Na Svjetski dan prava djeteta, 20. studenoga 2023. godine u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, održana je prigodna svečanost povodom obilježavanja 20 godina rada pravobranitelja za djecu u Republici Hrvatskoj. Tom su prigodom predstavljeni rezultati istraživanja „Kako ostvarujemo dječja prava u Hrvatskoj: mišljenja i stavovi djece i mladih u 2009. i 2023. godini“, koje je proveo Ured pravobraniteljice za djecu uz podršku Ureda UNICEF-a za Hrvatsku.

U pozdravnom govoru pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević istaknula je kako je usvajanjem UN-ove Konvencije o pravima djeteta 1989. godine utrt put odgovornosti prema djeci, no danas, 34 godine kasnije, još uvijek smo daleko od ostvarenja našeg cilja da svako dijete odrasta u okruženju u kojem može ostvariti svoje snove i potencijale.

Inače, prvi Zakon o pravobranitelju za djecu donesen je 2003., kada je imenovana i prva pravobraniteljica za djecu, te je ustrojen Ured pravobraniteljice za djecu. Već gotovo 20 godina pravobraniteljstvo za djecu istražuje povrede prava djece, upućuje preporuke za zaštitu prava djece, susreće se i surađuje s djecom, potiče ih na izražavanje mišljenja te pomaže u širenju znanja o dječjim pravima. Jedan od načina na koji nastoji približiti djeci Konvenciju o pravima djeteta je i ilustrirani godišnji kalendar koji na jednostavan i zanimljiv način predstavlja Konvenciju i pojedine teme o pravima djeteta.

O radu pravobranitelja za djecu i problemima sa zaštitom prava djece u Republici Hrvatskoj, tjednik Nacional razgovarao je s Helenom Pirnat Dragičević koja je na dužnost pravobraniteljice za djecu imenovana u studenome 2017.

Pravnica po struci, karijeru je započela u Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu kao zamjenica općinskog državnog odvjetnika. Tijekom 2002. bila je voditeljica kaznenog Odjela općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu, a od 2003. do 2012. zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu, gdje je radila na kaznenim predmetima maloljetnih i mlađih punoljetnih počinitelja kaznenih djela, kao i na predmetima kaznenopravne zaštite djece i maloljetnika. Od 2012. do 2017. obnašala je dužnost više državnoodvjetničke savjetnice u DORH-u. I tamo je radila na kaznenim predmetima iz područja kaznenopravne problematike zaštite djece i maloljetnika te kaznenopravne problematike kaznenih djela počinjenih od strane maloljetnika i mlađih punoljetnih osoba, uz praćenje i analizu problematike kaznenih djela protiv braka, obitelji i mladeži.

NACIONAL: Funkciju pravobraniteljice za djecu preuzeli ste 2017. S dosadašnjim iskustvom, kako ocjenjujete 20 godina rada ove institucije, je li postojao kontinuitet i koji su najvažniji pomaci u odnosu na 2003.?

Četvrta sam pravobraniteljica za djecu i smatram da se kontinuitet rada Ureda nastavljao sve te godine. Hrvatska je u tih 20 godina svakako napravila jedan iskorak jer je na prijedlog Odbora za prava djeteta UN-a osnovala jedno neovisno, specijalizirano tijelo za prava djece. Napravili smo iskorak i u smislu da postoji svijest ne samo među odraslima, već i među djecom, da postoje prava djece. Međutim, još uvijek nedovoljno. Moram naglasiti i da naš Ured djeluje na četiri lokacije, a tijekom tih 20 godina postupao je na 26 tisuća pojedinačnih pritužbi. Dakle, obratio nam se ogroman broj uglavnom odraslih osoba koje su tražile zaštitu prava djeteta. Naravno, to nije jedini način na koji Ured djeluje; mi smo kroz to razdoblje obišli 1022 mjesta – škole, bolnice, domove i druga mjesta gdje djeca borave i uputili im tisuće pojedinačnih preporuka i 985 općih preporuka. Njima smo željeli potaknuti sustavne promjene kojima će se obuhvatiti veći broj djece ili svu djecu. No vi znate da alat kojim Ured kao neovisna institucija za zaštitu ljudskih prava raspolaže su preporuke, savjeti i prijedlozi, koji na žalost nisu obvezujući i ne uključuju sankcije, ako ih nadležni ne prihvate. Mi također sudjelujemo i u inicijativama za zakonodavne promjene, različitim savjetovanjima, stručnim skupovima, konferencijama, od kojih je do sada bilo pet međunarodnih.

NACIONAL: Predstavili ste i rezultate istraživanja „Kako ostvarujemo dječja prava u Hrvatskoj: mišljenja i stavovi djece i mladih u 2009. i 2023. godini“. Što rezultati pokazuju?

