Objavljeno u Nacionalu br. 488, 2005-03-22

Irska republikanska armija, moćna katolička paravojna organizacija i neslužbena vlast Sjeverne Irske, nalazi se pred razoružanjem i raspuštanjem: najzaslužnije za to su sestre i zaručnica Roberta McCartneya, kojeg je IRA nedužnog ubila i zataškala njegovo ubojstvo

Irska republikanska armija, moćna sjevernoirska katolička paravojna teroristička organizacija, koja neka područja Sjeverne Irske, a posebno katoličke četvrti većih tamošnjih gradova, ima pod svojom potpunom kontrolom, našla se u dosad najvećoj opasnosti da bude prisilno razoružana i raspuštena. Razlog tomu je pet odlučnih sestara, koje su do prije dva mjeseca podržavale IRA-u i njezin politički ogranak, sjevernoirsku katoličku političku stranku Sinn Fein. No sad Gemma, Paula, Catherine, Donna i Claire McCartney, te Bridgeen Hagans, zaručnica njihova ubijenog brata Roberta, vode veliku akciju protiv IRA-e, koja ih je dovela čak u Bijelu kuću, gdje ih je primio sam američki predsjednik George W. Bush i rekao da njihovu akciju “podržava 100 posto”. Za pokretanje akcije protiv IRA-e, one imaju jako dobar razlog.

Gemma, Paula, Catherine, Donna i Claire McCartney imale su dva brata. Stariji brat poginuo je prije četiri godine nesretnim slučajem, a mlađi brat Robert ubijen je na brutalan način 30. siječnja ispred bara Magennis’s u središtu Belfasta. Bar Magennis’s nalazi se u katoličkoj četvrti Short Strand, katoličkoj enklavi oko koje su isključivo protestantske četvrti. Tijekom 30-godišnjeg razdoblja kada je Sjevernom Irskom bjesnio sukob između katolika i protestanata, Short Strand je bio često na udaru, ali su ga lokalni katolici, među kojima su mnogi bili pripadnici IRA-e, uspjeli obraniti. Zbog toga je IRA u tom dijelu Belfasta zapravo bila stvarna vlast, budući da se britanska policija tamo nije usuđivala ulaziti. I obitelj McCartney podržavala je ono što je radila IRA, a njezini članovi na posljednjim izborima glasovali su za Sinn Fein.

Robert McCartney, 33-godišnji vozač viljuškara i ljubitelj bodybuildinga krenuo je 30. siječnja poslijepodne od kuće gdje je živio sa zaručnicom Bridgeen Hagans i njihova dva sina, četverogodišnjim Conleadom i dvogodišnjim Brandonom, na jednu rođendansku zabavu. Sastao se s prijateljem Brendanom Devineom, koji je išao na istu zabavu, te su svratili u Magennis’s na piće. Tamo su se sasvim slučajno nalazili neki pripadnici IRA-e, koji su se upravo vratili iz sjevernoirskog grada Derryja gdje su sudjelovali na obilježavanju 33-godišnjice Krvave nedjelje, kada su britanski policajci ubili 15 mladih katoličkih demonstranata. Devine je s jednim od pripadnika IRA-e bio u svađi, pa su se oni opet porječkali. Pale su teške riječi. Neki od pripadnika IRA-e otišli su u kuhinju bara te se vratili s noževima. Odjednom je pred Devinea stao jedan od pripadnika IRA-e, tamošnji lokalni zapovjednik te povukao prstom ispred vlastitog vrata, davši tako znak što da naprave nesretnom Devineu. Pripadnici IRA-e su ga uhvatili, a jedan mu je prerezao vrat. McCartney je svojem prijatelju pokušao pomoći, izvukao je tijelo iz bara, a tamo su pripadnici IRA-e napali i njega; izudarali su ga, a dobio je i udarac nožem u srce od kojeg je smjesta umro.

U baru je u tom trenutku bilo najmanje sedamdesetak ljudi koji su sve to vidjeli. No pripadnici IRA-e vratili su se u bar te naredili prisutnima da ostanu sjediti i zabranili im da zovu policiju rekavši da je to bila “operacija IRA-e”. Potom su počistili mjesto događaja, obrisali krv, odnijeli noževe, očistili pokućstvo da ne ostanu otisci prstiju te maknuli trake iz sigurnosnih kamera. Tek kada je sve to bilo gotovo, netko je pozvao policiju. Policija je ispred bara našla mrtvog McCartneyja i teško ranjenog Devinea, koji je prebačen u bolnicu, gdje mu je, unatoč teškim ranama, spašen život. No nije našla ništa drugo. Zaposlenici u baru su tvrdili da nisu ništa vidjeli, gosti također. Većina gostiju za koje je policija uspjela ustanoviti da su u vrijeme ubojstva bili u baru tvrdili su da su u tom trenutku bili na WC-u, pa se škotski list The Scotsman rugao kako je riječ o jedinstvenom toaletu, jer, iako ima tek nekoliko kvadratnih metara, u njega stane najmanje 70 ljudi.

