U zadnje vrijeme u Hrvatskoj je objavljeno niz romana i zbirki pripovijedaka, koji na posve slobodan način, otvoreno i iskreno, tematiziraju homoseksualne i lezbijske odnose, što je apsolutna novost u hrvatskoj književnosti. To je još donedavno bila tabu tema, a nakon pojave “Berlinskog ručnika”, prvog hrvatskoga gay romana, situacija se toliko promijenila da i heteroseksualni pisci tematiziraju homoseksualnost u svojoj prozi, pa možemo govoriti ne samo o oslobađanju hrvatske književnosti nego i o osvajanju nove teme – homoseksualistike. Iako je “Berlinski ručnik” televizijskog urednika Dražena Ilinčića izazvao zgražanje zbog eksplicitnih opisa homoseksualnih odnosa, oslobodio je put novoj generaciji mlađih i neopterećenih pisaca i aktivista. Ubrzo je u izdanju udruge Queer Zagreb objavljena zbirka 36 pripovijedaka “Poqueerene priče”, s prvim književnim presjekom queer situacije u Hrvatskoj i Bosni. Zatim je nakladnik Celeber objavio i drugi hrvatski gay roman “Na mom Ikea kauču” Luke Marića, 35-godišnjeg konobara iz Istre, a uslijedila je i zbirka priča “Destruktivne kritike i druge pederske priče” Gordana Duhačeka, 29-godišnjeg književnog kritičara Radija 101 i jednog od suorganizatora zagrebačkog Gay Pridea.

A zatim se pokazalo da su u romanima “Lunapark” Tomislava Zajeca, “Pula” Vladimira Stojsavljevića i “Bijeg od budućnosti” Darka Lukića homoseksualci, biseksualci i lezbijke ravnopravni likovi. Bizaran primjer pruža i tzv. lezbijski moment u prozi “Zvijeri plišane” u kojoj je mladi riječki pisac Zoran Krušvar opisao kako plišani medo, zeko i vjeverica imaju po dvije mame, a to je svojedobn jako naljutilo sadašnjeg predsjedničkog kandidata Andriju Hebranga. Ako se tome pribroje feminističke queer priče Mime Simić, tematiziranje lezbijskih odnosa u poeziji Aide Bagić i Sanje Sagaste, opisivanje ljubavnog gay para u drami Miljenka Jergovića “Kažeš, anđeo”, te dvije nove gay proze u pripremi kod Celebera, može se govoriti o rađanju novog trenda – gay književnosti. “Do mene nisu doprle negativne reakcije na moj roman, što govori da nije bitno s kim spavaš nego kakav si čovjek”, kaže Luka Marić alias Robert Višković, koji je do objavljivanja svoje debitantske proze “Na mom Ikea kauču” bio nepoznat u hrvatskoj književnosti. U tom romanu Višković je u prvom licu i jezikom svakodnevice opisao doživljaje istarskog homoseksualca tijekom jedne noći ne libeći se opisa eksplicitnih seksualnih odnosa između dvojice muškaraca, a u nekim se dijelovima referirao i na neke aktualne događaje u Hrvatskoj. Opisao je i neke od najčešćih problema današnje mladeži, pa su neki roman nazvali “pederskom verzijom Bridget Jones”.

“Koristio sam ulični rječnik poput termina ‘kurac’ i ‘pička’ jer sam htio biti što vjerodostojniji, a kako još nikoga nisam čuo da psuje ‘u vaginu materinu’, to mi se činilo logičnim”, rekao je Višković dodavši da se protivi svakoj cenzuri i zabrani. Iako priznaje da je gay, ne ističe javnosti jer smatra da se ljudi trebaju cijeniti po karakteru, a ne po seksualnoj orijentaciji. Neko je vrijeme živio u Londonu i Italiji, te u Zagrebu, ali nigdje se nije time opterećivao. Kaže da se na pisanje te knjige odlučio prije nekoliko godina, kada je u RTL-ovu TV showu Sanje Doležal urednik izdavačke kuće Celeber Ivo Caput pozvao na suradnju nove mlade pisce. “Knjigu sam pisao za svoj gušt, a kako je kod nas homoseksualnost još uvijek tabu tema, odlučio sam je potpisati pseudonimom, ali ne zato da bih sakrio svoj identitet, nego da ispadne da je knjigu napisao običan čovjek iz susjedstva”, objasnio je Višković dodavši da se odlučio nazvati najraširenijim imenom i prezimenom u Hrvatskoj.

