Krhko primirje između Armenije i Azerbajdžana koje je postignuto 10. listopada uz posredovanje Rusije neprestano se krši, a svijet strahuje od razbuktavanja šireg sukoba u koji bi mogle biti uključene regionalne sile Rusija i Turska. Rusija ima potpisan obrambeni sporazum s Armenijom, dok je Turska bliski saveznik Azerbajdžana. Od početka sukoba Armenija je prijavila više stotina žrtava među civilima i vojnicima, a armenska zajednica diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj, apelira na EU i cjelokupnu međunarodnu javnost da zaustave agresiju i daju svoj doprinos mirnom rješavanju sukoba.

Novi sukob između Armenije i Azerbajdžana započeo je 27. rujna na području Gorskog Karabaha koji se ponovo razbuktao nakon 27 godina. Republika Azerbajdžan proglasila je neovisnost od SSSR-a 1991. i ima preko 9 milijuna stanovnika, a smještena je na južnom Kavkazu, s izlaskom na Kaspijsko more. Preko 90% stanovnika su Azeri, a slijede Rusi kojih ima oko 1,35%. Enklava Gorski Karabah u SSSR-u imala je status autonomne pokrajine, naseljena je većinskim kršćanskim Armencima i manjinskim šijitskim Azerima, a odcijepila se od Azerbajdžana nakon raspada SSSR-a. To je izazvalo rat od 1990. do 1994, a u njemu je poginulo oko 30.000 ljudi. Sukob je zamrznut sporazumom o prekidu vatre iz 1994. uz posredovanje OESS-ove tzv. skupine iz Minska, čiji su članovi SAD, Francuska i Rusija. Oni već gotovo tri desetljeća posreduju u rješavanju pitanja Gorskog Karabaha, a ovaj sukob je najgore kršenje sporazuma do sada.

U prošlom broju Nacionala objavljen je intervju s veleposlanikom Azerbajdžana u Republici Hrvatskoj Fakhraddinom Gurbanovim, na koji je uslijedila i reakcija Veleposlanstva Armenije za Republiku Hrvatsku, čije je sjedište u Pragu.

Veleposlanik Armenije Ashot Hovakimian doktorirao je na Institutu za slavenske i balkanske studije na Akademiji znanosti u Moskvi. Nakon četverogodišnjeg bavljenja znanstvenim radom, 1992. se pridružio armenskom Ministarstvu vanjskih poslova. Tijekom gotovo tri desetljeća diplomatske karijere obnašao je različite dužnosti u armenskim veleposlanstvima u Grčkoj, Poljskoj, Litvi, Latviji, Estoniji, Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj. Bio je i stalni predstavnik Republike Armenije pri OESS-u i ostalim međunarodnim organizacijama u Beču i zamjenik ministra vanjskih poslova.

Od 2019. obnaša dužnost armenskog veleposlanika za Češku, Srbiju, Sloveniju, Crnu Goru i Hrvatsku sa sjedištem u Pragu. U tome mu pomaže i činjenica da vrlo dobro govori hrvatski i srpski jezik.

NACIONAL: Kakva je situacija u Armeniji i zašto se krši primirje koje je postignuto uz posredovanje Rusije?

Situacija se doista mijenja iz minute u minutu i mi odavde nastojimo pratiti događaje koji se zbivaju na tom prostoru. Zahvaljujući Rusiji postignuto je primirje, odnosno potpisan je dokument o humanitarnom prekidu vatre. No azerbajdžanska strana ga je odmah počela narušavati, oni čak nisu ni skrivali da nisu ispunili sve svoje planove i zato nastavljaju s bombardiranjem gradova i civilnog stanovništva u Artsakhu. To je inače armenski naziv za Gorski Karabah. Glavni grad Artsakha, Stepanakert, bombardiran je već tjednima, a svaki dan stradava civilno stanovništvo.

NACIONAL: Koliko je stradalih civila i vojnika i bojite li se da bi ovaj sukob mogao eskalirati u opći rat između dviju zemalja?

