Japanski redatelj Hirokazu Koreeda za svoj film ‘Čudovište’ 2023. godine osvojio je na filmskom festivalu u Cannesu nagradu za najbolji scenarij. Taj se film – koji prikazuje istu priču iz tri različita ugla – u četvrtak, 26. rujna – počeo prikazivati u hrvatskim kinima.

Hirokazu Koreeda godinama je jedan od najznačajnijih japanskih redatelja čijih se sedam filmova natjecalo za Zlatnu palmu u Cannesu. Vrhunac je doživio 2018. kada je film „Obiteljske veze“ osvojio Zlatnu palmu, nakon čega je u Francuskoj snimio film „Istina“ s Catherine Deneuve i Juliette Binoche, da bi uslijedio film „Broker“ koji je režirao u Južnoj Koreji i za koji je Song Kang-ho u Cannesu 2022. osvojio nagradu za najboljeg glumca.

Nakon toga režirao je film „Čudovište“ koji je 2023. osvojio u Cannesu nagradu za najbolji scenarij, koji se u četvrtak, 26. rujna, počinje prikazivati u hrvatskim kinima.

Film „Čudovište“ počinje s pričom o Minatu, dječaku koji pohađa peti razred osnovne škole, i koji živi sa samohranom majkom s obzirom na to da mu je otac preminuo. Traumatiziran je smrću oca i uskoro počinje tvrditi da je čudovište koji ima svinjski mozak umjesto ljudskog. Na pitanje majke otkud mu to, on kaže kako mu je to rekao profesor u školi. Majka odlazi u školu, traži rješenje problema, ali profesor uporno tvrdi da je nevin. Tada kreće drugi dio filma u kojem se događaju opisuju iz profesorova ugla gledanja, da bi u trećem dijelu priča bila ispričana iz ugla dječaka Minata, u kojoj se vidi kako se romantično zbližio s razrednim kolegom Yurijem.

O ovoj priči koja je ispričana iz tri ugla, majčina, profesorova i dječakova, ekskluzivno za Nacional razgovarali smo s redateljem Hirokazuom Koreedom.

NACIONAL: Sve do sada, osim u slučaju vašeg debitantskog filma, vi ste bili i autor scenarija za svoje filmove. U slučaju filma „Čudovište“ odlučili ste se na scenarij Yujija Sakamota. Što je drugačije kada snimate film temeljem scenarija koji vi niste napisali?

Situacija na filmskom setu bila je jasnija, u vrlo pozitivnom smislu. Bilo je manje kolebanja pri snimanju scena. Scenarij je napisao Sakamoto i on je zaslužan za uspjeh ovog filma. Ja sam prije početka snimanja filma čitao knjige o Akiri Kurosawi i načinu na koji je surađivao sa scenaristima. U tim knjigama pročitao sam kako je on istraživao različite verzije scenarija, njegove prednosti i nedostatke. I iz toga sam puno naučio. Dakle, nakon što mi je scenarij došao u ruke, a bilo je to krajem 2018. godine, trebalo mi je oko tri godine tijekom kojih sam išao naprijed-natrag i sa scenaristom istraživao različite mogućnosti razvijanja priče. To je vrlo različito od načina na koji inače radim, iako sam i do sada slušao mišljenja o svojim scenarijima koje sam dobivao od različitih ljudi. Ali ovo je bio prvi put da sam radio na ovaj način. I kad je došlo do početka snimanja filma, osjećao sam da vrlo dobro razumijem scenarij.

Koreeda i dvojica glumaca iz filma ‘Čudovište’ – Hinata Hiiragi i Kurokawa Soya. FOTO: AP Photo/Daniel Cole

NACIONAL: Iako niste autor scenarija, film „Čudovište“ bavi se motivima i temama koji su karakteristični za vaše radove, a to su obiteljske situacije.

Pa u smislu preklapanja tema između scenarija Yujija Sakamota i mog rada, to je prirodno jer smo obojica, iako u različitim arenama, uvijek istraživali slična pitanja – zanemarivanje u obitelji i biološke obitelji nasuprot odabranim obiteljima. Tematski smo u početku imali poveznicu i mislim da su mi se zato obratili. Ne čudi me što to kažete jer mnogi ljudi koji su vidjeli film kažu da se čini kao prirodni nastavak mog rada. Čak je bilo trenutaka kad smo snimali da nisam mogao vjerovati da to nisam sam napisao.

