Objavljeno u Nacionalu br. 670, 2008-09-15

Međunarodna politička kriza u odnosima između SAD-a i Rusije ima novo poprište: Latinsku Ameriku, gdje obje države gomilaju zračne snage i ratno brodovlje te pripremaju velike pomorske manevre

Venezuelski predsjednik Hugo Chávez bio je oduševljen kad je u srijedu u glavnom gradu Caracasu održao tiskovnu konferenciju u povodu dolaska dvaju ruskih strateških bombardera Tupoljev Tu-160 u Venezuelu. Oni su 13 sati letjeli iz baze nedaleko od Murmanska u sjevernoj Rusiji preko Arktika i Atlantika do venezuelanske vojne baze Libertador. Strateški bombarderi Tu-160 velike su letjelice s golemim radijusom, nose i nuklearno oružje. Njihov razvoj počeo je još 80-ih u Sovjetskom Savezu, usporen je 90-ih, a sad je obnovljen. Ruska vojska ima 16 takvih aviona, a vjeruje se da će do kraja godine još četiri ući u njen sastav. Na Zapadu te bombardere, koji su u posljednje vrijeme krenuli na ovakva daleka zračna patroliranja, zbog njihove boje i elegantnog dizajna nazivaju “Bijeli labudovi”.

I ovaj dolet u Venezuelu, gdje su se trebali zadržati samo četiri dana, dio je nove strategije ruskog zapovjedništva, koje šalje razne tipove strateških bombardera na daleke letove, u područja kamo su nekoć odlazili dok je SSSR još bio moćan, što su prestali 90-ih kad je Rusija bila u teškoj ekonomskoj, političkoj, pa i vojnoj krizi. No ovaj dug let do Venezuele strateški je najznačajniji zbog općeg političkog značenja vojne suradnje Rusije i Venezuele. Po Chávezovu sudu dolazak ruskih bombardera znatno jača njegove vojne pozicije u sučeljavanju s najvećim neprijateljem, SAD-om. Na tiskovnoj konferenciji prkosno je govorio protiv “Yankeeja”, uzbuđeno najavljujući da će i sam poletjeti jednim od tih aviona. U glavnom stožeru ruske vojske u Moskvi potvrdili su da je moguće i da na jedan let četvorica članova posade povedu i Cháveza, “da vidi karipsko područje iz zraka”. Chávez se hvalio da će u tom avionu poletjeti i do Kube, kako bi “iz zraka pozdravio prijatelja Fidela Castra”. U Moskvi su objasnili da zasad ne postoji namjera da bombarderi slete i na Kubu, “iako su ruski stručnjaci analizom kubanskih aerodroma zaključili da slijetanje ne bi bilo problem”.

O takvoj mogućnosti doleta zrakoplova Tu-160 na Kubu već se raspravljao u srpnju. Moskovski dnevni list Izvjestija objavio je tada potencijalno eksplozivnu informaciju da bi Rusija na namjeru SAD-a da u Poljskoj i Češkoj izgradi antiraketnu štit mogla odgovoriti vojnom protumjerom – pozicioniranjem ruskih nadzvučnih strateških bombardera Tupoljev TU-160 na Kubi, koji ondje, doduše, ne bi imali stalne baze, nego bi samo slijetali radi popune goriva.

U SAD-u su se tada sjetili listopada 1962. kad je stacioniranje sovjetskog oružja na Kubi umalo izazvalo nuklearni rat SAD-a i SSSR-a. Zbog toga je odmah pred Odborom za oružane snage američkog Senata zrakoplovni general Norton Schwartz izjavio da već i samo slijetanje i punjenje goriva ruskih bombardera na Kubi “prelazi prag onoga što SAD može dopustiti”. Bilo je još oštrih američkih reakcija, a to je moglo pokvariti američko-ruske odnose, pa je iz Moskve stigla nova agencijska vijest da je ruska vlada službeno demantirala napis Izvjestije o mogućnosti slijetanja ruskih bombardera na Kubi.

No potom se oglasio Fidel Castro, 81-godišnji vođa kubanske revolucije, koji se, teško se razboljevši, povukao s mjesta šefa države i prepustio ga bratu Raúlu Castru. On se već dugo nije pojavljivao u javnosti, ali često piše za kubanske medije. Komentirao je i spor oko ruskih bombardera: oštro je odgovorio SAD-u da Kuba nema nikakva razloga tražiti dozvolu ili ispriku u vezi s izvještajem da bi ruski bombarderi mogli slijetati na Kubu. On nije govorio o tome je li tekst Izvjestije točan ili lažan, nego o kubanskom pravu da s Rusijom ulazi u aranžman kakav god hoće, pa i vojnog tipa: “Raúl je dobro postupio što je zadržao dostojanstvenu tišinu. Mi nemamo nikakva razloga da bilo što objašnjavamo i na bilo se koji način opravdavamo, ni da tražimo oprost. Ono što Amerikanci sada pričaju samo je nastavak makijavelističke strategije kakvu američki imperij primjenjuje prema Kubi.”

Castro se razmeće pred Amerikancima i Rusima, zanemarujući da je komunistička Kuba preživjela u neposrednom susjedstvu neprijateljskog SAD-a samo zato što je 1962. nakon kubanske nuklearne krize postignut neformalan vojno-politički dogovor da na Kubi neće biti sovjetskih vojnika i oružja. Vlade SAD-a poduzimale su razne mjere da oslabe komunistički režim na Kubi, poticale su kubanske disidente na djelovanje protiv vlasti, ali nisu više poduzimale vojne akcije protiv režima slične onoj iz travnja 1961. kad su agenti CIA-e organizirali invaziju kubanskih emigranata na Kubu koja je ZRAČNA BAZA LIBERTADOR, Venezuela, 11. rujna 2008.: ruski Tupoljev Tu-160 na stajancikatastrofalno završila.

