U Zagrebu, u književnom klubu Booksa, 23. veljače održat će se promocija nove grafičke novele Helene Klakočar „El Shatt / fragmenti“, priče o zbjegu 30.000 žitelja Dalmacije u egipatsku pustinju 1944. godine ispričane kroz oči djece koja su to proživjela.

U svojim grafičkim novelama Helena Klakočar pokušava kroz specifičan pristup crtanju stripova zadržati tijek vremena. To vrijedi i za njenu najnoviju grafičku novelu „El Shatt / fragmenti“ koja se bazira na svjedočanstvima posljednjih živih sudionika zbjega u Egipat tijekog Drugog svjetskog rata, koji su danas u svojim devedesetima. Oduvijek su je zanimali detalji koji približavaju povijesnu situaciju ili neku drugu životnu uvjetovanost koja je potpuno strana našoj.

Helena Klakočar rođena je u Tuzli, odrasla u Mariboru, a svoje formativne godine provela je u Zagrebu gdje je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti te bila aktivna sudionica brojnih kulturno-umjetničkih i glazbenih zbivanja na zagrebačkoj nezavisnoj sceni osamdesetih. Početkom devedesetih s kćeri i suprugom preselila se u Nizozemsku i posvetila grafičkom dizajnu, ali i stripu, više iz ljubavi prema toj formi vizualnog izražavanja. Godine 2000. dobila je najprestižnije francusko priznanje za najboljeg stranog strip-autora Alph-Art i nagradu France info, za strip „Nemirno more“ u kojem je ispričala putešestvije koje je s obitelji proživjela tijekom odlaska u Nizozemsku.

NACIONAL: Vaša nova grafička novela „El Shatt / fragmenti“ ispričana je iz perspektive djece od 12 do 14 godina i njihova shvaćanja rata i zbjega. Zašto ste se odlučili na prikaz kroz dječje oči?

To je bilo jedino moguće jer su svjedoci s kojima sam razgovarala bili tada te dobi. Oni koji su bili u El Shattu stariji, npr. oni koji su imali 20 do 25 godina, danas bi imali 98 do 103 godine.
NACIONAL: Zanimljivo je da je govor u stripu istovjetan njihovu tadašnjem lokalnom dijalektu?
Moja obitelj s majčine strane je iz Podgore i svih šestero njih bilo je u zbjegu. Kao dijete sam svake godine dva mjeseca živjela s njima na moru. Do moje sedme godine živjeli smo u Bosni i roditelji su s nama govorili književni hrvatski. Baka, djed i ostali govorili su tim podgorskim dijalektom i mi smo naučile sve te izraze: katriga, čikara, pinjur, ponistra… BKad bi roditelji usred ljeta došli, mama bi se pretvorila u neku drugu osobu: sestra i ja ne bismo je mogle prepoznati, iz nje bi prirodno izlazio taj lokalni govor i vidjelo se da uživa.

NACIONAL: Znači, govor likova u stripu zapravo je dijalekt iz vašeg djetinjstva?

Svi s kojima sam razgovarala o zbjegu su iz Podgore i okolice pa mi je bilo logično ne prevoditi njihov govor na književni hrvatski. Dok sam pisala dijaloge, po sjećanju sam improvizirala, ali nisam bila zadovoljna pa mi je na kraju taj dio teksta doradila novinarka i velika stručnjakinja za jezik i cjelokupnu baštinu tog kraja Smilja Šunde, rođena Podgorka. Divim joj se jer vrlo predano radi na vrijednim knjigama ili izdanjima u kojima opisuje stare običaje podgorskoga kraja. Jako sam joj zahvalna što je odvojila svoje vrijeme za moj strip. Imala sam divnu ekipu za projekt El Shatt: Vesna Ivezić kao glavni jezični savjetnik, kolege likovni umjetnici Manuela Vladić Maštruko i Ivan Marušić pomogli su likovnim i „stripovskim“ savjetima te Danijel Hampamer u grafičkoj pripremi.

NACIONAL: Sve vaše stripove opisuju kao vizualno novinarstvo jer teme obrađujete više novinarski nego pripovjedački. Zašto ste se odlučili za takav pristup?