NACIONAL: U priči ovog filma imamo nekoliko glavnih likova koji različito gledaju na iste događaje, svatko od njih ima svoju verziju istine. Je li vam zbog toga bilo teško napraviti strukturu filma?

Nije bilo tako teško. Imao sam detaljne razgovore sa scenaristom i kamermanima o tome kako će se kamera kretati i kako će u trećem dijelu filma kamera pratiti djecu te smo tako došli do filmskog vrhunca. Imali smo prilično jasan nacrt.

‘Djeca, okružena odraslima koji stvaraju čudovišta, počinju u sebi vidjeti čudovišta koja ne postoje. Ovo je priča o njima kako pokušavaju nadvladati ta čudovišta’.

NACIONAL: Često ste u intervjuima govorili kako je vaše djetinjstvo i vaše odrastanje bilo obično. Smatrate li da je odrastanje u današnje vrijeme postalo teško?

Želite li reći da sam odrastao u siromaštvu? Mislim da je osjećaj da trebaš biti isti kao i svi drugi nešto što je oduvijek bilo prisutno u japanskom društvu. Ovaj pritisak koji postoji u društvu odraslih prenio se na svijet djece. Tako da mislim da se to nije promijenilo u odnosu na moje odrastanje. Djece je sada manje, što znači da današnju djecu više nadziru roditelji. Mislim da je nestao dječji svijet koji je odraslima bio nevidljiv. A možda je danas i teže biti dijete jer si uvijek vidljiv i uvijek promatran jer su odrasli zabrinuti. I to je razlika, čini mi se, od vremena kad sam bio mlad. Nekad je bilo tako da, ako u obitelji ima troje djece, nije bila velika stvar ako je jedno od njih malo čudno. Ali sada u Japanu obitelji imaju jedno dijete, ako ga uopće imaju, tako da će jedno dijete biti meta roditeljskih očekivanja i bit će pod nadzorom. To je razlika koju osjećam.

NACIONAL: Odnos između dvojice dječaka je vrlo zanimljiv. Oni su jako bliski, ali i nježni jedan prema drugome, što se vidi kroz način kako se dodiruju. Je li činjenica da su dvojica dječaka toliko bliska u Japanu kontroverzna?

Mislim da dječak, glavni lik filma, vjeruje da je to kontroverzna veza zbog stvari koje kaže njegova majka. Majka ga potiče da bude normalan, da ima normalan život, da odrasta kao njegov tata. Učiteljica ih potiče da budu poput muškaraca. Dječak osjeća pritisak tih vrijednosti koje predstavljaju te stvari koje odrasli govore, zbog čega vjeruje da nije normalan. I nije jedini koji se tako osjeća. U Japanu ima ljudi koji se također tako osjećaju. Dječak shvaća da je to, na kraju, prirodno i da on nije čudovište. Vjerujem da neka djeca imaju priliku shvatiti da im je takvo razmišljanje oduzeto. I još uvijek postoje ljudi, kao što je u filmu Yurijev otac, koji vjeruju da to nije prirodno i da to treba ispraviti te se treba udaljiti od takvih ljudi.

NACIONAL: Može li se reći da u filmu dječaci zavaravaju svoje roditelje kako oni ne bi saznali o kakvom se odnosu radi između njih dvojice?

Ne mislim da djeca pokušavaju odraslima zamazati oči. Mislim da odrasli ne pokušavaju vidjeti što se događa, i to iz više razloga. Prva je da vjeruju djeci i toj maloj laži gdje sve počinje. Da majka vjeruje sinu kada joj kaže da je učitelj bio nasilan prema njemu. Škola, prije toga, pokušava saznati što se zapravo dogodilo i daje formalnu ispriku. I okreću leđa. Gledaju u drugom smjeru. Oni ne pokušavaju saznati istinu o tome što se događa. I trenutak kada odustanu od razumijevanja i odvrate pogled je trenutak kada se čudovišta počnu pojavljivati. I djeca, okružena odraslima ljudima koji stvaraju ta čudovišta, počinju u sebi vidjeti čudovišta koja ne postoje. Ovo je priča o njima kako pokušavaju nadvladati ta čudovišta. Ne znam je li ovo odgovor na vaše pitanje, ali ono što je važno je kraj. Odrasli su stvorili ovaj svijet. A djeca, djeca nisu nevina. I djeca lažu, ali u svijetu laži i sukoba dvojica dječaka na kraju bježe od toga.

