Novinar, filmski i kazališni kritičar, autor TV serija te scenarist i producent Boris Homovec debitirat će ove godine na Pula Film Festivalu, koji se održava od 13. do 21. srpnja, kratkim igranim filmom “Više ne znam ko smo mi”.

Priča je to o iznenadnom susretu dvoje ljudi srednjih godina tijekom jednog dana Adventa u Zagrebu. Zagrepčanka Maša i Sarajlija Denis jednom su se voljeli i ponovo se susreću nakon devet godina. O tom malom art filmu, scenarist i redatelj filma Boris Homovec rekao je da govori o usamljenosti i neiskrenosti, ali i da je unaprijed znao da želi snimiti intimistički, ljubavni film, koji neće biti još jedan prosječno sumoran hrvatski projekt. Iako je u pitanju njegov filmski debi, karijeru na filmu započeo je davnih godina jer, kako je istaknuo, film je njegova prva ljubav.

“U magični svijet filma zakoračio sam još kao klinac, sa 16 godina kad sam uspio ući, kao asistent režije, volonter, u ekipu legendarnog Veljka Bulajića, koji je na lokacijama tvornice Rade Končar snimao film ‘Visoki napon’. Tad sam upoznao tehnologiju snimanja i izbliza promatrao vrhunske filmske zvijezde -Božidarku Frajt, Milana Štrljića, Ljubišu Samardžića, Batu Živojinovića, Miu Oremović, Relju Bašića – kako se pripremaju i koncentriraju za svoj kadar. Sjećam se što mi je rekao Bata Živojinović: ‘Mali, film ti je cirkus, film ti je magija, šarena laža. Mi svi tu nešto za pare izvodimo pred kamerom, onda odemo kući. A već sutra smo na nekom drugom setu, kao u cirkusu!’ Moja karijera krenula je medijskim vodama, no uvijek sam sebi, kao mantru, govorio: sve što si u medijima napravio nije ništa dok ne snimiš svoj film!” Homovec je spomenuo četvoricu velikana hrvatskog filma koji su snimali sjajne građanske filmove i koji su ga formirali – Branka Bauera, Krešu Golika, Zvonimira Berkovića i Rajka Grlića – čije filmove “Samo ljudi”, “Rondo”, “Imam dvije mame i dva tate” i “Samo jednom se ljubi” smatra nedostižnim uzorima. Prisjećajući se svoje mladosti koju je proveo u staroj Kinoteci “u kojoj je izlizao sjedala”, spomenuo je i mnoge strane autore:

“Mogu reći da sam formiran na europskim autorima, ponajviše na talijanskoj školi, od Viscontija, De Sice, Fellinija i Antonionija do Bertoluccija. Najveći sam fan francuske kinematografije, u rasponu od Mallea, Melvillea, Truffauta, Chabrola, Clouzota, Leloucha. Volim Almodóvara, Hanekea, Dolana, Ozona, Skandinavce poput Vinterberga i Östlunda. Apsolutni sam fan Pawlikowskog, smatram ga danas najzanimljivijim europskim redateljem.”

‘Režija je kulminacija moje karijere, profesija kojom se ne bih mogao baviti prije desetak godina jer nisam imao tu životnu zrelost. Uživam u redateljskom poslu i učim’

Za film “Više ne znam ko smo mi” Homovec je i napisao scenarij, dok se u ulozi montažera i producenta našao Sergej Stanojkovski, Zagrepčanin koji je završio režiju na filmskoj školi FAMU u Pragu, a godinama živi i djeluje u Njemačkoj, gdje i danas ima produkcijsku kuću. Vodi Avvantura festival i Matchmaking Forum, trenutno priprema još dva filma, a s filmom “Kontakt” u kojemu su igrali Labina Mitevska i Nikola Kojo, obišao je festivale i bio makedonskim kandidatom za Oscara. Njega je s Borisom Homovcem upoznala Alenka Pinter, udovica Tomislava Pintera, i po njegovim riječima od prve kave su “kliknuli” shvativši da isto promišljaju o filmu, životu i umjetnosti:

“Da nije bilo mog producenta Sergeja Stanojkovskog, ovoga filma ne bi bilo. Bavljenje filmskom režijom značilo mi je najveći profesionalni izazov. Bilo je – ili ću potonuti ili ću proplivati. Čini mi se da sam proplivao. Smatram da je režija kulminacija moje karijere, profesija kojom se sigurno ne bih mogao baviti prije desetak godina jer nisam posjedovao tu životnu zrelost. Uživam u svakoj fazi redateljskog posla i učim.”

