Nacionalna groupie

Mani Gotovac od mene je za Igre naručila dramu o mom ocu branitelju. Smislili smo dva naslova – ‘Braniteljeva mošnja’ i ‘Šator’. Ali previše sam bio zauzet bančenjima.

Moje poznanstvo s Mani Gotovac traje već skoro dvije godine. Može se reći da oboje uumjetnosti gajimo sličnu estetiku: u naša ostvarenja prekomjerno sipamo aktualne probleme kao histerična domaćica sol u juhu. Ljudima koji su od alkohola i cigareta izgubili čulo okusa, paše takva zasoljena juha.

Mani je od mene za Dubrovačke ljetne igre naručila dramu o mom ocu branitelju. Smislili smo dva radna naslova “Braniteljeva mošnja” i “Šator”. Ali previše sam bio zauzet bančenjima. Od čitave te drame napisao sam jedino ovo: “Prvi prizor. Šator ispred Ministarstva branitelja.” Mani se nije naljutila. Bila je sva uživljena u postavljanje predstave prema Elbekovom romanu Elementarne čestice. Redatelja Ivicu Buljana trzala je u dva u noći iz kreveta, davala mu  nove sugestije. Meni je ponudila da budem pomoćni dramaturg u predstavi. Znala je da osjećam Elbekove namjerno nezgrapne rečenice koje katkad podsjećaju na sastavke maloljetnog delinkventa kojeg su u popravnom domu natjerali da napiše nešto na temu “moje prvo nedjelo”. Već sam se vidio kako mjesec dana hladim jaja u Dubrovniku i upuštam se u avanture s Dubrovkinjama sklonim erotskim vragolijama.

Očito nisam bio jedini koji je sanjao o takvom rajskom ljetu. Mani mi je rekla da se i Elbek naložio na Dubrovnik i Dubrovkinje. Ona je s njim često bila na telefonskoj liniji. Uslijed teške depresije Elbek se skoro pune dvije godine nije prepuštao seksualnim aktivnostima. Vjerovao je da bi ga Dubrovnik mogao izliječiti, barem mu nakratko vratiti volju za životom i seksom. Povjerio je Mani da razmatra i mogućnost kupnje groba na Boninovu.

I onda šok! Zabrana predstave u Dubrovniku! Netko je procijenio da se Elbek previše zamjerio islamistima. Koji bi zbog njega mogli napast, možda i osvojit Dubrovnik kao nekad Turci. Mani mi je, mašući rukama po zraku kao da lamata nevidljivom muholovkom, pokušala dočarat koliko se Elbek izbezumio zbog zabrane. Baš kao što je ona usred noći Buljana zvala zbog novih ideja u vezi predstave, tako je sad Elbek preko rominga budio nju. Ali ni zbog čega konstruktivnog, nego je samo anksiozno, kao pokvarena ploča ponavljao: “Kroejša iz faking mizerabl, hipokritik, šiti kantri! Merd! Merd! Kroasi e merd!“. Mani je to snimila, pa mi pustila na ajfonu. Očarano sam slušao kako moj književni idol moju državu naziva govnom. Bilo je u tome nečeg katarzičnog, oslobađajućeg. Poznato je da čovjeku mozak najbolje radi kad se suoči s totalnim beznađem. Tako sam se ja u čitavoj toj usranoj situaciji dosjetio da bi predstavu “Elementarne čestice” mogli postaviti kod mene u Đakovu. Gradonačelnik bi to itekako prihvatio. Pogotovo što je Đakovo jedan od hrvatskih gradova koji se natječu za prijestolnicu kulture. Šanse za tu titulu manje su nego Cibaliji ući u ligu prvaka. Postavljanje zabranjene Elbekove predstave donijelo bi mu značajne bodove. Mani mi je skrhanim glasom odvratila da pokušam što god hoću. Ali neka sam Elbeku ponudim Đakovo umjesto Dubrovnika. Ona se ne želi podvrgavat njegovim novim ispadima bijesa.

Elbeku sam se s Maninog mobitela ljubazno predstavio. On se s druge strane bežične linije doimao kao satrveno polubiće iz neke od Beketovih antidrama. Moje rečenice na iznimno lošem engleskom prekidao je infantilnim upadicama: “Kroasi, merd! Kroata e la vaš! Kroata travu pase, repom marše! Kroasi polize e madrfakr peroke!” Nisam se dao smesti, usredotočio sam se na to da ga namamim da dođe u posjet Đakovu i da tamo postavimo Elementarne čestice u elementranom prostoru sportske dvorane u mojoj bivšoj osnovnoj školi. Ionako se dio radnje u romanu događa baš u osnovnoj školi gdje opako bulingiraju glavnog junaka Brunu, klinci mu guraju glavu u izasranu zahodsku školjku.

“Taj vaš Bruno poslije je pun bijesa prema svemu. Pogotovo zamrzi Crnce nakon što mu jedan Crnac zbari voljenu žensku… Pa da, vi u tom romanu zapravo jedino kroz Brunina usta blatite Crnce, uopće se tu ne dotičete Muslimana. Njih ste tek kasnije, u “Platformi” izvrijeđali, odnosno vaš pripovijedač… Zato romani i jesu najbolje sredstvo izražavanja. Ogadiš nekog i onda kažeš, nisam to ja rekao, to je moj lik izgovorio, njega osuđujte. Tako je Dostojevski u “Bjesovima” baš istresao bijes na Trurgenjeva koji mu je s onim svojim fićfirićkim zabrijavanjem na Francusku išo nakurac. Jedino je Selin kratko završio u čuzi zbog sipanja teške mržnje prema Jevrejima u svojim spisima.

“Dostojevski e coq! Turgenjev e piqure!” Elbek je oba ruska klasika vulgarno usporedio s muškim i ženskim spolnim organom.

“I tu s tim Crncima imam jedan dramaturški prijedlog. Vaš junak svako malo napominje da Crnci imaju sićušne mozgove i ogromne penise. Okej, kužim, to vi preko njega zrcalite stav rasističkog francuskog društva. Ali za hrvatske potrebe možda da umjesto Crnaca stavimo u tekst Bosance. To bi se tu u Hrvatskoj puno bolje primilo… Mnogi bi vam u publici potajno dali za pravo, guštali bi kako vrijeđate Bosance… Odnosno vaš lik, ne vi. Ljevičarski intelektualci, ako takvi još tu kod nas postoje, obrušili bi se na vas iz svih oružja, narastao bi publicitet. Vrijeđanje Crnaca tu kod nas ne izaziva nikakve reakcije. Jer skoro ni nemamo Crnaca. Toliko smo sjebani da se ni azilanti kod nas ne žele zadržat”, rekao sam.

“Merd”, odvratio je bezvoljno Elbek.

“A Đakovo je ionako postalo sto put bolje od Dubrovnika. Ženske su prirodne kao nešpricana salata. A u Dubrovniku bi se osjećali kao da ste se ukrcali na kruzer. I to neki bez klima uređaja na kojem naplaćuju i vodu iz pipe… Želite li posjetiti Đakovo?”

“Oui”, izustio je Elbek mekim glasom poput dječarca koji je nakon višesatnog cendranja napokon dobio željenu igračku.