Ti rezultati pokazali su da itekako ima prostora za napredak među djecom koju treba podučiti koja su njihova prava, a i među onima koji o djeci brinu. Mislim da sam kroz svoj rad dala doprinos većoj promociji i edukaciji o dječjim pravima i to kroz veliki broj razgovora i susreta baš s djecom. Inzistirala sam upravo na tom obliku komunikacije kako bih ja, ali i mi kao Ured, mogli bolje shvatiti njihove potrebe, poslušati njihove prijedloge i sugestije, ali i njihovu percepciju.

NACIONAL: Pa ipak, u svom obraćanju ste rekli kako smo još uvijek daleko od ostvarenja cilja da svako dijete odrasta u okruženju u kojem može ostvariti svoje snove i potencijale. Koji su najveći problemi s pravima djece, vjerojatno imate i statističke podatke, ali i iskustvo u radu s građanima, roditeljima, bakama, profesorima koji traže pomoć?

Poslužit ću se konstatacijom UN-ova Odbora za prava djeteta koji je pratio cjelovitu provedbu Konvencije o pravima djeteta u Hrvatskoj. I u prošloj godini, kada je Hrvatska podnijela svoje izvješće o stanju prava djeteta, Odbor je detektirao šest područja života djece u kojima su u RH nužna poboljšanja. Kao ključna područja zabrinutosti u kojima se zahtijeva žurno djelovanje navedena su: nediskriminacija djece, zaštita od nasilja i zlostavljanja, prava djece s teškoćama u razvoju, zdravlje i zdravstvene usluge, odgoj i obrazovanje te pravosuđe prilagođeno djeci. Dakle, u svim tim područjima su detektirane slabosti koje upućuju na nedovoljnu zaštitu djece, naročito djece koja žive u nepovoljnim okolnostima, kao što su siromašna djeca, romska djeca, migranti i ostale ranjive skupine.

NACIONAL: Kao ranjivu skupinu spomenuli ste siromašnu djecu, a to je sve veći problem u Hrvatskoj. Koliki je postotak djece izložen siromaštvu i socijalnoj isključenosti i kako stojimo u odnosu na europski prosjek?

Prema podacima kojima raspolažemo, odnosno prema istraživanju Ekonomskog instituta, 21,1% djece u Hrvatskoj živi u siromaštvu, a to je otprilike i europski prosjek. To znači da svako peto dijete živi u siromaštvu. No siromaštvo ima mnogo lica i ne možemo ga odmah prepoznati. Neka djeca žive u obiteljima opterećenim dugovima, u trošnim stanovima, bez struje, vode i grijanja, bez nove odjeće, igračaka i slikovnica. Neka djeca nikada nisu bila na ljetovanju. Borba protiv siromaštva je iznimno važna jer siromaštvo otežava pristup dječjim pravima, od prava na kvalitetnu prehranu, preko uvjeta stanovanja do dostupnosti zdravstvenim uslugama i obrazovanju. Na žalost, siromaštvo utječe i na povećano zanemarivanje i zlostavljanje djece i u obitelji i u društvu. Pogubnost siromaštva jest u činjenici da pogađa djecu dugoročno, jer povećava rizik od socijalne isključenosti i umanjuje njihove šanse za kvalitetan život u odrasloj dobi. Da bi se izbjegla ta socijalna isključenost u borbi protiv siromaštva, izuzetno je važno da povećamo dostupnost predškolskog odgoja, barem u trajanju od nekoliko godina. U Hrvatskoj još uvijek oko 25% djece ne ide u vrtić.

NACIONAL: Razlog tome je i činjenica da veliki dijelovi Hrvatske nemaju pedijatra, niti vrtiće, niti škole, nejednake su mogućnosti i zdravstvene skrbi i obrazovanja, ovisno o mjestu gdje su se djeca rodila. Kako to prevladati?

Upravo to je nešto što kroz cijeli svoj mandat nastojim istaknuti i potaknuti na razmišljanje. Naime, izuzetno je važno pružiti jednake mogućnosti za odrastanje svoj djeci na području Hrvatske. Kako prevladati ove nedostatke? Naravno, postoje različiti nacionalni akcijski planovi, a mi kao Ured dajemo svoje preporuke i pozivamo na žurno djelovanje i iznalaženje sustavnih rješenja. Kao što ste rekli, u nekim dijelovima Hrvatske se uvelike oslanjamo na organizacije civilnog društva koje omogućuju djeci lakše odrastanje. Međutim, to je prije svega zadaća države, a to kod nas nije sustavno riješeno. Nije dovoljno da djeca budu sigurna i zaštićena, već i da bezbrižno odrastaju i žive svoje snove.