Nakon autobiografske priče „Nemirno more 1“ i „2“ shvatila sam da me i dalje najviše zanima takav način rada. Velik utjecaj na mene je imao Art Spigelman s knjigom „Maus / survival story“. Jedno poglavlje „susrela“ sam u New Yorku osamdesetih godina u njegovu magazinu RAW. Tada sam nazvala uredništvo, ali Art je bio u Europi u posjetu logorima radi nastavka knjige. To izdanje sam na kraju donijela u Zagreb pokazati prijateljima. Par godina nakon toga u Londonu sam kupila cijelu priču u dvije knjige i ponovo se oduševila tim njegovim načinom rada. Stvarni događaji postali su mi jedini vrijedni truda.

NACIONAL: Jeste li tijekom rada na novoj grafičkoj noveli imali nekog konzultanta ili suradnika?

Glavni konzultant bio je i glavni junak dvaju poglavlja, moj ujak Gojko Borić koji živi u Kölnu, umirovljeni novinar radija Deutsche Welle. Razmijenili smo stotine e-mailova, njegova sjećanja na putovanje do Egipta i ono što je prethodilo bila su jasna i vrlo slikovita.

NACIONAL: Zašto vam je zanimljiv Drugi svjetski rat – konkretno, zbjeg u El Shatt – kao tema za strip?

Svi ratovi me zanimaju, pogotovo otkad smo imali ovaj naš jer je mnogima iz moje generacije promijenio način života i način razmišljanja i skrenuo nas s naših zacrtanih puteva. Jasno, nas koji smo imali sreću da smo preživjeli bez nekih stvarnih gubitaka. U Nizozemskoj sam srela mnogo invalida koji su mi ispričali svoje prestrašne priče koje nikad neću imati snage staviti u stripove. Radila sam kao kreativni terapeut u azilantskim centrima s djecom izbjeglica iz cijeloga svijeta i shvatila sam da se ratna situacija koja je natjerala te ljude na put, negativno prelijeva i na nove generacije.

NACIONAL: Kako ste pronašli nakladnika za svoje radove?

Budući da za priču „Vlaga, Mraz i Sol“, koja govori o budućnosti bez prisilnih migracija, nisam mogla naći producenta ni u Nizozemskoj ni kod nas, odlučila sam je ispričati kroz manje i „prihvatljivije“ priče. Na to me nagnao odgovor jednog međunarodnog fonda koji me je odbio s obrazloženjem da je priča „previše politična“. Tako su nastale moje zadnje tri knjige u stripu. „Zid Mediteran“ i „Revolt“ tiskane su, kao i sve moje dotadašnje knjige na hrvatskom, pri nakladniku Vedis, a „El Shatt / fragmenti“ kao izdanje Umjetničke organizacije Javni prostor.

Glavni konzultant za grafičku novelu Heleni Klakočar bio je i glavni junak dvaju poglavlja, njezin ujak Gojko Borić koji živi u Kölnu. FOTO: Helena Klakočar

NACIONAL: Pripremajući se za tu knjigu, razgovarali ste s mnogim svjedocima tog vremena i samim sudionicima zbjega, čitali ste dostupnu literaturu, skicirali likove… Koliko dugo je sve to trajalo i što vam je zapravo najviše pomoglo da dobijete uvid u život u zbjegu?

Nakon perioda čitanja knjiga te čitanja doktorske radnje Matea Bratanića, razgovora sa sudionicima, dopisivanja s ujakom… krenula sam u crtanje. Zaplela sam se u priči Tekle Radonjić o tome kako su Talijani ulazili u kuće žena čiji muževi nisu bili prisutni, jer su, s pravom, pretpostavljali da su u partizanima. Zaprijetili su tako jednoj ženi da će doći po noći i zapaliti joj kuću. Ona je skupila svu djecu i skrivala se cijele noći u masliniku. Susjedi su joj u strahu donosili deke. Nacrtala sam te scene, bijesne talijanske vojnike, prevrnute stolice, uplakanu djecu i poslala to ujaku, koji me je podučio da takve stvari nisu radili talijanski vojnici nego ustaše, a da su Talijani bili nalogodavci. Krenula sam potom prepravljati to što sam nacrtala. U to vrijeme radila sam u boji pa sam tražila pravu boju ustaških uniformi, grb na kapi, pravi oblik kape u raznim pozicijama. Shvatila sam da moram sažeti „gradivo“ jer će inače to biti knjiga od 800 stranica. Financiranje tiska toliko skupe knjige bilo bi upitno te sam odbacila tu priču, sve te stranice, boju i u konačnici smanjila broj stranica na 152.