Kubanska kriza definirala je odnose Washingtona, Havane i Moskve, koji su trajali sve dosad. Kubanska kriza 1962. nastala je kad su američki špijunski avioni, nadlijećući Kubu, otkrili da je SSSR onamo dopremio nuklearne rakete i da se grade raketni poligoni te da bi tim raketama SSSR mogao gađati najveći dio SAD-a. Tadašnji predsjednik SADS-a John Kennedy zatražio je od sovjetskog vođe Nikite Hruščova da povuče te rakete i uspostavio pomorsku blokadu Kube. Trinaest dana obje su strane prijetile nuklearnom odmazdom, a na kraju je Hruščov pristao povući rakete, uz povjerljiva uvjeravanja SAD-a da neće napasti Kubu, a i iz Turske su povučene američke rakete usmjerene na SSSR. SAD je jasno dao do znanja da i Sjevernu i Južnu Ameriku smatra svojim interesnim područjem, u koje SSSR ne smije vojno ulaziti ni izravno ni neposredno. Vlasti u Moskvi toga su se držale, a vlada u Washingtonu uvijek je nervozno reagirala na i najmanju naznaku kršenja tih dogovora.

Srpanjska najava da bi ruski bombarderi mogli slijetati na Kubi u Washingtonu je viđena upravo kao pokušaj kršenja tih davnih dogovora. Moskvi je pak neformalno preko Izvjestija upozorila Washington da ni on ne smije neformalne strateške dogovore u drugim dijelovima globusa. Rusi smatraju da SAD krši takav dogovor u Europi najavom gradnje antiraketnog štita na teritoriju bivših socijalističkih država, nekadašnjih članica Varšavskog pakta. Ipak, čini se da se sad Rusija odlučila za manje provokativan korak na Karibima pa u svoje karipske planove nije uključila Kubu, da odviše ne uznemiri SAD, nego je izabrala Venezuelu. To je samo dio sve značajnije vojne suradnje Rusije i Venezuele, koja sve više nabavlja rusko naoružanje, za koje je dosad potrošila već 4 milijarde dolara, kupivši i brojne vojne helikoptere, 100.000 automatskih pušaka AK-74 te 24 supermoderna borbena aviona Suhoj Su-30. Štoviše, Chávez je ponudio i daljnju vojnu suradnju Rusiji, pa je čak izrazio spremnost da Rusiji ponudi i vojne baze, ali je potom od toga odustao, možda da odviše ne izaziva Washington.

Ipak, ovih je dana objavljeno da će se u studenome u Karipskom moru održati veliki rusko-venezuelski pomorski manevri. Iz Moskve je najavljeno da će u njima sudjelovati četiri broda. U Karibe će doći moćna ruska raketna nuklearna krstarica “Petar Veliki”, fregata i dva razarača, ali i strateško ratno zrakoplovstvo. Ruskim će se brodovima pridružiti i ratni brodovi Venezuele, koja ima šest fregata talijanske proizvodnje. Očito će se tom vježbom simulirati sučeljavanje s flotom SAD-a, koja je dosad potpuno kontrolirala taj morski prostor. Krstarica “Petar Veliki”, iz klase “Kirov”, jedan od najmoćnijih brodova te vrste na svijetu, ima 28.000 tona, naoružana je raketama, vrlo pokretljiva, a praktički može neograničeno dugo ploviiti jer ju pokreće nuklearni reaktor. Ta raketna krstarica zapovjednički je brod Sjevernomorske flote. Njena izgradnja počela je potkraj 80-ih, kad se zvala “Jurij Andropov”, po jednom od posljednjih generalnih sekretara Komunističke partije SSSR-a, ali je preimenovana 1998. Sagrađena su četiri takva broda tipa “Kirov”, ali su aktivna još samo dva.

S PREDSJEDNIKOM EKVADORA Rafaelom Correom u obilasku naftnih polja na OrinocuDolazak toga velikog ruskog broda u Karipsko more u skladu je s općom politikom razvoja ruske mornarice. Nakon niza godina, kad ruski brodovi uopće nisu isplovljavali iz ruskih teritorijalnih voda, sada sve češće odlaze na manevre daleko od ruskih obala. Prije pola godine velika eskadra bila je na manevrima u Sredozemlju. Ovo je drugi tako velik iskorak, kojim se želi pokazati da su ruski brodovi spremni i za operacije daleko izvan ruskih voda, iako zasad ni izdaleka nisu u stanju postati prijetnja kudikamo moćnijoj američkoj ratnoj mornarici. Predstavnik Pentagona objavio je da su dolazak dvaju ruskih strateških bombardera pri letu iznad Atlantika pratili borbeni avioni SAD-a te da se ta ruska vježba ne razlikuje mnogo od sličnih vježbi vojske SAD-a s drugim vojskama diljem svijeta. Vojska SAD-a pomno prati događaje u Venezueli, pa i one vojne, koje u Washingtonu još ne smatraju ozbiljnom prijetnjom. Ipak, SAD u karipskom području ima spremne pomorske i zračne snage: borbeni avioni SAD-a imaju stalnu bazu na otoku Curaçao na Nizozemskim Antilima, vrlo blizu obali Venezuele. Ovih dana u posjet Curaçaou došao je i raketni razarač USS Farragut.