NOVINAR I PISAC DRAŽEN ILINČIĆ autor je prvoga gay romana ‘Berlinski ručnik’, koji je pun eksplicitnih opisa seksualnih odnosa“Inspiraciju sam crpio iz svog iskustva kako bi priča bila što vjerodostojnija, no to nije priča o mom životu. Uostalom, ja i nemam Ikein kauč. Htio sam pokazati to da svi ljudi imaju slične probleme, od toga kako vratiti kredit za stan preko propale ljubavi do preživljavanja u ovom surovom vremenu, i to bez obzira na seksualnu orijentaciju”, objasnio je Višković. Zbrika kratkih priča “Destruktivna kritika i druge pederske priče” Gordana Duhačeka, 29-godišnjeg književnog kritičara Radija 101 i jednog od organizatora zagrebačkog Gay Pride, podrijetlom Sarajlije, pisana je u ispovjednom tonu i tematizira odrastanje mladog homoseksualca koji živi na relaciji Bosna – Beč. Budući da Duhaček, kako sam kaže, otvoreno živi svoj gay identitet, u prvoj knjizi izabrao je poznatu tematiku. No i tu se ne radi o autobiografskoj prozi, nego su događaji fikcija. “Glavni junak je 25-godišnjak, kojeg muče problemi kao i njegove vršnjake – fakultet, raspad veze, seks, droga ili smisao života, a uz to se suočava i s problemima karakterističnima za njegovu homoseksualnost”, objašnjava Duhaček. “Nisam htio pisati o homoseksualcima da izazovu sažaljenje, kao u filmu ‘Planina Brokeback’, nego kao o osobama koje svoju orijentaciju ne doživljavaju kao problem. Moji junaci nemaju potrebu da se ikome ispričavaju zato što su pederi, dapače, smatraju da to može biti dobra stvar. Nije problem u tome što je netko gay nego što to nekome smeta.”

Duhaček je završio Katoličku gimnaziju u Tuzli, zatim je studirao novinarstvo i komunikologiju u Beču, a od 2006. živi u Zagrebu. Do sada je objavljivao u sarajevskim Danima i zagrebačkom Zarezu, te na nekim portalima. I njegove priče obiluju žestokim opisima seksualnih odnosa, od predigre do orgazma. Međutim, Duhaček ne misli da se seks u gay literaturi tretira drukčije negoli u romanima Henryja Millera. Tvrdi da gay identitet počiva na seksualnoj žudnji pa su i opisi seksualnih odnosa vrlo uobičajeni u gay prozi. Problem je u tome, kaže, što čitatelji nisu navikli na opise homoseksualnog seksa pa im se to činilo šokantnim. “Danas se na Zapadu događa grozna komercijalizacija pederluka pa se tako već tiskaju i ljubići o homoseksualcima jer se shvatilo da se na toj tržišnoj kategoriji može lijepo zaraditi,” kaže. Po Duhačekovu mišljenju Hrvatska je tu tek na početku, iako su tabue rušili još potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća pisci Milko Valent i Borivoj Radaković.

Valent je u Gordoganu objavio mušku romansu “Lunarni rectum” koja se smatra prvim proznim opisom homoseksualne ljubavi u hrvatskoj literaturi, a Radaković je 80-ih u jednoj priči opisao seksualni odnos dvojice muškaraca u automobilu, koje prekidaju prolaznici i zgroženi viđenim, temeljito ih premlate. Radaković je početkom devedesetih priredio i antologiju lezbijske poezije “Dvije”, a Valent je zbog svojih provokativnih performansa i često sablažnjivih nastupa nazivan “književnim perverznjakom”. “U svijetu je gay literatura eksplodirala u šezdesetima i sedamdesetima zajedno s pokretom za oslobođenje homoseksualaca, a ključni događaj zbio se u gay baru Stonewall Inn 1969., kada su se homoseksualci sukobili s policijom i zatražili svoja prava”, kaže Duhaček. “Danas su gay romani postali žanr i razlikujemo gay književnost od književnosti gay književnika. Ne treba biti homoseksualac da bi se na punokrvan način pisalo o pederima. Primjer za to je heteroseksualni pisac Michael Chabon koji je napisao sjajne knjige ‘Zlatni dečki’ i ‘Čudesne avanture Kavaliera i Claya’.

