U subotu je u dubrovačkoj Umjetničkoj galeriji otvorena opsežna izložba slika „Prirode / Natures“, istaknutog turskog slikara Ekrema Yalçindağa, koju kustoski potpisuju Heinz Peter Schwerfel i Jelena Tamindžija Donnart.

Ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik, Tonko Smokvina, u predgovoru kataloga napisao je kako opus Ekrema Yalçindağa nije nepoznat Gradu: „Osim grupnih predstavljanja kroz izložbe sad već kultnog Le Petit Festivala, a za koji je zaslužan njegov utemeljitelj Vinko Prizmić, mnogi su već imali priliku upoznati se s radom Ekrema Yalçindağa. Njegova djela nalaze se u brojnim muzejskim, galerijskim i privatnim kolekcijama diljem svijeta. Jedno takvo djelo krasi i prostor pedijatrije Opće bolnice Dubrovnik koje je Yalçindağ u maniri samozatajnog i nenametljivog, a tada već globalno priznatog umjetnika, nesebično donirao. Sve navedeno, a prije svega kvaliteta Yalçindağova rada dovela je do promišljanja i mogućnosti njegova samostalnog predstavljanja u prostoru Umjetničke galerije Dubrovnik“.

Ekrem Yalçindağ (Turska, 1964.), živi i radi između Frankfurta, Berlina i Istanbula. Njegova su umjetnička djela međunarodno zastupljena u renomiranim kolekcijama kao što su Istanbul Modern, Sammlung Goetz u Münchenu, EPO Art kolekcija u Münchenu/Den Haagu, Arthena Foundation u Düsseldorfu, Kunstmuseum u Stuttgartu, Museum Haus Konstruktiv u Zürichu ili Staatlichen Kunstsammlungen u Dresdenu.

Nakon prvih studija umjetnosti na Sveučilištu Dokuz Eylül u Izmiru (1990. – 1993.), nastavio je umjetničku karijeru na akademiji Städelschule u Frankfurtu od 1994. do 1999., i to s mentorom Hermannom Nitschom i Thomasom Bayrleom. Tu je Yalçindağ započeo crtati koristeći impasto tehniku, a 1994./1995. uslijedili su prvi motivi cvijeća u cvatu. Njegova umjetnička studija u vrtovima Palmengarten u Frankfurtu omogućila mu je pronalazak karakterističnih oblika apstraktnog cvata. Iste je godine otkrio Da Vincijev kist 1570 veličine 0 kojim sad stvara sva svoja umjetnička djela. Svoj prvi tondo i radove iz serije „Kamuflaža“ naslikao je 1997. Tri se godine kasnije Ekrem Yalçindağ podrobnije počeo baviti ornamentima i geometrijskim elementima. Za vrijeme umjetničke rezidencije Künstlerhaus Schloss Balmoral u Bad Emsu prenosi uzorak pločica na platno. Ovdje je nastalo prvo djelo njegova seta „Schloss Balmoral“. Konačno, 2006./2007. ponovno stavlja fokus na tondo. Nastale radove naziva „Impresije s ulice“, nastavljajući tako vjernost francuskim impresionistima. Godinu kasnije, na zimu, prvi put dizajnira mural u berlinskom vrtiću Griechischen Allee. Iduće murale stvara za galeriju Kai Middendorff u Frankfurtu (2009.), muzej Museum Morsbroich u Leverkusenu (2009.), galeriju Istanbul Modern (2010.), muzej Kunst and Kulturstiftung Opelvillen Rüsselsheim (2016.) i muzej Borusan Contemporary (2010./2021.). Godine 2014. odnosi s Alexanderom Rodtschenkom i Barnettom Newmanom iznjedrili su triptih „Crvena – žuta – plava“. U novoj zgradi za kemiju fakulteta Justus-Liebig-Universität Gießen kreira svoj dosad najveći mural: osam zidova stepenica prekrivenih crvenom, žutom i plavom bojom.

U 2015. Yalçindağ stvara još monokromatskih radova. U ovim slikama napušta sivu boju, boju koju je koristio za uokvirivanje svojih cvjetnih motiva. Inspiriran siluetama Henrija Matissea, započinje sa šarenim varijacijama linijskih okvira. U djelu „Crvena – žuta – plava“ (2016.) napušta strogu geometrijsku separaciju obojenih površina i ove tri boje isprepliće na jednom platnu. Za set „Obojene crne“ (2017.), Yalçindağ se vraća zaobljenom formatu. Ipak, reducira paletu boja na nijanse crne. Tek pri bližem pogledu gledatelj može percipirati različitost nijansi prikazanih u koncentričnim krugovima. Nastavno na istraživanje mogućnosti monokromatskog, iduće je godine kreirao radove u crvenoj i zelenoj (npr. „Crvena – crvena – crvena“, 2018.). U 2018. stvorio je radove pod nazivom „Beskraj“, u kojima pomoću suptilnog horizontalnog nijansiranja stvara gradijente što otvaraju imaginarne prostore i prenose dojam beskonačnosti. U 2020. Ekrem Yalçindağ primjenjuje princip tehnike gradijenata razvijen za seriju „Beskraj“ na svoje zaobljene formate. Percepcija prostorne dubine postignuta je radijalnim rasporedom kromatskih gradijenata. U 2022. prvi put prenosi svoj princip akrilnih murala na platno. Manje tjelesni materijal dozvoljava izvedbu biljnog ornamenta velikih razmjera. I tako je kreirano „Svitanje“ (2022.), tondo s promjerom 3,3 m i -narančastim gradijentom.

U najnovijim radovima „Prirode“ Yalçindağ implementira svoj prijašnji rad predstavljajući oblike prirode i dramatično proširujući svoj tehnički repertoar: u gigantskim formatima kombinira tipičnu delikatnu tehniku ulja na platnu s drvom i printanjem. Ovi umjetnički radovi prvi su se puta mogli ove godine vidjeti u muzeju Kunstforum Wien, a sada i do 17. rujna u Dubrovniku. Njegov je pristup gotovo apstraktnom polju slike fascinantan: na granici prepoznatljivosti – ali ipak uz jasno povezivanje s motivom – Yalçindağ pokazuje iznimnu fascinaciju prirodom, biljkama i cvjetovima u različito doba dana te posebice suncem kao izvorom života. Takav slikarski credo nezamisliv je u malim ili srednjim formatima slika, stoga umjetnik u potpunosti pogađa ideju kada ju prenosi na tako velike formate, pomoću kojih kao da ulazite u neku drugu dimenziju.

Schwerfel u tekstu ističe kako je zelenilo dugo prisutno kao motiv u njegovom radu, a karakterizira ga okvir struktura lišća i cvijeta biljaka koje umjetnik olovkom aplicira na platno. „U slikovnom okviru biljnih mreža na prazna mjesta ispisuje, također olovkom, brojeve mješavina boja koje pomoćnici zatim boje. Međutim, za razliku od drva, biljni tragovi u novoj seriji pojavljuju se samo u obliku okruglih ploča ili krugova iscrtanih izravno na platnu. Osnovnu strukturu slika čini pritom digitalno obrađeno fotografirano lišće. U okviru te digitalne obrade Yalçindağ najprije eliminira presvijetla područja lišća, da bi tek potom fotografije otisnuo na platno, na kojem one posljedično izgledaju zrcalno obrnute. Dvostruko su filtrirane kroz konceptualni pristup slikara, koji tako kroz nekoliko zaobilaznica pronalazi put do ornamentalne upotrebe motiva“. Iako je sam tehnički postupak prilično zahtjevan, Yalçindağove slike su začudno, čarobno, hipnotički lijepe.