NACIONAL: Svjedočili smo nekim vrlo potresnim slučajevima obiteljskog nasilja, jedan od najbrutalnijih je slučaj oca koji je bacio svoje četvero djece kroz prozor. Obično se radi o prijavljivanim nasilnicima, s kojima su zbog financijskih razloga prisiljeni živjeti u istom domaćinstvu i žena i djeca. Što bi trebao učiniti sustav da se takve tragedije ne ponavljaju?

Slučaj koji ste spomenuli doista nas je sve potresao, ali bilo je još sličnih tragičnih situacija. Na žalost, i inače je zamijećen porast nasilja nad djecom i porast obiteljskog nasilja, što je zabrinjavajući trend. Mi kao društvo ne smijemo šutjeti o nasilju, već ga moramo detektirati i prijaviti. Da bi se sustav pokrenuo, potrebno je da svi zajedno progovorimo. Često se događa da se neke stvari prešute jer se ljudi ne žele izlagati neugodnostima i zatvaraju oči pred nasiljem. Najvažnije je upozoriti sustav na vrijeme, jer nasilnim činovima, a to pokazuju istraživanja, prethode neki drugi oblici nasilja koje treba prepoznati. To mogu pedijatri, susjedi i učitelji, svi koji imaju neka saznanja ili primijete neki signal koji bi mogao upućivati na neku vrstu nasilja. Oni o tome trebaju obavijestiti nadležni Hrvatski zavod za socijalnu skrb, pa čak i ako nemaju dokaze za svoje sumnje. Dovoljno je da dignu slušalicu i da se kotačić zavrti. Najvažnije je ne okrenuti glavu.

NACIONAL: Sve je veća izloženost djece štetnim sadržajima na internetu, dok roditelji o tome nemaju pojma. Često su i žrtve pedofilije, kako to spriječiti i kako educirati roditelje da bolje prate što im djeca rade u cyberspaceu?

U ovoj situaciji, kao i u svim drugim situacijama, roditelj prije svega treba biti roditelj. To znači da, bez obzira na razinu tehnološkog znanja i digitalne pismenosti, ipak smo tu da postavimo neke granice, jer smo iskustveno jači od djece. Tu smo da razgovaramo s djecom o tome što rade, s kime komuniciraju, kakve sadržaje prate. Djeca su u džungli informacija i različitih videoklipova i zbog toga je izuzetno važno uvesti medijsku pismenost kao znanje s kojim ćemo djecu upoznavati još od vrtića. Nije više dovoljno niti govoriti o osnovnoj školi, jer sve mlađa djeca posežu za tehnologijama. Uz podučavanje djece jednako je važno i pružanje savjeta roditeljima kako se u određenim situacijama ponašati. U tom sam smislu na ovoj funkciji brojnim medijima ponudila da u suradnji s nama rade neke kratke emisije, ili tekstove u obliku savjeta o tome kako postupati u određenim situacijama. Komunikacija je ključ svega. Ako je dijete žrtva cyber bullyinga, važno je prijaviti takvo zlostavljanje i treba odmah angažirati i policiju. No postoji i onaj drugi problem – ovo istraživanje je pokazalo i da je 20% mladih prepoznalo ovisnost o internetu kao jednu od opasnosti.

NACIONAL: Vječni problem je i onaj posvajanja, tisuće djece čeka na posvajanje, tisuće parova udovoljavaju stroge uvjete, a vrlo malo ih je posvojeno u ranoj dobi. Zašto je to tako? Zar se pravo bioloških roditelja poštuje više od prava djeteta?

Posvojenje je poseban oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kojim se stvara trajni odnos roditelja i djeteta te se može zasnovati samo ako je u skladu s najboljim interesom djeteta. Stava smo da postupak posvajanja nije kompliciran, ali ima vremensko trajanje, s obzirom na to da potencijalni posvojitelji moraju proći postupak procjene podobnosti i prikladnosti za posvojenje koji provodi Hrvatski zavod za socijalni rad, odnosno područni uredi. Uz to, nakon što se utvrdi da su ispunjene zakonske pretpostavke, potencijalni posvojitelji upućuju se u obvezu sudjelovanja u programu stručne pripreme za posvojenje. Smatramo da bi postupak stručne pripreme potencijalnih posvojitelja trebalo još dopuniti u cilju njihova dodatnog osnaživanja putem stjecanja vještina i znanja potrebnih za odgovornu i zahtjevnu ulogu posvojitelja/roditelja, kao i boljeg razumijevanja potreba posvojene djece. Nažalost, svjedočimo slučajevima u kojima se posvojitelji nisu u stanju, unatoč pomoći i potpori centra za socijalnu skrb i udruga koje pružaju psihosocijalnu i pedagošku pomoć djeci i posvojiteljima, nositi s teškoćama koje dijete iskazuje te uskladiti svoja očekivanja s mogućnostima djeteta, što ponekad u konačnici dovodi do izmještanja djeteta iz obitelji te njegova vraćanja u sustav socijalne skrbi. Najveće prepreke u postupku posvajanja, iz perspektive potencijalnih posvojitelja, odnose se na dugotrajnost postupka pronalaska djeteta koje odgovara njihovim očekivanjima, a ujedno ima ispunjene pretpostavke za posvojenje – na primjer, da su njihovi biološki roditelji lišeni prava na roditeljsku skrb.