DARKO LUKIĆ, pisac i profesor na ADU, kaže da statistike pokazuju kako je od devet likova u literaturi jedan gay, što odgovara i stvarnom životuU Hrvatskoj, kao i u ostalim republikama bivše zemlje, morat će proći još puno vremena dok ne dosegnemo toleranciju kakva je u liberalnijim sredinama. Prije nekog vremena mladi znanstvenik Dean Vuletić objavio je u Gordoganu dio magistarskog rada o povijesti homoseksualnog i lezbijskog pokreta u Hrvatskoj iz kojeg se može naslutiti da su Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić bili vrlo bliski prijatelji. U susjednoj Srbiji je jedan sveučilišni profesor objavio knjigu ‘Staklenac’, objavljenu i kod nas, koju je potpisao pseudonimom Uroš Filipović.” Mima Simić, pravim imenom Anamarija, autorica je nadrealne zbirke queer priča “Pustolovine Glorije Scott”, a uz to je i LGBTQ aktivistica i filmska kritičarka, te prva žena koja se u javnosti deklarirala kao lezbijka. To je učinila prije dvije godine na kvizu “Milijunaš”. Voditelj Tarik Filipović upitao ju je živi li s partnericom, a ona mu je odgovorila da se njena djevojka zove Nataša. Ta epizoda emitirana je točno na Uskrs i dio javnosti je bio toliko zgromljen da su prozvali nacionalnu televiziju zbog toga jer su to emitirali, no mnogi su joj pružili podršku i u njezinoj izjavi nisu našli ništa nepoćudno. Mima Simić ima 33 godine i rođena je u Zadru, a prije upisa na zagrebački Filozofski fakultet putovala je nekoliko godina po europskim zemljama. Tako je u liberalnom Londonu osvijestila i svoju seksualnu sklonost prema istom spolu.

“Odlučila sam progovoriti o šutnji koja se u Hrvatskoj veže uz homoseksualne identitete prakse”, Mima Simić. “U seksualna opredjeljenja kao fiksne kategorije, uostalom, i ne vjerujem. Vjerujem u slobodu osobnog izbora i u građanski aktivizam. No seksualnost u Hrvatskoj očito još nije politička kategorija, već je ponajprije medijska valuta.” Kad se vratila u Hrvatsku, upisala je engleski jezik i komparativnu književnost, a kasnije je magistrirala na Rodnim studijima u okviru Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti. Na pisanje ju je nagovorio stariji brat Roman Simić, također književnik i urednik u Profilu International. Priče je objavljivala u raznim književnim časopisima i na portalima, uglavnom s lezbijskom tematikom, a zatim je objavila zbirku “Pustolovine Glorije Scott” o londonskoj detektivki Gloriji Scott, koja u viktorijanskoj Engleskoj rješava slučajeve ubojstava i pljački pomoću navodnih nadnaravnih sposobnosti. Na pitanje da li čitatelji u Hrvatskoj lakše prihvaćaju gay ili lezbijsku tematiku, odgovorila je da čitateljstvo kojemu je stalo do književne kvalitete ne procjenjuje djela po tematici – knjige su dobro ili loše napisane.

