Bizaran prilog u najmanju ruku objavila je Hrvatska televizija u uskrsnom izdanju TV kalendara, 4. travnja, obavijestivši gledateljstvo o tisućama udivljenih pisama koja su obožavatelji slali – Adolfu Hitleru.

Bez ikakva opravdanog povoda u datumu, osim što je 4. travnja 1935. neki anonimni njemački frizer Hitleru napisao pismo s molbom da ga ošiša, TV kalendar je na Uskrs podsjetio kako je taj čovjek ustvrdio da bi mu “najsretniji trenutak u životu” bio kada bi “mogao dobiti odobrenje da jednom ošiša našeg Führera”.

To je frizersko pismo redakciji TV kalendara – koja se i inače zna “proslaviti” zapanjujućim revizionističkim incidentima – poslužilo kao povod da gledateljstvo obavijeste kako su “tisuće” pisama “zaprimljene u Hitlerovoj privatnoj pisarnici”.

Pisale su mu, podučio nas je TV kalendar, “učiteljice i učenici, redovnice i svećenici, nezaposleni i trgovački savjetnici, aktivisti, prvoborci i politički smušenjaci… Oslovljavali su ga s ‘Moj Führeru’, ‘Poštovani gospodine Hitler’, ili ‘Ljubljeni vođo’”. U pismima su “izražavali slijepo obožavanje, nedoumice, bijes zbog nepravde, molili za posao…” A bilo je, dakako, “i razuzdanih črčkarija koje su Hitleru slale žene, izjavljujući mu ljubav”. Potom autor teksta priloga dostiže vrhunac vlastitog, blago rečeno, nerazumijevanja, pa kaže da bi “u pojedinim slučajevima, ako bi žene ustrajale u ljubavnim namjerama – poput izvjesne Marte koja si je dodala prezime ‘Hitler’ – uredovala policija”, i to tako što bi – lakonski konstatira HTV-ov autor – “takva piskarala slala u ludnicu”.

Ali to nije sve. “Katkad bi pošiljatelji, u svojim često privatnim molbama, među kojima su traženi i bračni savjeti” – prema ocjeni HTV-ova povjesničara – “prešli granicu dobrog ukusa”. “Tada bi im iz pisarnice stigao hladan odgovor: ‘Obavještavamo vas da se vođa u načelu ne miješa u privatne stvari’”.

Prilog završava podjednako bizarnom primjedbom: “Nijemci su u Hitleru vidjeli novog Mesiju, izbavitelja i spasitelja, ali su se do njegova konačnog pada 1945. prilično ohladili jer mu je za posljednji rođendan došlo samo stotinjak pisama.”

U cijelome prilogu, koji traje nešto duže od dvije minute, jedina je korektna historiografska kontekstualizacija napomena s početka, u kojoj se kaže kako se “iz pisama koja je dobivao” može razabrati “koliko je nacistički vođa Adolf Hitler zaveo njemački narod”. No ta je napomena, bez sumnje, posve nedovoljna, uzme li se u obzir da je prilog objavljen bez ikakva povoda, kao i da je sročen formulacijama za koje nije jasno zna li autor uopće tko je bio taj, i za što je sve odgovoran, “nacistički vođa”. Jer napisati da su obožavatelji Hitleru prosvjedovali “zbog nepravde”; ili nazvati žene obuzete masovnim nacističkim ludilom “piskaralima”, pa tek suho konstatirati da su ih “slali u ludnicu” – kao da je to bilo opravdano – ili bez podsjećanja na zločine navoditi da se Hitler “nije miješao u privatne stvari”, to može samo potpuni novinarski i historiografski diletant. Ili – da zaoštrimo do paroksizma – netko tko bi za Uskrs i sam bio u stanju napisati ljubavno pismo Hitleru.