Čuvši što se dogodilo njihovom bratu, sestre McCartney bile su užasnute i ogorčene, kao i mnogi drugi stanovnici Short Stranda, među kojima je sve više onih koji smatraju da IRA-e nije više herojska organizacija branitelja, nego se pretvorila u bandu nasilnika i zločinaca. Sestre su na mjestu ubojstva za svojeg brata organizirale komemoraciju, na kojoj se okupilo čak 600 ljudi. Pogreb njihova brata okupio je još mnogo više ljudi među kojima je bilo mnogo onih koji McCartneyja nisu poznavali, ali su na njegov pogreb došli u znak prosvjeda zbog onoga što se dogodilo. To je ohrabrilo sestre McCartney da krenu u akciju u koju bi se malo tko iz njihove sredine usudio krenuti. Počele su javno zahtijevati da se kazne članovi IRA-e, koji su taj zločin počinili, da se zločin istraži redovitim pravosudnim putem, da to učini sjevernoirska policija, te da se krivci izvedu pred sud. Zahtijevale su da to ne završi kao mnoga dosadašnja ubojstva koje je IRA počinila, a zatim zataškala.

Bilo je onih koji su im davali podršku, ali i onih koji su ih upozoravali da bi im se IRA mogla osvetiti i da paze što rade. Takve su poruke, nakon nekog vremena, počele posredno dolaziti i od same IRA-e, čiji su vođe računali da će tih pet sestara, kad ih prođe bijes i žalost, ipak lako ušutkati. No gadno su se prevarili, jer su podcijenili sestre McCartney. Pokazalo se da su upravo one osobe koje mogu uništiti IRA-u.

Donedavno je njih pet živjelo normalnim uobičajenim životom ljudi iz njihova miljea. Najstarija, 41-godišnja Gemma radi kao bolnička sestra u jednoj lokalnoj bolnici. Sljedeća je Paula, možda najpoznatija od sestara, jer je najčešće kontaktirala s novinarima. Ta majka petoro djece stare od 19 do tri godine, studira na belfastskom sveučilištu Queen’s ženske studije. Njezin je stan pretvoren u neformalni stožer akcije “Pravda za Roberta”. Srednja sestra Donna je u Belfastu ima trgovinu za prodaju sendviča. Slijedi Catherine, profesorica političkih znanosti na jednom lokalnom koledžu, koja piše dokumente i predstavke u vezi ovog slučaja. Najmlađa sestra Claire priprema se da bude nastavnica te je na praksi u jednoj školi.

Da nije bilo sestara, belfastska policija vjerojatno bi vrlo brzo odustala od istrage, kao što bi to najčešće činila u sličnim slučajevima kada bi IRA počinila neki zločin, znajući da će vrlo teško naći dokaze i svjedoke da se dođe do počinitelja. Policija je privela desetak ljudi za koje se sumnjalo da su sudjelovali i tučnjavi i ubojstvu, ali su oni šutjeli, pa su smjesta oslobođeni. Među njima su bili neki istaknuti katolički politički aktivisti, članovi Sinn Feina, te osobe za koje se smatra da su članovi IRA-e. IRA je pokušala otjerati policajce koji su istraživali ovaj slučaj, pa je organizirala akcije protiv njih. Tijekom istrage prosvjednici su napadali neke policijske službenike, a jedno policijsko vozilo je zapaljeno.

No dok je IRA ovakvim akcijama radila pritisak na policiju da odustane od daljnje istrage, sestre McCartney uporno su i dalje tražile da se istraga nastavi. U tome su počele dobivati sve veću podršku lokalnog stanovništva, a IRA i Sinn Fein naišli su se na sve većem udaru kritika. Sve je više bilo onih koji su tvrdili da se IRA ne može ovako ponašati te da mora dopustiti da se slučaj istraži. To je bio poseban udarac za stranku Sinn Fein, jer se ona nalazi u velikim političkim teškoćama upravo zbog IRA-e. Stranka Sinn Fein posljednjih je godina stekla veliki ugled spretnim načinom sudjelovanja u irskom mirovnom procesu, prerastavši u glavnu političku snagu sjevernoirskih katolika. No u posljednje vrijeme taj je njezin prestiž počeo kopnjeti jer ona već dulje vrijeme ne uspijeva nagovoriti vodstvo IRA-e da dovrši razoružanje, što je preduvjet za formiranje zajedničke vlade Sjeverne Irske, sastavljene od katoličkih i protestantskih stranaka, čime bi mirovni proces bio dovršen. Pritisak na Sinn Fein, te na njezina popularnog predsjednika Gerryja Adamsa sve je više rastao, pa je vodstvo Sinn Feina, da bi napravilo gestu kojom će se ograditi od tog slučaja, osudilo ubojstvo i odlučilo iz stranke isključiti članove umiješane u taj događaj. Uz to, Adams je pozvao McCartneyjeve sestre na jednu partijsku konferenciju, gdje su se one i pojavile.