Armenska strana svakoga dana objavljuje verificirani broj ubijenih civila i vojnika, dok azerbajdžanska strana to krije. Prema posljednjem priopćenju, poginulo je 19 civila i više od 500 vojnika, uglavnom mladih ljudi od 18 ili dvadeset godina. Armenska strana smatra da je poginulo već više od 5 tisuća azerbajdžanskih vojnika, ali nemamo potvrdu tih podataka. Nama bi bilo drago da nema poginulih ni na jednoj strani i da nema ni tog rata, ali imamo to što imamo. Iako zemlje supredsjedatelji grupe iz Minska, Rusija, SAD i Francuska, a i EU stalno pozivaju za pregovarački stol i poštovanje primirja, ono se cijelo vrijeme krši i broj žrtava neprestano raste. Prema našim izvješćima, nakon što je sporazum o prekidu vatre potpisan, Azerbajdžan je započeo veliku ofenzivu na cijelom području Gorskog Karabaha, najjaču do sada. Osim toga, ispaljeni su i raketni projektili na teritorij Republike Armenije, što je Azerbajdžan i službeno priznao. Oni su to obrazložili tako da su mislili da će tim raketama zapravo gađati neke ciljeve u Azerbajdžanu. Dakle, i mi bismo mogli pretpostaviti da nešto može ugroziti Republiku Armeniju i postupati na isti način. Želim naglasiti kako do danas ništa u tom sukobu nije išlo iz Republike Armenije i sve što se događa je isključivo sukob između Gorskog Karabaha i Azerbajdžana.

NACIONAL: Prosječno informiranim građanima uglavnom nije sasvim jasno što se događa i zašto su se ponovo razbuktali sukobi oko Gorskog Karabaha. Azerbejdžanska strana optužuje armenske snage za početak granatiranja 27. rujna. Zašto je došlo do granatiranja?

Armenija taj sukob nije započela jer rat nama nije potreban. To što tvrdi azerbajdžanska strana je totalna laž. Znali smo da Azerbajdžan priprema taj napad i čekali smo kada će taj trenutak doći. No nitko nije pretpostavljao da će se to dogoditi na taj datum i da će poprimiti tolike razmjere, uz upotrebu njihove cjelokupne vojne sile. Nismo željeli ni da Armenija bude uvučena u takav sukob, uz otvorenu potporu Turske i sudjelovanje terorističkih skupina iz Sirije. No indikativno je da je Erdogan prije toga u turskim medijima izjavljivao kako je Azerbajdžan 30 godina čekao i kako to mora učiniti. To je bio jedan od posljednjih argumenata koji se mogao čuti u javnosti. Isto tako su turski novinari tjedan dana prije početka sukoba već bili na bojištu, dok pristup ostalim novinarima nije bio dopušten.

NACIONAL: Veleposlanik Azerbajdžana u Hrvatskoj tvrdi da je na djelu nova vojna doktrina novoizabrane vlade Armenije na čelu s Nikolom Pašinjanom, čiji su oblik djelovanja preventivni vojni napadi, a onda i rat za nove teritorije. Kako to komentirate?

Mislim da bi veleposlanik prvo trebao pročitati ono što su predsjednici Azerbajdžana i Turske izjavljivali posljednjih mjeseci. A što se tiče doktrine, ja sam je još jedanput proučio prije ovog intervjua, ona je donijeta 2020. i nisam pronašao ono za što nas veleposlanik optužuje. To je zapravo doktrina o načinu obrane koja ni na koji način ne predviđa preventivne vojne napade ili osvajanje novih teritorija. Uostalom, ona je dostupna na internetu i na engleskom jeziku. Možda je veleposlanik vidio neke komentare vojnika na tezu da će ako Azerbajdžan napadne Armeniju, dobiti adekvatan odgovor, a to znači da će Azerbajdžan snositi odgovornost za svoje eventualno vojno djelovanje usmjereno protiv Armenije. Budući da su oni prvi napali, morali su očekivati odgovor s armenske strane. Jačina odgovora ovisi o jačini napada. Pri čemu armenska strana nikada ne cilja civilno stanovništvo, već samo vojne ciljeve.

NACIONAL: Azerbajdžan optužuje armenske snage za separatizam. Čak i Rusija priznaje teritorijalni integritet Azerbajdžana, čiji dio je Gorski Karabah. Što je zapravo cilj armenske službene politike, želi li Armenija doista prisvojiti taj teritorij?

