Nakon što cijeloga tjedna 700 učenika osnovne škole u Zagrebu nije pohađalo nastavu zbog problematičnog devetogodišnjeg dječaka koji je tamo premješten iz drugih dviju škola, konačno je postignut dogovor roditelja s predstavnicima Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade, Ministarstva znanosti i obrazovanja i stručne službe škole, s pravobraniteljicom za djecu Helencom Pirnat Dragičević.

Roditelji su naposljetku dobili što su tražili, a to je zajamčena sigurnost svoje djece. Inače, dječak od svojeg dolaska ima pomoćnika u nastavi koji je s njim prisutan cijelo vrijeme, pa i tijekom odmora, a dogovoreno je da uz njega i učiteljicu nastavi prisustvuje i jedan od trenutno četvero zaposlenih članova stručne službe škole.

Škola je dobila i dozvolu za zapošljavanje dodatnog psihologa koji će se priključiti stručnome timu, a članovi Savjetovališta „Luka Ritz“ stavili su se na raspolaganje kako tom razredu tako i stručnoj službi škole i ostalim učenicima.

Svemu tome prethodile su vrlo mučne scene, pa i krajnje neprimjerene izjave ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa, koji je pobunu roditelja nazvao „balvan-revolucijom“.

Zašto je do svega toga trebalo doći, i to nakon što je dječak premješten i u treću školu, gdje je sustav zakazao te zašto nema suradnje između svih institucija koje su zadužene za obrazovanje i brigu o djeci, pokušali smo doznati kroz razgovor s pravobraniteljicom za djecu Helencom Pirnat Dragičević.

Na funkciju pravobraniteljice za djecu Helenca Pirnat Dragičević imenovana je 2017. godine. Došla je s pozicije više državno-odvjetničke savjetnice u DORH-u, gdje je radila na kaznenim predmetima iz područja kaznenopravne problematike zaštite djece i maloljetnika te kaznenopravne problematike kaznenih djela počinjenih od maloljetnika i mlađih punoljetnih osoba, uz praćenje i analizu problematike kaznenih djela protiv braka, obitelji i mladeži. Prije toga bila je zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu te se također bavila kaznenim predmetima maloljetnih i mlađih punoljetnih počinitelja kaznenih djela i kaznenopravnom zaštitom djece i maloljetnika.

NACIONAL: Što je konačno dogovoreno i zašto je bilo potrebno toliko vremena da se ispune zahtjevi roditelja?

Prije svega, željela bih istaknuti da sam inicirala taj sastanak u skladu sa svojim nadležnostima. Razlog sastanka bila je želja svih nas da se što prije pronađe rješenje za svu djecu u dotičnom razredu dok se situacija dodatno ne pogorša. Iskreno se nadam da smo to i postigli. Procijenila sam da je situacija došla do usijanja i da je neophodan dogovor o konkretnim mjerama i aktivnostima koje će biti poduzete kako bi se sada i odmah započelo s jednom novom etapom rješavanja tog problema.

NACIONAL: Ali zašto do sastanka s vama nije došlo i prije kako bi se pronašlo konkretno rješenje? 

Ponovit ću što sam već rekla, a to je da je ta situacija rezultat nepravovremenog i necjelovitog reagiranja na problem i međusobne nepovezanosti različitih sustava, ali isto tako i nesuradnje roditelja. To je zapravo i potaknulo, rekla bih, normalne reakcije roditelja ostale djece, jer su se jednostavno bojali da se povijest ne ponovi i u novoj školi. Zbog zaštite privatnosti djece, a posebno učenika škole, ne mogu iznositi neke detalje s tog sastanka, ali ono što mogu reći jest da smo nastojali biti konstruktivni kao i da su se svi dionici tog sastanka, koji je održan u mom uredu u Zagrebu, proaktivno uključili u rješavanje te situacije. Dakle, prije toga imali smo nepravovremenu i necjelovitu reakciju, bez multidisciplinarne ili, bolje rečeno, multisektorske suradnje, ali i istovremeno nesuradnju roditelja.

NACIONAL: To nije novi slučaj. I sami ste rekli da ga pratite već nekoliko godina. Ako se za to znalo, zašto onda prije nije bilo veće suradnje među institucijama i gdje je sustav zakazao? Jer radi se o problematičnom djetetu koje je već promijenilo dvije škole. 