Film “Više ne znam ko smo mi” Boris Homovec naziva malom intimnom filmskom pričom poetske kamere i upečatljive glazbe:

“Film je za mene umjetnost, doživljaj, vizualni i auditivni, koji mora ispričati priču i prenijeti emociju gledateljima. Zato toliko promišljanje i o svakom kadru. Puno vremena utrošili smo moj direktor fotografije Peter Perunović iz Ljubljane i ja u estetiku filma, gledali smo filmove, šerali inserte, razgovarali, analizirali estetiku velikih filmskih autora. I mislim da smo uspjeli stvoriti drugačiju estetiku filma, sa svom savršenom nesavršenošću. Činjenica jest da su nam financije, odnosno low budget projekt, potaknule i estetsko promišljanje: trebali smo što manju i mobilniju ekipu tijekom Adventa, koristili smo postojeće gradsko svjetlo kao izvjesni poetski pristup te svjetla grada kao atmosferu. Lajtmotiv filma je šlager iz sedamdesetih “Više ne znam ko smo mi” Sanje Ilića i Zafira Hadžimanova, koji pjeva diva Bisera Veletanlić. Inače, specifičnost filma podcrtava suradnja najuspješnijeg mladog pijanista Aljoše Jurinića i mladog čelista Emanuela Pavona, koji su snimili glazbenu temu čuvenog Arva Parta.”

Glavne uloge u filmu Boris Homovec dodijelio je Dori Fišter Toš i Luki Dragiću, uz koje još glume Biserka Ipša, Bojana Gregorić Vejzović, Mislav Čavajda, Bruna Romac i Ljiljana Bogojević. Boris Homovec istaknuo je da je dugo i pomno birao glumce, ravnajući se prema izreci poznatog holivudskog redatelja Billyja Wildera da imati dobru priču i glumce kojima se vjeruje, znači imati film. “Hrvatsko tržište zasićeno je stalno istim glumačkim licima i želio sam to izbjeći. Dora Fišter Toš je samozatajna glumica s genima Strozzija, lijepa je, urbana, kamera je voli, a to su postale mane u očima ovdašnjih redatelja. Isto važi za Bojanu Gregorić Vejzović, čija se filmografija može nabrojiti na prste. Dora Fišter je pred kamerom doista živjela moju Mašu, ženu s tajnom, nosila je tu tugu u pogledu na kojoj sam inzistirao zbog njezine drame. Posjeduje neku finoću, eleganciju i faktor X, kakve imaju urbane, moderne francuske glumice. Siguran sam da će biti iznenađenje. Luka Dragić dramski je prvak HNK-a, kojeg također film nije mazio, kao ni Mislava Čavajdu, koji igra Mašina brata Viktora. Oni su talentirani, zgodni, kamera ih voli, no preurbani, očito, za današnji ukus. Luka Dragić tumači glavnu mušku ulogu i s njim sam vrlo studiozno svaku scenu pripremao, a on bi se postepeno transformirao u Danisa, šarmantnog manipulatora. Tužan sam što nas je mjesec dana nakon snimanja napustio u 27. godini Robert Budak, koji igra bitan lik odvjetnika Hrvoja. Sjajno smo surađivali, baš sam ga zavolio i siguran sam da bi on, da ga sudbina nije zaustavila, postao novi Šerbedžija. Imao je jaku osobnost i kamera ga je voljela. U mom filmu svi glumci su Zagrepčani, u rasponu od veteranke Biserke Ipše do djevojčice Brune Romac, što je kuriozum.”

‘Selektori u puli nisu razmišljali da bi trebali uvesti i kategoriju Zlatne Arene za kratki igrani film. Želim da moj film pogledaju bitni ljudi iz struke i da ima festivalski život’

Homovec je treću glavnu ulogu odlučio dodijeliti gradu Zagrebu, želeći ga prikazati kao lijep i romantičan grad.

“Zagreb u mom filmu nije kakav je danas, metropola s provincijskim duhom u koju se doselila masa ljudi koji ga ne vole i ne razumiju, u kojem je središnji gradski trg pretvoren u seosko sajmište, u kojemu su ubijena sva gradska kina, uništene kavane, kultni lokali. Svjedoci smo da se ubija i Hipodrom, na kojem je moja mama vozila kasačke trke kao djevojka. Za mene je ta tranzicija na jedan način potresna, htio sam filmom pokazati da postoji i jedan ljepši, romantičniji Zagreb, kojega treba otkriti. Znate, još prije pola stoljeća u Zagrebu su gostovali Laurence Olivier, Vivien Leigh, Arthur Rubinstein, Louis Armstrong, Ella Fitzgerald, Marcello Mastroianni, Maria Callas, Herbert von Karajan itd. Danas mojim gradom ne odzvanja ni klasika, a ni rock, jer je on umro, već trešte cajke, klape, Thompson i onaj što želi postati predsjednikom. Izgubljeni su svi kriteriji vrijednosti. Građanska klasa je utihnula, lagano nestaje pred najezdom likova za koje ne znate ispod kojeg su kamena izašli, iz opanaka uskočili u štikle i jeepove, bahate se svojim vilama, stanovima, bazenima, voznim parkom, putuju u Dubai, nose lažne statusne simbole. Naprosto ne znam jesmo li svi mi, koji smo ovdje rođeni i formirali se, toliko nesposobni ili su oni toliki geniji, kada su sve to kao pripadnici nove političke i društvene “elite” stekli u nekoliko godina. Svi likovi u mom filmu pripadnici su građanske klase, koja je osiromašena, frustrirana, sjedi u svoja četiri zida, gleda talent-showove i turske serije, poput mame moje glavne junakinje.”

