Na ovogodišnjem Interliberu bit će predstavljena knjiga “Neboder života”, prvijenac 39-godišnjeg Zagrepčanina Zorana Salopeka kojim autor želi pomoći svima koji su, kao i on, zapeli negdje na životnom putu. A njegov životni put bio je težak: odrastanje u neimaštini, do te mjere da je bio prisiljen hraniti se u Caritasu, alkoholizam koji je vodio raspadu obitelji, nesigurnost, strah, sram. Ali snagom volje i svjesnošću o važnosti rada na sebi, pobijedio je nedaće i danas je uspješan poslovni čovjek, ali i osobni trener i mentor onima kojima trebaju njegovi savjeti. Zbog takvog života shvatio je vrijednost knjige i obrazovanja te je upisao Agronomski fakultet. Na drugoj godini fakulteta pauzirao je sa studentskim obavezama i s 19 godina otišao u SAD gdje je proveo iduće dvije godine radeći svakojake poslove, najčešće u ugostiteljstvu, pa se vratio u Hrvatsku. Nakon diplome na agronomiji dobio je posao asistenta i postao magistar znanosti. S fakulteta je prešao u realni sektor kao voditelj odjela razvoja jedne kompanije, a zatim je otišao u internacionalnu kompaniju gdje je napredovao do pozicije regionalnog menadžera. Zbog strasti prema putovanjima 2012. otvorio je hostel u Zagrebu s 50 kreveta, u vrijeme kad su u glavnom gradu postojala svega dva hostela. Nekoliko godina kasnije ušao je u biznis izgradnje stanova, a danas ima još nekoliko projekata koji mu donose veliki novac.

Kako je rekao, s obzirom na to da je primarno poduzetnik, za pisanje autobiografije ostalo mu je malo vremena pa je trajalo više od godinu i pol dana. Puno vremena uzela mu je i činjenica da kada je počeo pisati knjigu, nije još znao završetak, nije ga razumio. Morao je, pojasnio je, čekati da sam nauči kraj knjige, a tek onda je napiše. No bio je siguran da će se dogoditi – i dogodilo se.

Naslov knjige metafora je koja se na Salopekov život savršeno može primijeniti, u djetinjstvu i mladosti bio je “u podrumu”, a danas je “na krovu”. Što se dogodilo između toga, što se dogodilo na pojedinim katovima?

“Dogodila se samosvijest. Cijelu svoju mentalnu energiju i slobodno vrijeme upotrebljavao sam kako bih upoznao i razumio svoje misli i kako upravljati njima i sobom. Počeo sam razumijevati samoga sebe. Svaku novu stečenu vještinu upotrebljavao sam u svakodnevnom životu i poslu te se neprestano upuštao u nove izazove. Poduzetništvo mi je uvijek bilo vrhunac poslovnog ostvarenja jer je najteže. I tu sam testirao svoje znanje. Uspješno, na sreću.”

Salopekova životna priča zaista je kao iz američkih filmova. Od teškog odrastanja do poslovnog uspjeha. Devedesetih godina bio je izgubljeni dječak, potpuno nesvjestan sebe i okoline. Imao je samo devet godina i ništa mu nije bilo jasno:

“Problem obiteljskog alkoholizma i posljedično neimaštine odrazio se jako negativno na moju ličnost. Okolina mi je nametnula sve moguće negativne emocije – strah, sram, tugu, manjak samopouzdanja, frustracije, komplekse – i one su srasle s mojom ličnošću. Tu gdje su se krili moji najveći strahovi, tu sam vidio najveću priliku za rast i krenuo sam se rješavati svih tih nametnutih negativnih emocija i razvijati svoju samosvijest.”