Ne bih čak rekla da se radi o problematičnom djetetu, već o djetetu s teškoćama kojemu su odavno bile potrebne pomoć i podrška. A posebno mu je to potrebno sada i odmah, kao što sam i naglasila na sastanku. Pomoć nije potrebna samo njemu, već i ostaloj djeci u tom razredu i zato smo odredili mjere koje će, nadam se, doprinijeti uspostavljanju te narušene ravnoteže i u razredu i u cijeloj školi.

NACIONAL: Riječ je o dječaku koji je u prethodnoj školi pohađao nastavu individualno, odnosno, izdvojeno od ostatka razreda. No i tada je došlo do nasilja tako da se učiteljica zaključala u učionicu kada su roditelji tog dječaka zahtijevali da se vrati na nastavu, a intervenirala je i policija. Dakle, to dijete ima povijest. Pa zašto se onda inzistira na njegovu sudjelovanju u nastavi u razredu? 

Da, on je tamo imao drugačiji oblik školovanja. Taj dječak, kao što sam rekla, iskazivao je određene poteškoće u ponašanju i to nije bilo od jučer. No moram napomenuti da ni kod jednog djeteta takvo ponašanje ne nastaje preko noći, kao što se preko noći ne može niti riješiti. Zato je bilo nužno uključiti različite institucije. Osim odgojno-obrazovnog sustava, trebalo je uključiti i sustav socijalne skrbi i sustav zdravstva, ali bez odgovarajuće suradnje s roditeljima ni sa svim tim sustavima nije moguće pomoći i zaštititi dijete.

NACIONAL: Spomenuli ste više puta roditelje. Gdje su u cijeloj toj priči roditelji tog dječaka, jer oni su u prethodnoj školi izazvali incident zbog kojeg je intervenirala policija, i kakvu ulogu u tome ima Centar za socijalnu skrb? 

Roditelji su uvijek primarno tu da zaštite pravo svoga djeteta. Međutim, postoje određene situacije u kojima roditelji to svoje pravo na određeni način počnu zloupotrebljavati, odnosno, možda nisu u dovoljnoj mjeri kompetentni da zaštite pravo svoga djeteta. S druge strane, osnovno obrazovanje u Republici Hrvatskoj je obvezno i država tu mora imati određeni autoritet. Tu imamo konfrontaciju tih dvaju dionika u odgojno-obrazovnom procesu, kojima u fokusu mora biti najbolji interes djeteta. Dakle, prepoznavanje najboljeg interesa djeteta primarno se povjerava roditeljima. Ali kada roditelji ne mogu ili nisu u stanju prepoznati taj interes, tada trebaju nastupiti institucije odnosno sustav socijalne skrbi, koji u okviru svojih nadležnosti i sukladno zakonu ima paletu usluga kojima je dužan zaštiti prava i dobrobit djeteta. Postoji veći broj mjera obiteljsko-pravne zaštite koje su propisane Obiteljskim zakonom i koje se mogu primijeniti prema roditeljima koji svojim odlukama štete djetetu.

‘Opća prevencija kod djece mora biti univerzalna i početi od obitelji, a onda se nastaviti na razini škole i na razini društva’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: S druge strane su roditelji koji su štitili svoju djecu i nisu željeli da budu izložena verbalnom ili fizičkom nasilju. Kako komentirate njihove postupke, ali i izjave ministra Fuchsa da se radilo o „balvan-revoluciji roditelja“?

Moram reći da iako je možda bilo nekih neprimjerenih postupaka, razumijem zabrinutost tih roditelja. Oni su u strahu i želji da zaštite svoju djecu od onoga što se dogodilo djeci iz prijašnjeg razreda, reagirali tako kako su reagirali. No u takvim situacijama trebalo bi prepustiti stručnjacima da pronađu rješenje. Međutim, s obzirom na to da ga struka nije pronašla, posljedična reakcija je bila takva kakva je bila. Ista je reakcija potaknula ministra na određene izjave koje ja, naravno, ne bih komentirala. Ali, ponovit ću, rješenje takvih situacija treba prepustiti struci, koja mora pronaći način da se omogući sigurno okruženje za obrazovanje za svu djecu, kao i primjereno obrazovanje za dječaka koji ima određene teškoće. No isto tako treba ponovo uspostaviti ravnotežu koja nije narušena samo u razredu, već i u cijeloj školi. Istovremeno je važno da roditelji vjeruju struci, uvaže je i postupe u skladu s time što struka kaže.

