Ovogodišnje 37. zagrebačko histrionsko ljeto otvara se u subotu, 9. srpnja, premijerom predstave “”Svoga tela gospodar ili smešna ispovest u dva dela””, autora Slavka Kolara, u režiji Damira Lončara. Histrioni i ovom predstavom, kao što se to već ustalilo u ovoj glumačkoj družini, pružaju priliku nekolicini mladih glumaca da igraju pred publikom na Opatovini i to 40-ak predstava u kontinuitetu, cijelo ljeto. Nacional je razgovarao s troje mladih glumaca koji u posljednje vrijeme svojim izvedbama izazivaju pozornost. To su Dea Presečki, Lara Nekić i Borna Galinović. Oni će uz iskusnije kolege, a to su u ovoj produkciji Damir Lončar, Davor Svedružić, Vanja Ćirić, Filip Detelić, Zlatko Ožbolt, Barbara Rocco, Dajana Čuljak i Ognjen Milovanović, u srpnju i kolovozu izvoditi poznatu priču o dogovorenom braku između šepave djevojke Rože i Ive Pavunčeca, da bi mu u kuću donijela veliki miraz i kravu.

Dea Presečki rođena je Zagrepčanka odrasla u Krapini. Glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu ova 25-godišnjakinja diplomirala je prošle godine u klasi profesora Krešimira Dolenčića, a dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta za ulogu u predstavi “”Matijaš Grabancijaš Dijak”” HNK u Varaždinu. Ta joj je nagrada, ispričala je, donijela iskustvo te je osjetila veću poniznost i ljubav prema glumačkom poslu. Nagrade je, prema njezinu mišljenju, uvijek lijepo dobiti, priznanje struke za iskren rad, ali one za nju nisu cilj ili završno odredište, nego samo motiv da se s istim osjećajem i dalje autentično i iskreno, uz dobre ljude oko sebe, ovime bavi.

U histrionskoj predstavi igra Katicu, osobu koja je najprisnija i najbliža s Rožom. Kod ove uloge, kako kaže, u fokus stavlja odnos, neku vrstu balansa između bliske prijateljice i s druge strane, žene koja je, kao i Roža, odrasla u nekim određenim patrijarhalnim društvenim pravilima čije svako, pa čak i najmanje kršenje, znači neku vrstu prijestupa i etikete koju do kraja života nosiš sa sobom:

“Zanima me ta granica između prijateljice koja je suosjećajna i nježna, ali s druge strane i sama ograničena onim: “A što bi drugi rekli na to? To nije red.” Selo priča, pa se običaja mora držati. Ovo je prva predstava koju radim s Histrionima i mogu reći da se izrazito veselim. Hvala Zlatku Vitezu i Damiru Lončaru što su me pozvali da ove godine budem dio ljetne kazališne čarolije na Opatovini. Nije mi prvi put da igram ambijentalnu predstavu jer sam na svojoj 4. godini glume debitirala na Dubrovačkim ljetnim igrama, u predstavi “Grižula” u režiji Saše Božića i Petre Hrašćanec koja se igrala u parku Gradec. Naravno da je ambijentalno kazalište zahtjevnije i teže za glumca, ali za mene je to najljepša vrsta teatra, posebno ljeti. Volim žamor koji odjekuje s Opatovine, volim kad zapirka vjetar ili se tu i tamo čuje neki pas iz dvorišta, volim tu našu malu histrionsku trupu, osjećaj ljeta i neke dobre energije u zraku, tada mi kazalište i taj naš čin probe ili predstave postane posvećen, a upravo to, zbog često ubrzane svakodnevice, više puta zaboravljamo.”

Glumci Lara Nekić, Borna Galinović i Dea Presečki igraju u novoj histrionskoj predstavi ‘Svoga tela gospodar’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Dea Presečki kaže da joj se kod Histriona najviše sviđa upravo ta fluidnost što se tiče ansambla, predstava i glumaca i smatra to velikom prednošću takve glumačke družine. Osim toga, glumica smatra da su Histrioni družina koja stvara dobru kazališnu atmosferu pučkog teatra koji je pristupačan i serviran publici željnoj satire, smijeha, folklora, glumačke igre i radosti, a to je dobar “ispušni ventil” za publiku i za glumce:

“Taj pučki teatar je zapravo neke svoje početke imao otkad se utemeljilo ilirsko kazalište u kojem je prisutan također bio i naš sugrađanin iz Krapine, Ljudevit Gaj. Te predstave izvodile su se uglavnom u plemenite svrhe, primjerice za siromašne Zagorce, a zatim je počelo privlačiti pučanstvo iz okolnih gradova. Taj naš “krapinski ilirski teatar” tad je imao neku formu i nešto što je izravno pokrenuto bilo u Krapini, radili su se i prijevodi nekih komedija, izvodile su se pučke lakrdije, vesele igre… Ono što sigurno pučki teatar donosi u Zagreb, ali što daje cijeloj Hrvatskoj je, po mom mišljenju, bogatstvo igranja na dijalektu, koji zapravo sam po sebi već u kazalištu ima prizvuk nekakve komične note, citirat ću ovdje Krešimira Dolenčića koji tvrdi da : “Da bi bila smiješna, hrvatska komedija mora biti na dijalektu.” Što je u jednu ruku odlično, a u drugu ponekad i šteta, što se predstave na dijalektu ograničuju na žanr komedije ili pučkog teatra. Smatram da bi, bilo koji dijalekt bio u pitanju, zanimljivo bilo gledati dramu na dijalektu, što zapravo mogu povezati s naslovom koji trenutačno radimo – “Svoga tela gospodar”, koja se smatra “smešnom pripovesti”, a s čime se ne bih složila.”

Dea Presečki ispričala je i kako se odlučila za glumu i kaže da se sad već usuđuje reći da je to osjećala otkad je bila dijete. Naravno, nekoliko godina kao dijete je isprobavala sve – sport, jezike, glazbu, ali je uvijek više gravitirala prema kazalištu:

“Zahvaljujući prvenstveno obitelji u kojoj sam odrasla, mojim roditeljima, djedu i bratu, imala sam tu mogućnost da sam jako rano dobila onaj potreban vjetar u leđa koji je bio potreban da napokon u to zakoračim do kraja. Pa na posao gledam na nešto što bi trebalo biti dostupno, ali naravno i zasluženo, bilo na lakši ili teži način, naravno, kako za koga. Mislim da je za dobar rad potrebno i neko vrijeme strpljenja i čekanja jer ti to samo donese neku dodatnu disciplinu, dodatan rad i želju za kreacijom koja je itekako potrebna u glumi. Dokad to glumica ili glumac ima, za posao nema straha. Korak po korak, stepenica po stepenica.”

Tekst Slavka Kolara, iako napisan 1931., prije gotovo sto godina, nažalost odražava ne samo razmišljanja već i praksu, život, nekih ljudi u Hrvatskoj danas. Društvo je jako patrijarhalno, s čime se slaže i Dea Presečki, ali optimistično vjeruje, ili želi vjerovati, da u nekim segmentima života kao društvo postajemo progresivniji:

“Ne znam, u krugovima u kojima se ja krećem stvari zasad funkcioniraju dobro i imam dojam napretka ticalo se to tolerancije, jednakosti ili općenito kolektivnog mnijenja. Mislim da to iz godine u godinu postaje glasnije i prisutnije, tako da optimistično gledam u budućnost. Otkad je komad pisan pa do danas, položaj žene u društvu sigurno se poboljšao i izmijenio, ali tako je to vrijeme donijelo, i sva sreća da jest. Mučan mi je komad, ono što sam prije spomenula kako je pisano da se radi o “smešnoj pripovesti”, ali zaista se ne mogu s time složiti. Ovdje se radi baš o mučnim temama, emotivne amputacije, otpora, žudnje, neostvarenja i osakaćenosti i odvojenosti od sebe, ali i prava koja žena tad nije imala. Nadam se da će se, iako se radi o pučkom teatru, ova naša predstava gledati s nekim zdravim očima, jer to je ono što je još uvijek potrebno svima nama kao društvu da ide dalje i bolje.”

Glumica je dodala da je više puta u svojoj zajednici, među kolegama i kolegicama, ali i zajednici u kojoj živi, osjetila da je se drugačije gleda samo zato što je žena, čak i otkad se amaterski bavila glumom, zatim na Akademiji pa i poslije:

“Ne mogu reći da imam puno negativnih iskustava što se tiče rodne diskriminacije, ali osjećam da je i dalje tu, oko nas, koliko mi to skrivali ili htjeli biti otvoreni prema bilo kome i bilo čemu. Smatram da nitko nije savršen, na kraju krajeva odrasli smo i živimo u društvu koje se iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, iz stoljeća u stoljeće mijenja, neka pravila i norme koje su moji djedovi i bake koristili u npr. odgoju gube smisao, istražuju se nove stvari, društvo hoće i ide dalje, ali mislim da smo mi ti koji bi trebali biti akteri i ne poslije, nego sad usmjeravati to društvo ka većoj toleranciji i shvaćanju između svih nas.”