‘Alkoholizam u obitelji i neimaština odrazio se negativno na mene. Okolina mi je nametnula negativne emocije. Tu gdje su se krili moji najveći strahovi, tu sam vidio najveću priliku za rast’

Spas je mali Salopek, umjesto u igri s prijateljima ili tjeskobnom boravku s uništenom obitelji, pronašao u radu. Želio je raditi, umni i fizički rad prepoznao je kao svoju kartu izlaska iz podruma vlastita nebodera života:

“Od osnovne škole obavljao sam sve moguće teške fizičke poslove i to mi je bio najbolji motivator da se uhvatim učenja i škole, što je kasnije rezultiralo mojom znanstvenom karijerom. Nakon znanstvene karijere bio sam asistent na fakultetu, okrenuo sam se privatnom poslu koji sam smatrao puno jačim izazovom i tu sam se gradio. Samosvijest je krucijalna, ali za zadovoljstvo i mir, ne posao. Vidio sam puno uspješnih poslovnih ljudi koji nisu samosvjesni, ali nisam vidio ni jednu zadovoljnu i mirnu osobu koja nije samosvjesna. Samopouzdanje kao dio samosvijesti ili samosvijest općenito nekome je lagana kao doručak, a nekome nedostižna. Svatko je suočen s vlastitim izazovima i nema lakših i težih, samo drugačijih. Svakome je njegov teret najteži. No što je najvažnije, svatko u sebi nosi ultimativnu mudrost, maksimalnu samosvijest, samo se moramo zagledati u sebe, očistiti se od negativnih emocija i pronaći u sebi sve odgovore. Jer svi odgovori jedino se tu i nalaze.”

Na tom putu, naravno, potrebno je imati cilj. On je zasigurno najbolji motivator. Kako je ustvrdio Salopek, snažan cilj i fokus su sve. Bez cilja samo lutamo i gubimo vrijeme:

“Najsnažniji motivator bilo mi je to da se dokažem sam sebi, da mogu. Još više me motivira prevladavajuće uvjerenje okoline da se nešto ne može. Duboko sam i iskreno uvjeren da je sve moguće i ne propuštam ni jednu šansu da to dokažem sebi i okolini. Tako sam u životu bio fizički radnik, znanstvenik, regionalni menadžer u internacionalnoj firmi, serijski poduzetnik i na kraju pisac. Sve je moguće ako tako mislite. Ako mislite da nešto nije moguće, i neće biti. Tako je jednostavno. Ljudima kad se nađu u sličnoj situaciji, savjetujem da preuzmu odgovornost. Možda imate određena ograničenja za koja niste krivi, ali imate odgovornost prevladati ih. Svatko od nas ima specifične izazove koje mora prevladati kako bi mogao napredovati tako da uvijek individualno moram saslušati i “pročitati” osobu. No svi moraju isto, a to je očistiti se od vlastitih negativnih emocija kako bi objektivnije sagledali sebe i svoju okolinu, odnosno – razviti samosvijest. Često dajem savjete ljudima jer mi je to iskrena strast, nema plemenitije stvari od pomoći drugoj osobi. Kažu da je čovjek koji je posadio drvo, znajući da nikada neće uživati u njegovoj sjeni, tek počeo razumijevati smisao života.”

U knjizi “Neboder života” Zoran Salopek piše o tome da je najvažnije pronaći sebe, a to zaista nije lako. Pojasnio je što je za njega bilo početak kad je to u pitanju:

“Za mene je početak bio kada sam imao 18, 19 godina. Radio sam kao fizički radnik u tvornici piva, imao sam tešku obiteljsku situaciju, pao sam godinu na fakultetu koji sam jedva upisao, bio sam pun negativnih emocija, rastrzan, frustriran, stalno nervozan i to je kulminiralo prekidom s tadašnjom djevojkom. Umjesto da nastavim s dotadašnjim obrascem okrivljavanja svega i svakoga za svoj neuspjeh, preuzeo sam odgovornost i okrenuo se sebi. Mjesecima i godinama provodio sam vrijeme sa sobom preispitujući svoje misli koje su me dovele do takvog ponašanja. Shvatio sam da je sve što se oko mene događa samo realnost i činjenica, a sve ostalo je samo moja reakcija na to. Transformirajući sve svoje negativne emocije u stvaralačku energiju, postalo je lako svladavati sve prepreke jer ja više nisam bio zapreka.”