NACIONAL: Posljednjih desetljeća roditelji se vrlo često postavljaju prijeteći prema profesorima, učiteljima, nastavnicima i ruše njihov autoritet, navodno štiteći svoju djecu, kojoj time najčešće čine medvjeđu uslugu…. 

Nažalost, to se događa. Zato je moja poruka odgojno-obrazovnim djelatnicima da ne smiju dopustiti napade na struku i na svoj autoritet, da čuvaju dignitet struke. Ali svjesna sam činjenice da je život drugačiji i da se roditelji koriste raznoraznim pritiscima, pa čak i dovođenjem odvjetnika. U takvim situacijama, naravno, vrlo je teško zaštititi svoj autoritet i postupiti u skladu s profesionalnim standardima, koje svi odgojno-obrazovni djelatnici danas jako dobro znaju.

NACIONAL: Tu se postavlja i pitanje prioriteta – je li pravo na sigurnost djece i nastavu bez ometanja i bez nasilja više od prava problematičnog djeteta da se školuje? Jer ispada da to jedno dijete maltretira cijeli razred, pa i školu, zbog tog svog prava.

Da, to tako izgleda, no moram istaknuti da su sva dječja prava nedjeljiva, univerzalna te međusobno ovisna i jednako važna. A to znači da svako dijete ima pravo i na obrazovanje, i na zaštitu od nasilja, i na zdravstvenu skrb, na sigurno i poticajno okruženje. A mi odrasli to mu trebamo omogućiti. Ono što mi se čini da je bilo najgore u cijeloj toj situaciji jest činjenica da smo mi odrasli poslali djeci poruku da ih nismo u stanju zaštititi. Ovdje ne postavljam pitanje samo u ime djece iz ove škole, već i iz prethodne škole, koja su ispisana i raseljena po različitim drugim školama u Zagrebu i vjerojatno uopće to ne razumiju i ne znaju zašto je tako moralo biti. I oni su svojevrsne žrtve cijele te situacije, u kojoj smo, kao što rekoh, mi odrasli pokazali nemoć jer nismo na vrijeme bili u stanju riješiti poteškoće u funkcioniranju prijašnjeg razreda.

NACIONAL: Iz dogovora koji je postignut može se iščitati da će se tim problematičnim dječakom baviti cijela četa stručnjaka, a s druge strane, kada se traže asistenti u nastavi za djecu s teškoćama u razvoju, onda država za to novca nema.

Slažem se s time. I sama se zalažem za to da se uvijek djeluje proaktivno, a ne da reagiramo tek kada do neke situacije dođe. Važno je što se tiče i samih sustava, pa i medija kojima sam se obraćala, gledati unaprijed, jer obično se događa da svi daju svoj doprinos tek u trenutku kada se nešto dogodi.

NACIONAL: Nekada su u školama bili obvezni psiholozi i socijalni pedagozi, a iskustvo pokazuje da u školama u kojima rade socijalni pedagozi ima najmanje vršnjačkog nasilja. Zašto to onda nije standard?

Mi kao Ured konstantno apeliramo na zapošljavanje stručnih suradnika u školama ili ako takvih stručnjaka nema u dovoljnom broju, onda barem osiguravanje mobilnih timova stručnih suradnika koji bi pokrivali više škola. Često od škola dobivamo pritužbe upravo na nedostatak stručnih kadrova te traže našu preporuku i podršku pri traženju suglasnosti Ministarstva za zapošljavanje takvih kadrova u školama. Ministarstvo se, međutim, uvijek rukovodi kriterijem broja učenika kao uvjetom na temelju kojeg se zapošljava stručni suradnik. To je ono što bi trebalo promijeniti i napraviti jednu objektivnu procjenu potreba za svaku školu. Pritom treba uvažiti posebnosti pojedinih škola, pa i njihovu izoliranost, zbog čega njihovi učenici ne mogu ostvariti pomoć stručnjaka u blizini. Treba uzeti u obzir te posebnosti, osobito ako se radi o velikoj školi ili školi koja ima puno područnih škola. Ministarstvo bi se trebalo rukovoditi različitim kriterijima kod odobravanja zapošljavanja stručnih osoba. To je naša preporuka.