Vi sad pitate pitanje za Nobelovu nagradu. Naime, to je vrlo komplicirana tematika i moram se vratiti u povijest. Kao što znate, u vrijeme SSSR-a postojala je Azerbajdžanska Sovjetska Socijalistička Republika. Kada se SSSR raspao, republike su imale pravo izaći iz Saveza i proglasiti samostalnost. Isto kao i autonomne pokrajine. Gorski Karabah bio je autonomna pokrajina u okviru Azerbajdžanske Sovjetske Socijalistička Republike od 1921. Kada je Azerbajdžan izašao iz Sovjetskog Saveza 1991., u Gorskom Karabahu bilo je 76% armenskog stanovništva. Proveden je referendum i oni su izašli iz SSSR-a na isti način kao i Azerbajdžan. Tako da Armenija priznaje da su iz SSSR-a izašla dva zasebna entiteta, Republika Azerbajdžan i Republika Artsakh. Jedna je priznata, druga nije, ali one za nas imaju jednaki tretman. Nakon rata koji je trajao do 1994., stvorena je posebna grupa Minsk unutar OESS-a, u kojoj se predstavnici Rusije, SAD-a i Francuske bave rješavanjem problema Gorskog Karabaha. Uz njihovo posredovanje, od 1994. trajalo je primirje koje do sada nije bilo narušeno. Grupa iz Minska odlučila je riješiti taj sukob na temelju triju principa međunarodnog prava: na principu neprimjenjivanja sile, na principu teritorijalnog integriteta država, na kojem je posebno inzistirao Azerbajdžan, i na principu prava na samoopredjeljenje naroda. To je formula koju je priznala međunarodna zajednica. Zato u ovom slučaju nema nikakvog separatizma, već se radi o pravu naroda na samoopredjeljenje. Armenci u Gorskom Karabahu su protiv rata, ali ne žele živjeti u državnoj zajednici s onima koji ih ubijaju i protjeruju. Oni su stvorili svoju državu koja nije priznata, ali da bi se trajno izbjegli sukobi, mora se pronaći kompromisno rješenje. Riječ separatizam se ne upotrebljava u međunarodnim dokumentima OESS-a. I Republika Hrvatska priznala je taj dokument 2009. na Ministarskom savjetu OESS-a u Ateni.

NACIONAL: Koje je onda trajno rješenje tog sukoba?

Jedini put je prekid vatre i rata. Armenija već deset godina upozorava da se mora uspostaviti konkretan mehanizam protiv onih koji narušavaju primirje i da se jasno kaže tko je točno za to kriv. Između ostalog i kako bi se izbjegle lažne vijesti koje se objavljuju po medijima. Mora se i maksimalno zaštiti civilno stanovništvo jer ćemo imati novu humanitarnu katastrofu. Smatram da se mora i dalje razgovarati u okviru grupe iz Minska, to je jedini način da se pronađe kompromis.

NACIONAL: Zašto Turska nije članica te grupe s Francuskom, Rusijom i SAD-om? Zar to ne bi olakšalo pregovore?

Zato što Turska nije neutralna strana. Osim toga, ona je nepredvidiva, ne samo na tom području, već i na području Mediterana, pa sve do Kine. Turska vodi islamsko-osmansku ekspanzionističku politiku i ona politički i vojno podržava Azerbajdžan. Turska s Armenijom nema diplomatske odnose već trideset godina, a granica je zatvorena. Zato Turska nema što tražiti u minskoj grupi. Samo bi smetala.

NACIONAL: Ali Turska ima dobre odnose s Rusijom.

Ima, ali nije u pitanju Rusija, već Armenija.

NACIONAL: Hrvatskoj javnosti pismom se obratila armenska zajednica koja je zatražila zaustavljanje agresije na Gorski Karabah i upozorila da Armenci tisućama godina žive na tom prostoru. Podsjetili su i na genocid nad Armencima koji je prije 100 godina počinila Turska. Oni tvrde da upravo Turska želi ponovo protjerati Armence s njihova teritorija. Zašto bi to bio interes Turske?