Salopek u knjizi piše: “Većina ljudi dođe do nekog kata i cijeli život ostane na tom dovoljno komfornom mjestu s kojeg mogu donekle jasno vidjeti i dolje i gore, no ne previše već taman toliko da mogu shvatiti osnovne postavke stvari.” Mnogi vjeruju da je većina ljudi u tom stanju svijesti, da nemaju dovoljno hrabrosti, ili ludosti, ići za nekim ciljem, promijeniti način života, pokušati nešto novo. Pravo je pitanje kako se pokrenuti. Salopek je rekao da je jedno od najčešćih pitanja i odgovora uvijek isti – riješiti se strahova:

“Ono čega te je najviše strah, tu ti je najveći prostor za osobni rast. To je redovito strah od promjena jer odbijamo realnost. Često je tu i strah od osuđivanja jer promjena najčešće traži da se izložimo i da smo podložni tuđoj kritici koju nam je teško prihvatiti. To je princip negativne mimikrije, lijepo se uklopiti u šutljivu, nepokretnu masu i ne izlagati se nepotrebno. Jedini problem kod toga je da onda stojimo na mjestu, ponekad i cijeli život. Zbog straha. Na mom putu prepreka je bilo bezbroj, a prema njima sam se uvijek odnosio jednako, realno! Zvuči tako jednostavno, ali to je najbolji način da se prevlada svaka prepreka. Sagledati objektivno i realno sebe i prepreku. Sve što nam izaziva stres i nelagodu nije prepreka sama, nego naša reakcija na nju. To i luđačka upornost.”

Rečenica iz knjige kao što je “Ako sagradiš samog sebe, sve što želiš doći će ti” mnogima je samo neka floskula koja čuju svako toliko od ljudi koji su uspjeli u životu. Salopek je pojasnio što to zaista znači, što stoji iza toga:

“Slažem se s time da je to nekima samo floskula, zato ću pokušati najplastičnije objasniti. Imate dvije osobe u prometnoj gužvi. Osoba A je smirena, strpljiva, prihvaća realnost, svjesna je sebe i svojih misli i razumije da ništa što ona napravi neće promijeniti činjenicu da je prometna gužva. Budući da prihvaća realnost, može iskoristiti vrijeme da posluša neki novi podcast i nauči nešto ili nazove prijatelja kojeg nije dugo čula, drugim riječima živi u tom trenutku. Osoba B psuje, nervozna je i trubi. Želi biti u trenutku gdje nema gužve, odbija realnost, ne živi u trenutku, nesvjesna svojih negativnih emocija i stresa koje uzrokuju. Odbija preuzeti odgovornost i živi u patnji vlastitih misli. Osoba A je sagradila samog sebe – ili je možda srećom takva i rođena – i sve što želi lakše će joj doći, bolji poslovi, prilike, obiteljske situacije, okolina. Desetljećima sam radio na sebi da od osobe B postanem osoba A i dan danas preispitujem svaku svoju misao.”

‘Najčešće imamo strah od promjena jer odbijamo realnost. Često je tu i strah od osuđivanja jer promjena traži da se izložimo i da smo podložni kritici koju nam je teško prihvatiti’

U knjizi Salopek piše da za promjenama možemo krenuti tek kad zadovoljimo osnovne potrebe kao što su dom, odjeća i obuća, hrana. U njegovu slučaju, međutim, promjene su krenule ranije, jer nije imao ništa, a svejedno je krenuo u promjene. Autor je objasnio da je njegov slučaj malo drugačiji:

“Tada sam imao samo jači nagon riješiti svoje egzistencijalne probleme. U procesu sam se počeo baviti svojim mislima. To je moguće i bez osobnog razvoja, teže, ali moguće. Da bismo stvarno ostvarili svoj puni potencijal, potrebno je riješiti osnovne egzistencijalne stvari, teško je razmišljati o svojim mislima ili emocijama i postati svjesna osoba ako nemamo za hranu.”