NACIONAL: Ali Ministarstvo uglavnom ostaje gluho na te preporuke…

Moram reći da je Ministarstvo čak raspisalo natječaje za zapošljavanje velikog broja stručnih suradnika, no sada se pojavio problem nedovoljnog broja ljudi profila koji se traži. Ali s obzirom na današnje zahtjeve i potrebe učenika i roditelja, mislim da bi svaka škola trebala imati ekipiranu stručnu službu jer je ona prva koja bi trebala prepoznati probleme djece. Djetetu kod kojeg se prepozna problem, treba pružiti podršku ili ga uputiti u neki drugi sustav. Treba isto tako istražiti i kakvo je stanje mentalnog zdravlja djece. Na tome treba poraditi i biti prvi koji će otkriti problem. Ta rana intervencija je izuzetno važna jer ako je to promaklo obitelji, ali i instituciji – a pritom mislim na školu – dijete koje je u riziku imat će moguće neprimjerene reakcije. No pokazalo se da ako postoji takva pravovremena, rana intervencija i ako djecu obuhvatimo primjerenim stručnim mjerama, onda se takva i slična ponašanja mogu spriječiti.

NACIONAL: Često ste upozoravali na problem vršnjačkog nasilja. Na jednom skupu još prije dvije godine istaknuli ste da je svako peto dijete žrtva nekog oblika nasilja, a svako treće internetskog. No situacija se u međuvremenu nije popravila, naprotiv…

Važno je istaknuti upravo te preventivne mjere. Opća prevencija mora biti univerzalna i početi od obitelji, a onda se nastaviti i na razini škole i na razini cijelog društva. Svi bismo trebali biti uključeni u osiguranje primarne prevencije tijekom cijelog razdoblja odrastanja. Mogu se napraviti i preventivni programi u školama, koji mogu biti vrlo kvalitetni i znanstveno utemeljeni. Takvi programi utječu na smanjenje nasilnog ponašanja kod djece kao i na razvoj njihovih socio-emocionalnih kompetencija. Te kompetencije moraju se odmalena razvijati i kroz obitelj i kroz odgojno-obrazovni sustav. Djecu treba učiti kako se postaviti, kako se nositi i kako primjereno reagirati na određene situacije. Treba ih učiti i nenasilnom rješavanju sporova i nenasilnoj komunikaciji. A tu smo kao društvo loš primjer djeci, jer nasilje je svuda oko nas, pojavljuje se u svim aspektima, u svim sferama života, pa i tamo gdje bi ga najmanje trebalo biti. Budući da djeca ne vide da je društvo netolerantno prema nasilju, da ga adekvatno prepoznaje i sankcionira počinitelje nasilja, ona i sama slijede taj primjer. Na tome bismo svi trebali poraditi.

NACIONAL: Kakvu ulogu u takvim situacijama ima vaša institucija Pravobraniteljice za djecu i jeste li u svom djelovanju neovisni? 

Moram reći da se vrlo često pogrešno shvaćaju nadležnosti institucije Pravobranitelja za djecu. Mi smo kao tijelo zaduženi za praćenje ostvarivanja prava djece i kao takvi nemamo izvršne ovlasti. Dakle, ne možemo i nismo donositelji odluka. Mi uočavamo slabosti u sustavima ostvarivanja prava djece i na njih smo dužni upozoriti izvršnu i zakonodavnu vlast te dati preporuke struke za otklanjanje tih slabosti i unaprjeđenje stanja prava djece. Mi pratimo kako se UN-ova Konvencija o pravu djeteta, kao međunarodni akt čija je potpisnica i RH, ostvaruje i primjenjuje u Hrvatskoj. Po saznanju o bilo kakvom obliku kršenja prava djece, dužni smo poduzeti mjere u skladu sa svojim ovlastima. To znači da tražimo očitovanja, odnosno, izvješća nadležnih tijela i institucija o utvrđenim okolnostima i uključujemo tijela koja nadziru njihov rad. Nakon toga kontinuirano pratimo kakva je reakcija sustava na određeni događaj, odnosno, na određene povrede prava djeteta.