Ne mogu govoriti u ime armenske zajednice u Hrvatskoj jer ipak su oni hrvatski građani, ali mogu reći da imaju pravo. Turska je u dva navrata prije više od sto godina napravila genocid nad Armencima i nikada to nije priznala. Ona to negira i u sukobu je sa svim zemljama koje to priznaju, a službeno ga je priznalo više od dvadeset država. Hrvatska nije među njima. Tada je izvršen pokolj nad preko milijun i pol ljudi i armenski narod izgubio je svoju domovinu i bio uništen. Turska to nikada nije priznala, a Armenija im i dalje smeta. A zašto im smeta? Erdogan gleda karte Osmanskog Carstva iz 17. stoljeća i želio bi ponovo proširiti granice. Armenija smeta turskim narodima da se ujedine, a Turska Azerbajdžance zapravo koristi kao topovsko meso.

NACIONAL: Očekujete li oštriju reakciju EU-a?

Naravno da očekujemo odgovor EU-a. Ima nekih zemalja koje su dosta oštro osudile taj napad, na primjer Francuska, Cipar, Grčka, Austrija i Nizozemska, čiji je parlament izglasao posebnu rezoluciju. No mene doista zanima koja je granica i što se mora dogoditi da EU kao zajednica zemalja doista reagira i nametne sankcije Turskoj. Ja čak i razumijem da EU kalkulira zbog bojazni da će Turska otvoriti granice milijunima migranata, ali tu je u pitanju budućnost mog naroda i životi mladih ljudi. Je li moguće da EU neće dirati ni Tursku ni Azerbajdžan zato što sjede na nafti i plinu, bez obzira na to što su Erdogan i Alijev diktatori?

NACIONAL: Čule su se i optužbe kako se na azerbajdžanskoj strani bore plaćenici iz Sirije i pripadnici Isila. Je li to točno?

Mogla ih je pozvati jedino Turska jer su oni samo preko Turske i mogli doći u Gorski Karabah. A to su potvrdili Francuska, Rusija i SAD. Svaki dan se pojavljuje sve više i više informacija o tome da su u Azerbajdžan došli plaćenici i da ih ima već tisuće. Međunarodne terorističke organizacije tako su iz Sirije prebačene na drugi prostor, u Gorski Karabah. A Armenija se sada ne bori samo za nezavisnost Gorskog Karabaha i pravo na samoopredjeljenje naroda koji tamo živi, već i protiv međunarodnog terorizma, da se ne prelije u Rusiju ili EU.

NACIONAL: BBC je objavio da je pogođena jedna od znamenitih katedrala, je li to bilo namjerno?

Da, pogođena je povijesna katedrala u gradu Šuši. Naime, u Gorskom Karabahu žive armenski kršćani, kao i u Armeniji. Ne znam tko je to napravio, no ona je gađana dva puta i to pretpostavljam pomoću dronova koje dobivaju iz Turske. Ne znam je li to bilo namjerno, da bi Armenci gađali islamske vjerske objekte. Jer ovo nije religijski rat i to stalno naglašavamo. Naime, mi imamo odlične odnose i s Iranom i s nizom arapskih zemalja. Naš je problem politika Erdogana i Turske, a ne vjera.

NACIONAL: Ima li šanse da UN riješi ovaj problem jer je 1993. usvojio četiri rezolucije o statusu Gorskog Karabaha?

Te rezolucije iz 1993. koje se odnose na Gorski Karabah i Azerbajdžan nisu nikada ispunili u Azerbajdžanu zato što je prvi uvjet tih rezolucija bio prekid vatre. Godine 1994. posredstvom Ruske Federacije tri strane – Azerbajdžan, Armenija i Gorski Karabah – potpisale su trilateralni sporazum o prekidu vatre koji je trajao sve donedavno. UN je ovo pitanje dodijelio OESS-u pa su te rezolucije bile apsorbirane u pregovaračkom procesu pod vodstvom supredsjedatelja grupe iz Minska. Armenija je više puta jasno rekla: mi smo spremni na onoliko kompromisa na koliko je spreman Azerbajdžan. Nema jednostranih rješenja. Jednostrano rješenje – to je genocid.