Danas je Zoran Salopek uspješan poslovni čovjek s nekoliko velikih poslova iza sebe, potpuno situiran i zadovoljan, a najvećim uspjehom smatra svoj prvi poduzetnički projekt, jedini internacionalni hostel u Hrvatskoj:

“Imao sam vlastitih sredstava ukupno u visini dviju prosječnih hrvatskih plaća, a pokrenuo sam projekt vrijedan 400.000 eura, naravno, kreditima. Založio sam budućnost, i svoju i svoje obitelji. Ništa se ne može približiti tom osjećaju kad stvarno riskiraš sve. Svaki naredni poduzetnički projekt ne može se ni približiti tome jer riskiraš višak, a ne golu egzistenciju sebe i obitelji. Važno je do kuda smo došli, ali još i važnije otkud smo krenuli. No ne bih ništa promijenio, ni jednu sekundu života. Svaki trenutak bio je namijenjen tome da me dovede točno tu gdje jesam, a točno tu i želim biti. Ne da vjerujem, nego sam vidio da se stvari događaju s razlogom, da postoji nešto što bismo nazvali sudbinom, odnosno potencijalom. Na nama je hoćemo li prepoznati taj put, ostvariti svoj potencijal i sudbinu ili ćemo stajati na mjestu ukopani strahom.”

Zanimljivo je da je Salopek u knjizi napisao da svi moraju znati da su za svoj život odgovorni i krivi isključivo oni sami. Svaki čovjek, ili velika većina njih, za neuspjehe okrivljava druge ljude ili okolnosti, tako je lakše nositi se s posljedicama koje nam ne idu na ruku. Objasnio je i kako si priznati da smo krivi upravo mi sami:

“Preuzimanjem odgovornosti. Nije nam se lakše nositi sa stvarima, nego dajemo ispriku za svoj neuspjeh. Tko želi, naći će način, tko ne želi, naći će ispriku. Opet se vraćamo na prihvaćanje realnosti. Ako vas netko pokušava, primjerice, prevariti, na vama je da imate dovoljno mudrosti da to ne dopustite. Ako vas prevari radi vaše lakoumnosti, morate za to preuzeti odgovornost, ne okrivljavati prevaranta, on je samo radio svoj posao. Kao da okrivljavate zmiju jer vas je ugrizla. Svako biće u prirodi radi svoj posao i ima svoje mjesto, sviđalo se to nama ili ne. Ako ste već pogriješili, osvijestite zašto ste bili lakoumni, koje misli su vas dovele do lakoumnosti i transformirajte ih. I najvažnije – ne krivite se, niste znali bolje, sljedeći put ćete znati. Shvatite to kao da ste platili za edukaciju. Životnu edukaciju.”

Zoran Salopek danas se bavi mnogim poslovima koji su svi operativni, projektima u domeni poljoprivrede, turizma i građevine. Na pitanje koji su mu planovi nakon što je objavio knjigu, kaže: “Svatko od nas ima svoj posao i svoj poziv. Posao radimo da bismo osigurali egzistenciju, napredovali i razvijali se, ali se nužno ne ‘nalazimo’ u njemu. Poziv je nešto u čemu istinski uživamo, u čemu smo objektivno bolji od prosjeka, osjećamo da nas to privlači i to je nešto u čemu možemo ostvariti svoj puni potencijal kao osoba. Moramo puno narasti kao osobe da bismo uopće bili sposobni prepoznati svoj poziv. Moj posao je poduzetništvo, a poziv osobni razvoj i prenošenje znanja. U budućnosti se želim više baviti svojim pozivom, a manje svojim poslom.”