U filmu ‘Čudovište’ prikazan je jako blizak odnos dvojice dječaka.

NACIONAL: Neki kritičari smatraju da čudovište u filmu predstavlja činjenicu da sva ljudska bića mogu biti čudovišta. Jesu li ljudi čudovišta koji to nastoje sakriti?

Da, ali ne mislim da postoje čudovišta sama po sebi. Mislim da su u našem društvu svi ljudska bića. No svi mi imamo osjećaje, djela, riječi koje ne možemo kontrolirati. A kada to postane preveliko, to počinje utjecati na naše odnose s drugima. Prestajemo biti u stanju razumjeti druge, razumjeti svijet. Čudovište raste. A kada to prevlada, onda se to odražava na cijeli svijet.

NACIONAL: Dječaci pronalaze stari, odbačeni vagon i njega pretvaraju u mjesto u kojem se osjećaju sigurno. Jeste li vi u djetinjstvu imali takvo sigurno mjesto ili je sve to, za potrebe filma, izmišljeno?

Imao sam takvo mjesto i bilo ga je zabavno napraviti. Pored naše kuće bila su polja. U jednom trenutku, nažalost, na tim je poljima izgrađen centar za automobilski otpad. Tamo je bilo na desetke starih automobila, a mi nismo imali auto. Pa sam odabrao auto koji mi se sviđao i koji nije bio zaključan, ušao u njega i pronašao mnogo raznih stvari koje su ostale u njemu, primjerice u pretincu. Ja sam u njega donio sam svoje blago, svoju dragocjenu imovinu od kuće. I napravio sam svoj dvorac. Tako da je za mene bilo stvarno uzbudljivo da dvojica dječaka ukrašavaju taj vagon jer sam se odmah prisjetio sebe i svog djetinjstva. A auto je i dalje smrdio na benzin. To je bio miris svijeta odraslih.

‘Ne želim da ljudi očajavaju. Želim vjerovati u potencijal ljudskih bića. I ne snimam filmove u kojima ljudi izlaze iz kina misleći kako su ljudska bića grozna i ne vide nadu’.

NACIONAL: Koje je to blago dječak Hirokazu Koreeda donio u auto?

Malo me sram reći, ali bili su to moji medvjedići.

NACIONAL: Godinama ste se u svojim filmovima bavili obiteljskim odnosima. Kako ste surađivali s dvojicom dječaka u ovom filmu i jesu li se vaše metode rada s djecom s godinama mijenjale?

Nije se mnogo promijenilo. U osnovi, u svojim filmovima ne dajem scenarij djeci na čitanje. Govorim im ono što želim reći u određenoj sceni filma. Likove stvaram na temelju individualnosti djece. Ne dajem im ulogu prema njihovim emocijama ili osobnosti. U slučaju filma „Čudovište“, psihološke borbe s kojima se oni nose nisu nešto što se može kreirati na temelju njihove individualnosti. Stoga unaprijed analiziram scenarij s dječacima i kažem im što da rade s likovima. Zatim, prema scenariju, vježbam s njima. Imamo mnogo predavanja, a pristup je isti kao i uvijek. No uvijek držim distancu između mene i djece. Trudim se ne biti previše agresivan na setu. Ne zadajem im zadaću i trudim se ne ljutiti se. Sretan sam kada, na kraju dana, odem kući sa željom da se sutradan vratim snimanju filma.

Jedna strana priče u ‘Čudovištu’ ispričana je kroz profesora, a druga kroz dječaka Minata

NACIONAL: Često se smatra da, u konačnici svakog vašeg filma, želite poručiti kako su ljudi dobri, bez obzira na sve. Temeljem čega dolazite do tog zaključka?

Jesu li dobri? Pobjeđuje li dobro? Ne želim da ljudi očajavaju. Želim vjerovati u potencijal ljudskih bića. I ne snimam filmove u kojima ljudi izlaze iz kina misleći kako su ljudska bića grozna i ne vide nadu. To se neće promijeniti.