Zagrebačka glumica Lara Nekić već je igrala u Histrionima, i to u prošlogodišnjoj produkciji “”Stoka sitnog zuba””. U ovogodišnjoj predstavi igra Maricu, sestru glavnog lika Ive. Ona joj je, kaže, veliko osvježenje u odnosu na glumačke zadatke s kojima se dosad imala prilike susresti:

“Marica, djevojčica tek korak na putu ka zrelosti, svjedoči raznim životnim situacijama odraslih, koje plemenito pokušava razumjeti. Pomoću svjetova koje joj otvara njena dječja mašta, Marica radnju proživljava lakše, hrabrije i bezazlenije. Za mene kao glumicu, iz tehničkog aspekta, ova uloga nudi puno prostora za igru s fokusom, kako vizualnim, tako i mentalnim, igra koja traži veliku preciznost i prisutnost. Jako se veselim tom izazovu! Histrioni se već 37 godina uspješno upisuju u povijest Zagreba i Hrvatske te su u životopisu brojnih velikih glumaca, oni pružaju priliku, kako glumcima tako i publici. Pružaju priliku osjetiti i iskusiti prije svega živo kazalište. Uz smijeh i suze pred ogledalo stavljaju puk, što je bio i ostao primarni razlog za status kazališta kao nužnosti u svakom naprednom društvu.”

Dea Presečki, Borna Galinović i Lara Nekić vesele se radnom ljetu na Opatovini. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Lara Nekić pojasnila je i kako se ona pronašla u glumi. Kaže da ju je odabrala zbog prisutnosti koju iziskuje i pruža, ali i zbog neumorne želje za stvaranjem i mijenjanjem:

“Uloge koje se nađu na putu samo su prilike za nova otkrića kojima svi, kao glumci i ljudi, težimo. Količina informacija, medijske komunikacije, veličina tržišta, broj glumica i glumaca se povećava i to povećanje akcelerira. Kao pripadnica generacije Z, drugo i ne poznajem, no usmenom predajom od starijih kolegica i kolega shvatila sam kako su stvari svakako drugačije nego prije. Na bolje ili gore, teško mi je reći, pokušavam dati svoj maksimum u svemu što radim. Ljubav prema glumi i kazalištu u meni se probudila vrlo rano. Moj prvi susret s glumom dogodio se u kazališnoj udruzi Igrajmo se. Tada još nesvjesna snažne potrebe za upoznavanjem i otkrivanjem sebe, potrebe za napretkom, kao i kolektivnim stvaranjem, spontano sam nastavila provoditi vrijeme u prostoru koji mi je ugodan. Prostor koji pruža otpor življenju na autopilotu, življenju u otuđenom, virtualnom i zatvorenom svijetu, prostor rijetko dokučiv u današnje vrijeme. Zbog glume u kazalištu i na filmu, zbog potrebne discipline, zbog pokušaja i grešaka, suradnji, pjevanja, zbog aktivnog tijela, sve sam češće i lakše tu i sada, prisutna.”

Histrionski prepoznatljiv pučki teatar donosi, kaže Lara Nekić, prije svega – priču. Kako većina kazališnih kuća njeguje određeni repertoar, stil i smjer, često namijenjen određenoj dobnoj skupini, određenom profilu ljudi, tako pučki teatar nudi širinu, prepoznavanje, smatra glumica. On donosi priče koje se tiču svih.

A i Kolarov tekst tiče se svakoga i aktualan je kao i prije sto godina kad je napisan. Lara Nekić kaže:

“Sama činjenica da moramo razgovarati o ovoj temi dovoljno govori o stanju ovoga društva. Ali ipak mislim da se nekamo pomičemo, približavamo Svijetu, a koliko će nam još trebati, ne znam. Nadam se da ću svjedočiti tom dolasku! Jedini lijek za sve zaostalosti od kojih patimo na ovim područjima je edukacija. Individualna i kolektivna. Sretna sam što se bavim kazalištem, ono je jedna od vodećih sila u borbi protiv uskogrudnosti, diskriminacije, zaostalosti.”

Borna Galinović 32-godišnji je glumac iz Zagreba kojemu je ovo također druga predstava u Histrionima, igrao je u prošlogodišnjoj “”Stoka sitnog zuba””. Završio je tri godine glume i lutkarstva u Osijeku te diplomirao glumu na ADU u Zagrebu. Zaposlen je u ansamblu Zagrebačkog kazališta lutaka. U novoj predstavi 37. zagrebačkog histrionskog ljeta na Opatovini igra devera Jankića, dobronamjernog prijatelja Ive Pavunčeca i njegove obitelji. Jankić je jednostavan seoski momak koji ne razumije Ivinu tvrdoglavost i okrutnost prema Roži. Svog prijatelja nastoji umiriti i opametiti. U fokusu mu je, kaže, ipak ponajviše bio jezik, s obzirom na to da je tekst pisan na dijalektu.