Svejedno, Boris Homovec ne gaji velike apetite s filmom, svjestan ograničenja distribucije kratkog igranog filma, iako je naglasio da unatoč činjenici da im produkcija raste ne postoji interes da se takvi filmovi prikazuju u kinima. Naveo je primjer Televizije Slovenija koja na prvom programu u udarnom terminu ima termin kratkog filma, za razliku od HRT-a koji ga uopće nema. Tako su na Pula Film Festivalu kratki filmovi izbačeni iz Arene pa se i njegov film “Više ne znam ko smo mi” prikazuje u kinu Valli. “Selektori očito nisu razmišljali da bi trebali uvesti i kategoriju Zlatne Arene za kratki igrani film. Baš kao što postoji nagrada Srce Sarajeva na Sarajevo Film Festivalu. Samo želim da moj film pogledaju neki meni bitni ljudi iz struke i da ima festivalski život. A moji apetiti vezani su uz režiju novog filma intrigantne teme i predstave s tekstom koji ovdje još nije postavljen”, otkrio je Boris Homovec te kao dugogodišnji filmski kritičar i odličan poznavatelj filmske umjetnosti prokomentirao kriterije po kojima HAVC dodjeljuje sredstva hrvatskim autorima. On ih za svoj film nije dobio – triput je odbijen.

‘Zagreb u mom filmu nije kakav je danas, metropola s provincijskim duhom u koju su se doselili ljudi koji ga ne vole i ne razumiju, u kojemu su ubijena sva gradska kina, kavane, kultni lokali’

“Zar uopće postoje kriteriji za dodjelu sredstava za film? Kako je moguće da redatelj koji je imao 86 gledatelja, dobije novi film? Kako je moguće da danas najveći redatelj, nakon što mu je film prošao svjetskim festivalima i imao dobru gledanost, ne dobije novi film? Ne bi li za dodjelu novih sredstava, koji su novac poreznih obveznika, a ničija privatna ‘kasica prasica’, trebala postojati dva osnovna kriterija: ili morate imati s prošlim filmom komercijalni uspjeh u kinima ili uspješan život na relevantnim svjetskim festivalima? No to se uopće ne poštuje. I dalje filmove svake dvije godine snimaju redatelji koji javno tvrde da ih publika uopće ne zanima, što je nonsens. Kako je moguće da samo jedna osoba čita scenarije po kategorijama i odlučuje koji će se projekt snimati? Gdje to u Europi postoji? Prošli ravnatelj zatvarao je oči pred problemima i morao otići. Siguran sam da novi ravnatelj ima pred sobom izazove kojima će znati postaviti transparentna pravila i hrvatskom filmu vratiti publiku, razmisliti o novim regionalnim i europskim koprodukcijskim modelima te digitalizirati hrvatsku filmsku baštinu, u čemu smo ponovno u zaostatku u komparaciji sa Srbijom.”

Govoreći o stanju u hrvatskom filmu Boris Homovec naglasio je da hrvatska kinematografija zapravo nema svoj identitet. “Mi snimamo filmove koje ni naša publika ne želi gledati, a kamoli stranci razumjeti. Nemamo identitet kao kinematografija. Već dvije godine nema nas u programima Cannesa, Berlina, Venecije, što je zabrinjavajuće. Mnogo veći probitak imaju danas makedonska, slovenska i srpska kinematografija, dok smo mi zapeli u vremenu i prostoru, snimajući lokalne filmove. U Cannesu smo posljednji put u glavnom programu bili prije 40 godina sa Zafranovićevom ‘Okupacijom u 26 slika’! Naravno, konkurencija je brutalna. Samo za Cannes ove godine apliciralo je 7000 filmova iz svijeta, a odabrano je njih 18 za glavne sekcije. Uvijek prednost imaju etablirani svjetski autori vjerni festivalu te projekti u koje su uključeni francuski producenti, distributeri itd. No morate imati sjajnu priču, formu i odličan film. Kako da se mi nosimo s filmovima kao što je ‘Hladni rat’ Pawlikowskog? Ako nešto drastično i hitno ne promijenimo, ostat ćemo autsajderi na europskoj filmskoj mapi.”

Film “Više ne znam ko smo mi” bit će prikazan na ovogodišnjem Pula Film Festivalu u selekciji Kratka Pula – Kratki igrani filmovi, u kojoj se ove godine uz njegov film našlo još šest kratkih igranih filmova hrvatskih autora. Kao filmski kritičar koji je tijekom proteklih godina mnoge hrvatske filmske autore naljutio, ali i razveselio svojim recenzijama, ne strepi od recenzija svojih kolega: “Već sad vam mogu decidirano reći tko će, što i zašto napisati o mom filmu. Možda me iznenade.”