NACIONAL: Zbog navedenih razloga parovi pokušavaju posvojiti djecu iz trećih zemalja, iako to nije do kraja zakonski riješeno. Je li došlo do nekih pomaka?

Što se tiče posvajanja djece iz trećih zemalja, u nekoliko sam navrata prilikom komentiranja situacije oko posvojenja djece iz Konga izrazila svoju zabrinutost što u RH nije jasno propisana procedura posvajanja djece iz zemalja koje nisu potpisnice Haške konvencije, jer je to jedina garancija da će posvojenje biti legalno i u najboljem interesu pojedinog djeteta. Procedure su jamstvo zaštite djeteta jer je važno dobro propitati prilike koje dovode do posvojenja djeteta, ali i s posebnom pažnjom propitati i posvojitelje koji se odlučuju na posvajanje kako bi se znalo da je riječ o ljudima koji su prošli sve moguće obrade socijalnih službi i dobili „dozvolu“ za posvajanje djeteta. Samo jasnim procedurama i legalnim putevima može se izbjeći trgovina djecom što mora biti prioritet svake države, stoga smo nadležnim tijelima preporučili žurne izmjene postojećih propisa, donošenje smjernica i procedura ili da se na drugi odgovarajući način stvore uvjeti za zaštitu djece posvojene u državama koje nisu potpisnice Haške konvencije. Na to nas obvezuje i Konvencija o pravima djeteta.

NACIONAL: Sjećamo se žestokih napada desničarskih stranaka i udruga na vas u slučaju parova koji su bili zatočeni u Zambiji, pod optužbom da su željeli trgovati djecom. Kako iz ove perspektive gledate na to što ste prolazili?

Svjesni smo toga da stajališta Ureda pravobranitelja za djecu određene društvene i političke struje u Hrvatskoj ne prihvaćaju uvijek, no mi se vodimo najboljim interesom djeteta koje je propisano relevantnim propisima, poglavito UN-ovom Konvencijom o pravima djeteta. Ono što je ostaje i dalje važno jest da se u postupcima međudržavnih posvojenja posveti posebna pažnja već posvojenoj djeci jer Konvencija o pravima djeteta zahtijeva da države koje priznaju posvojenja osiguraju da svako dijete koje je predmet međudržavnog posvojenja uživa zaštitu i uvjete jednake onima koji postoje u slučaju nacionalnog posvojenja.

NACIONAL: Svako malo čuje se ideja o ukidanju Ureda posebnih pravobraniteljica, kako to komentirate?

Mislim da bi to bio definitivno jedan veliki korak unatrag. Hrvatska je prepoznata kao primjer dobre prakse na međunarodnom planu. Ured je član europske mreže pravobranitelja, a ja sam članica Upravnog odbora. Sve veći broj zemalja odlučuje se na osnivanje samostalnog ureda koji će pratiti isključivo dječja prava. To je jako važno jer su sve veći izazovi u odrastanju djece, a odrasli se često ne snalaze u situacijama u kojima dolazi do kršenja prava djece. Imamo jako puno prostora za napredak, pa i za implementaciju prava iz UN-ove Konvencije, a to je da djeca sudjeluju u donošenju odluka koje ih se tiču. To je nešto što odrasli vrlo često zaboravljaju. No mislim da što se tiče Vlade, postoji svijest o tome i da do ukidanja ureda posebnih pravobranitelja neće doći.

NACIONAL: Koliko su institucije pravobranitelja doista neovisne i kako je prošlo vaše izvješće za 2022.?

Ustavni sud je 2017. ukinuo Zakon o pravobranitelju za djecu iz 2003., a na snagu je stupio novi zakon koji je donio određene statusne promjene. Njime su usvojene promjene i poboljšanja koje je Ured predlagao, a odnosile su se na to da postupak imenovanja pravobranitelja i zamjenika umjesto Vlade provodi Hrvatski sabor putem svojih radnih tijela, primarno putem Odbora za obitelj, mlade i sport. Na taj je način nadvladana nelogičnost da izvršna vlast predlaže osobu kojoj je jedna od funkcija upravo kontrola rada tijela izvršne vlasti. Usvojeni su i prijedlozi o tome da pravobranitelj ima pravo uvida u podatke i dokumente bez obzira na stupanj njihove tajnosti i, među ostalim, da se s podacima o djeci postupa u skladu s načelom zaštite najboljeg interesa djeteta.