorenjima – konje na ispašu odvodi na područja kojima prijeti poplava.

Mobitelska perverzija

I dok spasilačke službe nadljudskim naporima i nevjerojatnom požrtvovnošću grade zečje nasipe i drugim preprekama nastoje obuzdati razorno djelovanje podivljalih rijeka, pomažu ljudima da se izvuku iz potopljenih domova i spašavaju njihove životinje, od mačaka i pasa do krupne stoke, nekima je to prigoda da s povišenog mjesta mobitelom snimaju ljudske tragedije.

Pripadnici spasilačkih služba za mnoge su samo zbirna imenica o čijem djelovanju potresnim snimkama izvještavaju elektronski mediji. Ljudi pošteđeni gubitka domova, usjeva, cjelogodišnjeg ili cjeloživotnog rada, ugroženosti od požara i poplava, teško mogu zamisliti kako bi bez spasilačkih služba tragedije bile mnogo kobnije, često i sa smrtnim posljedicama. O tome svjedoče primjeri mnogih europskih zemalja pogođenih ekstremnim vremenskim nepogodama.

Tko je samo jednom u životu bio u blizini šumskog požara, odmah je shvatio da je riječ o prvim vratima do pakla. Samo će onaj koji je svjedočio bujičnim poplavama, koje odnose sve pred sobom, razumjeti kakva se kategorija ljudi – hrabro i svjesno – upušta u neravnopravnu borbu s prirodom. Shvatit će što je posao vatrogasaca, HGSS-ovaca, liječnika hitnih medicinskih službi, pripadnika civilne zaštite… I odati im počast jer riječ je o posebnim ljudima, koji ne znaju što su slobodni dani, vikendi, umor i iscrpljenost, planirani godišnji odmor, život na sigurnom. Izrazit ću duboku zahvalnost istinskim herojima mirnodopskog razdoblja. Oni su društvena elita, toliko različita od one koja nam se pokušava nametnuti kao stupovi društva.

Poremećeni kriteriji

Usporedimo li, primjerice, humanitarne misije i djelatnost pripadnika hitnih službi s djelovanjem izabranih predstavnika naroda koji sjede u Hrvatskom saboru, shvatit ćemo koliko su u našem društvu poremećeni kriteriji vrednovanja ljudskog rada, etike i strukovnog umijeća.

Dok u Hrvatskom saboru, dijelom nalik na muzej voštanih figura, sjede neki narodni zastupnici koji za cijelog mandata nisu ni usta otvorili, što je možda bolje nego da jesu, na velebitskim ili biokovskim vrletima spašavaju se životi planinara amatera. Na poplavljenom području nadljudskim se naporima pune vreće s pijeskom, na požarištima se dežura danju i noću, a na more isplovljava i po olujnom nevremenu da bi se spasili neki jedriličarski ekshibicionisti. U saborskim klupama, kad se i popune, ugodno se dremucka za visoku plaću. Slično je i u birokratiziranim državnim ustanovama, u kojima djelatnici zlostavljaju stranke koje su im zaboravile donijeti „mali znak pažnje“. Procijenimo stoga tko su pravi heroji mirnodopskog razdoblja, a što je talog zaostao iz bujičnih poplava bivšeg sustava.