Galinović iskustva s Histrionima smatra odličnima:

“Dugo godina pratim Histrionsko ljeto i velika mi je želja bila nastupiti na Opatovini i u tom prekrasnom ambijentu. Kolege s kojima sam imao prilike surađivati onda, a s nekima i sada u novom projektu, uistinu su talentirani i izvrsni scenski partneri. Kontinuitet igranja nudi, osim prezentnosti, s obzirom na to da Opatovinom procirkulira velik broj gledatelja, jedan dobar glumački trening. Osim samog ambijenta otvorenog prostora koji nudi jednu spontanost i začudnost, razlike između ambijentalnog i “dvoranskog” kazališta su velike. Same scenske mogućnosti u teatru su veće s obzirom na to da se scena može urediti i prilagoditi na razne načine, no ono što teatru nedostaje je upravo ta spontanost i prirodnost. Kada smo u ambijentu, sam ambijent, iako donekle prilagodljiv, nudi neke svoje zakonitosti i mi se prilagođavamo okolini u kojoj jesmo. Jedna od bitnih glumačkih prilagodbi jest i glasnoća govorenja. Kada smo na otvorenom prostoru naša interpretacija i scenski aktivitet moraju biti jači i razumljiviji. Samim time igranje na otvorenom glumcu je fizički zahtjevnije i izazovnije.”

Važnost Histriona je velika, smatra Galinović, ne samo zato što kao glumačka družina djeluju već desetljećima, već i u tome što su se mnoge kolegice i kolege započeli, ostvarili i djelovali upravo u Histrionima, bilo kao glumci putujućeg kazališta, ljetne scene na Opatovini ili centra za kulturu. Komadi koje Histrioni nude promiču i njeguju, kako zagrebačku, tako i hrvatsku baštinu. Galinović je rekao i što publici daje pučki teatar koji Histrioni nude:

“Smijeh, dobru atmosferu i zabavu, zanimljiv i publici blizak repertoar, a sve uz hranu i piće na otvorenom, što je zaista rijetkost. Pučki se teatar često podcjenjuje, a zabaviti ljude nije nimalo lagan zadatak. Sadržaj te zabave ne bi trebao biti plitak i takav da samo i jedino podilazi publici, već se na inteligentan način može potaknuti ljude na razmišljanje te da kroz smijeh prepoznaju sebe, svoju okolinu i vrijeme u kojem žive.”

Borna Galinović također je ispričao što ga je nagnalo da se posveti glumi. Kaže da ga je oduvijek zanimala. Od malih nogu nastupao je u školskim nastupima i dramskim grupama, kasnije je upisao učilište ZKM-a gdje mu se razvila želja za upis na akademiju. Nažalost, mladima se pruža premalo prilike za igranje u kazališnim produkcijama. Za razliku od nekada, danas s akademija izlazi puno više glumaca svake godine, a tržište nije toliko veliko da bi zbrinulo svakoga. “”Audicija je malo, ako ih uopće i ima i ako uopće za njih saznaš. Honorari su se jako srozali i uplate često kasne pa je teško živjeti s takvom nesigurnosti. Biti u ansamblu daje neku sigurnost, no ansambli su puni i rijetko primaju nove članove. Nadam se kako će veći aktivitet nezavisne scene potaknuti veći broj kvalitetnijih kulturnih sadržaja, veće ulaganje u kulturu općenito, a time omogućiti i mladim glumcima njihovo mjesto na sceni. Glumci su i nekada bili i redatelji i dramaturzi jer tko bolje poznaje scenski prostor nego osoba koja u njemu radi? Nove vještine te izazovi uvijek su dobrodošli u našem pozivu tako da podržavam svaku inicijativu za režiranjem i pisanjem te bilo kakvim umjetničkim stvaranjem koje doprinosi predstavi. U ostalom, i sam bih se rado okušao u tome.”

Galinović je zaključio i kako tekst “”Svoga tela gospodar”” Slavka Kolara odražava današnjicu nekih ljudi u Hrvatskoj. Kaže da bi se lako dala povući paralela s današnjicom:

“Ugovoreni brakovi nisu više aktualni, no određeni pritisak obitelji je prisutan kao i neprihvaćanje nečijeg izbora te potencijalna prisila na određene stvari. Obiteljsko nasilje, fizičko ili psihičko, kojeg na žalost ima previše i o kojem imamo priliku svjedočiti iz medija uistinu je zastrašujuća stvar.”