NACIONAL: U Zagrebu je 2007. godine priređena velika izložba o zbjegu u El Shatt te je objavljen i katalog izložbe s nizom podataka o tom događaju. Koliko su vam ti podaci pomogli u radu? Vjerojatno vam je poznato i da je nedavno redatelj Ivan Ramljak završio svoj dokumentarni film „El Shatt: nacrt za utopiju“?

Bila sam na toj izložbi i kupila katalog te ga koristila u radu. Izložba se dogodila nekoliko mjeseci nakon smrti moje majke. Još 2005. ispitivala sam je u vezi zaštitnih balona iznad brodova jer mi je puno govorila o tome kad sam bila dijete, ali tek kad sam počela razmišljati o stripu, bili su mi potrebni podaci o tome koliko su ti baloni bili veliki i mnogi drugi. Tom prilikom rekla mi je da mi nije pametno raditi ništa u vezi partizana, da je danas drugo vrijeme, da mi neće ništa više reći i to sve „za moje dobro“. Nisam je mogla uvjeriti da nije u pravu i bilo mi je žao što je nisam mogla povesti na tu izložbu pa da promijeni mišljenje. Usred rada na stripu o El Shattu saznala sam da Ivan Ramljak radi dokumentarni film o zbjegu. Kontaktirala sam ga i dogovorili smo se da nećemo koristiti iste sugovornike. Poslao mi je i neke korisne linkove i fotografije.

NACIONAL: Zadnje poglavlje inspirirano je Škotkinjom koja je radila u administraciji logora El Shatt. Kako ste došli do njezina dnevnika i što vam je otkrio?

Pronašla sam je tražeći zagonetnog fotografa Otta Gilmorea koji je snimio tisuće fotografija koje se nalaze u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu D.C. i mogu se slobodno pregledavati na internetu. On mi je bio posebno zanimljiv jer nikada prije ni kasnije nije napravio nijednu fotografiju i pokušala sam pronaći ljude koji bi mi o njemu mogli nešto reći. Tako sam došla do Phillys Mackenzie i njenih predivnih crteža okolice kampa, groblja, svakodnevnog života u kampu… Internetsku stranicu o njezinu životu i radu vodio je njezin sin i na moju molbu da mi dozvoli koristiti neke detalje iz objavljenih dijelova dnevnika, odgovorio mi je istoga dana. To je bio jedini pogled odrasle osobe na kamp, osobe iz jedne druge kulture koja je na sve gledala iz sasvim osobne pozicije.

NACIONAL: Strip „Nemirno more“ u kojem ste opisali svoja putovanja početkom 90-ih, osvojio je prestižne nagrade Alph-Art i France Info za najbolje stripovsko ostvarenje nekog stranog autora 2000. godine, da bi tek nakon punih 15 godina, nakon francuskog, slovenskog i talijanskog prijevoda, dobio i svoje hrvatsko izdanje. Kako to komentirate?

Nudila sam taj strip četvorici hrvatskih izdavača, ali nisu bili zainteresirani. Nisam mogla shvatiti koji su pravi razlozi. Nevjerojatna je ta činjenica ako se zna da u stvari nakladnici ne mogu izgubiti novac, jer svi traže financiranje od Ministarstva kulture i medija ili lokalnih fondova za kulturu i tek kad su sredstva osigurana, krenu u tisak. Za „Nemirno more“ tih godina nitko nije niti tražio sredstva za tisak pri tim fondovima namijenjenim nakladnicima.
Naposljetku sam 2008. izgubila strpljenje i ponudila knjigu Fabrici knjiga u Beogradu, pod uvjetom da knjiga bude na hrvatskom jeziku. Moj jedini honorar bio je 40 knjiga. Mislila sam da će ostatak naklade sam naći svoj put do Zagreba, ali tu se ispriječila carina i na kraju je knjiga na kapaljku dolazila u Zagreb. Nakon što su 2009. tiskali nastavak, knjige su došle u ruke tršćanskom nakladniku Comunicarta. Paralelno s tim zainteresirali su se i moji stari poznanici iz Stripburgera pa su ta dva izdanja, slovensko i talijansko, izašla skoro istovremeno.