“Oni koji se zgražaju nad papirnatom homoseksualnošću ne mogu se nazvati čitateljstvom u onom ‘umjetničkom’ receptivnom smislu gdje i konzumacija književnog djela postaje stvaralački čin, jer su oni u najboljem slučaju tek homofobi”, kaže. Kad smo je zapitali postoji li u Hrvatskoj relevantna gay literatura, odgovorila je kako ne želi vrednovati književna djela prema njihovu tretmanu homoseksualnosti jer to trivijalizira i umjetnički i seksualni čin. Smatra da je hrvatska književnost na tom planu pomalo slabokrvna, ali je ipak istaknula knjigu Damira Radića “Lijepi i prokleti”, koja “na eksplicitan i intermedijalan način tretira ljudsku seksualnost”. Tomislav Zajec, romanopisac, pjesnik i drama tičar, dobitnik nagrade Goran za mlade pjesnike te profesor na Akademiji dram ske umjetnosti, u svom četvrtom romanu “Lunapark”, objavljenom 2009. u izdanju Novog libera i EPH, tematizirao je malo ljetničku delinkvenciju, mušku prostitu ciju, nasilje skinsa, drogu i homoseksual nost. Roman počinje scenom bijega malo ljetnika iz Doma za nezbrinutu djecu, a nastavlja se opisom često mučnih situacija u kojima glavni lik plaća stan i hranu svo jim tijelom. “Za svoj roman ‘Lunapark’ inspiraciju sam pronašao u stvarnom događaju, koji je svojevre meno punio novinske članke, o uglednom sveuči lišnom profesoru sa zagrebačkog PMF-a, koji je za novac seksualno iskorištavao maloljetnike”, rekao je Zajec.

“Riječ je o pedofilskom skandalu i nasilju nad djecom, koji je nakon što se medijska bura stiša la, završio u zapećku interesa javno sti. Sudbina jednog od tih nesretnih dječaka poslužila mi je kao poligon za bavljenje dvojbenim moralom, licemjerjem i raspuklinama našeg građanskog društva. Istovremeno, roman sam pokušao što više izma knuti iz ključa kojim je pisana današ nja stvarnosna proza, što je, pret postavljam, moglo iznevjeriti očeki vanja pojedinih kritičara koji su u ‘Lunaparku’ pokušali pronaći isklju čivo takve tendencije, ili ga pak na silu pročitati iz rakursa gay literatu re, što je površno klišeiziranje koje je sasvim sigurno pogrešno.” Roman “Lunapark” pripremao je tri godine jer nije poznavao taj milje pa je noći provodio na Glavnom kolodvo ru i obilazio zloglasne ulice Zagreba kako bi osje tio atmosferu. Pinki, jedan od aktera zagrebačkog skandala o sveučilišnom profesoru s PMF-a, koji je prije nekoliko godina punio stranice crnih kro nika, ponovo se pojavio u središtu interesa javno sti kada je u noćnom tramvaju nožem ranio put nika postavši tako od žrtve nasilja nasilnikom.

U “Bijegu od budućno sti”, zadnjem romanu Darka Lukića, dramatiča ra i profesora na zagre bačkoj Akademiji dram ske umjetnosti, pojavlju je se devet zanimljivih, ali nesretnih likova iz višeg hrvatskog društva, koji traže pomoć od vidovnjakinje Kate Žilić. Iako je to roman o tipičnim problemima ljudi u doba tranzicije, važno mjesto u priči dobio je homosek sualac Ivan, televizijski likovni kritičar u kasnim tridesetima, koji sanja o vlastitom stanu gdje bi se nesmetano, bez majčina zanovijetanja, mogao sastajati s partnerom. Tu je i diplomat Marko, koji cijeni brak više od katoličkog popa pa pokušava prikriti svoju biseksualnu orijentaciju tražeći par tnere po bečkim saunama. Pitali smo Lukića kako se okuražio da osmisli lik homoseksualca Ivana, a on se pozvao na statisti ku. “To je statistički prosjek populacije – od devet ravnopravnih likova jedan je gay, što otprilike odgovara postotku zastupljenosti homoseksuala ca u populaciji Homo sapiensa već desetak tisuća godina”, rekao je Lukić dodavši napola u šali da to nije pitanje hrabrosti nego elementarne političke korektnosti.

“U svaku prozu trebalo bi ubaciti po jedan gay lik kako bi se zadovoljila rubrika ‘manji ne’, no kod nas se još uvijek gay teme doživljavaju kao provokacija i eksces.” Lukić smatra da je gay subkultura poseban kulturni fenomen i da je ne možemo svesti na seksualnu orijentaciju, no situ acija ipak ide na bolje. “Zanimljivo je da su neke od najljepših gay priča napisale žene i deklarirani heteroseksualci”, zaključio je Lukić.