No i IRA je osjetila da joj ovaj slučaj iznimno šteti, posebno njezinu dosad neprikosnovenom autoritetu u istočnom Belfastu, gdje su je smatrali stvarnom vlašću i jamcem sigurnosti i elementarne pravde. IRA se tamo godinama ponašala kao vlast i kada su se odvijale stvari koje nisu imale veze s politikom pa je, na primjer, IRA kažnjavala, čak i ubijala članove kriminalnih grupa, dilere droge i nasilnike koji bi se pojavili u području njezine vlasti. No sada, kada su u ubojstvu sudjelovali i njezini članovi, nije se tako načelno ponijela. Za IRA-u je slučaj bio posebno neugodan jer se sve to dogodilo u nezgodnom trenutku, kad je pod velikim pritiskom britanskih vlasti, ne samo zato što se ne želi razoružati i tako blokira mirovni proces, nego i zbog opravdanih sumnji da je sudjelovala u nedavnoj velikoj pljački u Belfastu te u pranju novca u Republici Irskoj.

Pod velikim pritiskom lokalnih građana i IRA je bila prisiljena na promjenu svojeg stava, pa je obznanila da je iz svojih redova isključila članove koji su sudjelovali u ubojstvu McCartneyja. No ni to nije smanjilo pritisak na nju, posebno nakon što su sestre ubijenog zatražile od IRA-e da prestane štititi svoje članova i zastrašivanjem svjedoka, kako bi policija mogla obaviti svoj posao. IRA je stoga izdala priopćenje u kojem je pozvala svoje članove da svjedoče o ubojstvu te da se sami prijave policiji. Kad ni to nije djelovalo, napravila je nešto što je šokiralo britansku, irsku i američku javnost.

Predstavnici IRA-e posjetili su pet sestara McCartney i tijekom petosatnog razgovora ponudili im da će oni, ako to obitelj želi, ustrijeliti ubojice njihova brata i tako ih kazniti za počinjeno ubojstvo. Sestre McCartney bile su zabezeknute tom ponudom te su je smjesta odbile rekavši da one ne žele odmazdu, nego pravdu, i to putem normalnog britanskog pravosudnog sustava, a ne takvim egzekucijama. Taj IRA-in potez osudile su britanska i irska vlada, kao i mnogi drugi, pokazujući time da se ne slažu sa shvaćanjem pravde i vlasti, kakvo zagovara IRA. Britanski premijer Tony Blair je u britanskom parlamentu za tu ponudu IRA-e rekao: “To se ne može opravdati ni na koji način. Objava IRA-e protivi se zdravom razumu. Pred republikancima je odlučujući izbor. Mogu prihvatiti demokratski i miroljubiv put ili će biti isključeni iz političkog procesa. Na njima je da donesu pravu odluku.”

Potom je došla i osuda američke vlade, pa je specijalni izaslanik američke vlade za Sjevernu Irsku Mitchell Reisz za britansku radiostanicu BBC izjavio: “IRA se mora raspustiti. Vrijeme je da IRA prestane sa funkcioniranjem. Isto je tako vrijeme da Sinn Fein jasno kaže, bez ikakve dvojbe, da kriminal neće biti toleriran. Pravni poredak se ne može izgraditi tako da za nekoga vrijedi, a za drugog ne vrijedi.” No, američka akcija u vezi s ovim slučajem nije ovdje stala.

U četvrtak se slavio glavni irski svetac, Sveti Patrick, a taj praznik Irci i iz Irske, i iz Sjeverne Irske najčešće iskoriste kako bi potvrdili čvrste veze sa sunarodnjacima koji su se proteklih stoljeća odselili u SAD gdje predstavljaju jednu od najsnažnijih etničkih zajednica. To je do sada bio posebno važan dan za vodeće ljude IRA-e i stranke Sinn Fein, jer su tada jačali političke veze s tamošnjim političarima irskog porijekla, dobivali od njih izjave podrške te organizirali akcije skupljanja financijske pomoći.