NACIONAL: Na kraju ste ipak uspjeli objaviti te stripove i u Hrvatskoj, zar ne?

Srela sam 2014. starog poznanika Veljka Krulčića te je on prvi put tražio i dobio sredstva za tisak od Gradskog fonda za kulturu Grada Zagreba. Videći koliko je teško organizirati tisak, nagovarala sam ga da objavimo oba nastavka „Nemirnog mora“ zajedno, ali on je htio posebno. Vrlo sam zahvalna Veljku što je imao dovoljno povjerenja u mene jer ta dva izdanja inicirala su i nova koja su nastala u sljedećim godinama. Onih prvih 15 godina osjećala sam se loše, sumnjala sam u samu sebe. Tko ne bi? Da je sve išlo očekivanim putem, sigurno bi i moja karijera i moj životni put drugačije izgledali. Kad sam se 2000. odlučila skoncentrirati na grafičke novele, nisam znala koliko presudnu ulogu imaju nakladnici.

NACIONAL: Vaša grafička novela „Zid Mediteran“ osvrt je na izbjeglice i izbjegličku krizu koja je 2015. pogodila Europu i svijet. Na što ste stavili fokus?

Knjiga „Zid Mediteran“ pisana je na temelju razgovora s posadom broda „BŠ 72 Andrija Mohorovičić“ koji je „čuvao“ morske granice Europe na Sredozemnom moru. To „čuvanje“ u stvari je spašavanje izbjeglica. Sama sam inicirala „reportažu u formi stripa“ jer me je zanimalo sve o tome, a novinarski izvještaji bili su suhoparni.
Neobično je kako smo se lako naučili na činjenicu da je mnogima toliko loše da riskiraju život kako bi došli do Europe. Dio knjige ima i fiktivni „umetak“ s mogućim razrješenjima migrantskog problema.

NACIONAL: Ne mogu vas ne pitati i o periodu vašeg života i rada u Zagrebu, gdje ste studirali na Akademiji likovnih umjetnosti. Na primjer, vaš logotip za Galeriju SC i danas je zaštitni znak te galerije, s kojom ste niz godina surađivali, kao i sa Studentskim centrom i zagrebačkom nezavisnom scenom. Jeste li ostali u kontaktu s prijateljima i kolegama iz tog perioda?

Taj znak stvorile smo zajedno Sonja Lucijen i ja dok smo radile u Galeriji Studentskog centra 1990. i 1991. Organizirala sam 2015. godine „Povratak na mjesto zločina“. To je bilo ponovno okupljanje s publikom i izvođačima tadašnjih programa. Održalo se nekoliko koncerata, okrugli stol i izložba naših plakata. Svi smo ostali u bliskom kontaktu, a u posljednje vrijeme sve više i više vrlo uspješno „tulumarimo“.

NACIONAL: Po čemu najviše pamtite taj period?

Bio je to pravi pravcati „artist-run space“ i bilo je to predivno vrijeme, puno se sijalo i sve je uspijevalo! Družili smo se, radili, blistali, umjetnost i život bili su jedno te isto. Osjećali smo se moćno, nije bilo nikakvih prepreka, a tamo gdje ih je bilo, s lakoćom smo ih preskakali. Nažalost, naše vrijeme „moći“ nije dugo trajalo jer je osovina oko koje smo se vrtjeli možda bila prejaka. Zlatko Burić i Sonja otišli su u Kopenhagen, a mi u Italiju i Grčku na svom katamaranu. To je bilo par mjeseci prije rata. Neuspješna bitka za održanje, poraz i zatvaranje Galerije tog proljeća, sve to bilo je za sve nas veliko razočaranje. Ali eto, nekako smo se uspjeli postaviti na noge i nastaviti sa svojim životima i profesionalnim putevima.