Tako je i ove godine u SAD-u u povodu Svetog Patricka stigao i predsjednik Sinn Feina Gerry Adams, koji je u SAD-u uvijek bio srdačno priman, i to na visokoj razini. No ove mu se godine dogodilo nešto vrlo neugodno: vodeći američki političari irskog porijekla nisu ga željeli primiti. To je izričito odbio najmoćniji senator irskog porijekla Edward Kennedy, čija je obitelj irskog porijekla te je bila jedan od glavnih promotora američke podrške političkim akcijama sjevernoirskih katoličkih stranaka i grupa. Ni drugi vodeći političari irskog porijekla nisu su se željeli sastati s Adamsom, s obrazloženjem da nije dovoljno uradio da obuzda IRA-u i pritisne je da prihvati odredbe mirovnog sporazuma te da se prestane ponašati kao paravojna banda koja terorizira određena područja sjevernoirskih gradova gdje žive katolici. Upravo je ubojstvo Roberta McCartneyja bilo najbolji primjer tog negativnog zločinačkog djelovanja IRA-e, na koje su ogorčeni i sami sjevernoirski katolici, pa i povod za ovaj američki bojkot Gerryja Adamsa.

U SAD su za praznik Svetog Patricka stigle, međutim, i sestre McCartney, Gemma, Catherine, Donna, Paula i Claire, te zaručnica njihova ubijenog brata Bridgeen Hagans, a one su tamo primljene s najvećim počastima i uvažavanjem. Njihovo putovanje financirali su neki Amerikanci irskog porijekla koji smatraju da su njihovi zahtjevi više nego opravdani. Američki mediji opširno su izvijestili o njihovu slučaju te prenijeli njihove zahtjeve da se IRA raspusti. Kennedy, koji ovoga puta nije želio vidjeti Adamsa, primio je sestre McCartney, a na tom su sastanku bili i drugi utjecajni američki političari, republikanski senator John McCain te demokratska senatorica Hillary Clinton, supruga bivšeg predsjednika Billa Clintona koji je također irskog porijekla. Napokon na nekoliko minuta ih je u Bijeloj kući primio i Bush, koji također ima irske krvi, ali, za razliku od Kennedyja, svoje podrijetlo nije politički isticao. Bio je to izvanredno važan susret, koji može imati dalekosežne posljedice po sjevernoirski politički proces.

Naime, primajući sestre McCartney, Bush je napravio značajan presedan te je jasno pokazao na kojoj je strani kad je riječ o ovom slučaju. One su nakon sastanka izjavile kako im je Bush rekao “da je 100 posto na njihovoj strani”. Bush je time želio poslati jasnu poruku da i on smatra da se IRA mora razoružati, ali i raspustiti. Visoki predstavnici američke vlade već nekoliko dana govore kako se IRA treba raspustiti, a sada je taj stav potvrđen i s najvišeg mjesta.

Dok su sestre McCartney bile tako spektakularno politički primljene, Adamsa su američki političari ignorirali, pa je on imao sastanke samo s najvatrenijim američkim pristalicama svoje stranke, a nije se sastao ni s jednim američkim političarom. On je dva puta u SAD na dan Svetog Patricka na takvim skupovima optužio svoje političke rivale da zloupotrebljavaju ovaj slučaj kako bi difamirali Sinn Fein i IRA-u, te poručio da “neće uspjeti ovaj pokušaj kriminalizacije republikanskog pokreta”. No, s druge strane, on je osudio ubojstvo McCartneyja i optužio razne grupe s “margina republikanskog pokreta” da svojim ponašanjem sramote i diskreditiraju republikanski pokret. Izjavio je da su sestre McCartney izmanipulirane, a ta njegova izjava naišla je na opće osude. Sestre McCartney su na to odgovorile da su uvijek glasovale za Sinn Fein, te da tu prestaje njihova politička aktivnost, a da u ovom slučaju nema nikakve politike, već da samo žele pravdu za svojeg brata.

Javio se i Martin McGuinness, najbliži Adamsov suradnik za kojeg se tvrdi da je čovjek od najvećeg utjecaja u IRA-i. On je u Belfastu ponovio Adamsove riječi kako se ovaj slučaj zloupotrebljava protiv IRA i Sinn Feina, i čak je optužio sjevernoirsku policiju da odugovlači s istragom i uhićenjem McCartneyjevih ubojica, čiji je identitet već dulje vrijeme poznat, a to čini samo da bi se IRA što dulje diskreditirala. No, britanska štampa tvrdi da svjedoci ubojstva i osumnjičeni za sudjelovanje u ubojstvu i dalje ne žele surađivati s policijom jer se i dalje plaše IRA-e. IRA zna da će, ako dopusti da policija istraži i procesuira ovaj slučaj, izgubiti svoju dosadašnju vlast u katoličkom dijelu Belfasta. Ranije bi tu vlast IRA znala obraniti i čak učvrstiti tako što bi ubila ili barem zaplašila svakoga iz vlastite katoličke zajednice koji bi tu njezinu vlast pokušao osporiti. Pet sestara McCartney, međutim, nije lako zaplašiti, a pogotovo ne pobiti.