Surova Politika

Ratni zločini u Hrvatskoj više nisu tema, osim kad treba blefirati pred međunarodnom zajednicom. I Nacionalovi dokumenti o gospićkom podmetaču eksploziva Ivici Rožiću, koji je pred policijom metodično opisao detalje i sudionike ubojstva Milana Levara, naišli su na istovjetan javni tretman, kao i oni o snažnim indicijama umiješanosti ministra Jakovine u sisačke ratne zločine.

Pojedini inozemni i tuzemni pravni eksperti, koji se intenzivnije bave hrvatskim pravosudnim zbivanjima, ubrzano dolaze do referentnoga istraživačkoga zaključka da bi Ustavni sud mogao biti najveći kolektivni kriminogen u državnome organizmu, ili barem najjači institucionalni pokrovitelj populacije velikih državnih bandita. Čuju se, međutim, i suprotna stručna mišljenja, po kojima se tu naprosto radi o društvu moralnih invalida koji – čekajući penziju ili premještaj na sljedeću apanažu – jedni drugima brižno čuvaju leđa.

U procesu pravnoga blokiranja ustanova koje doista proganjaju kriminalce – što je jedna od glavnih djelatnosti hrvatskoga sudstva – izvjesni sudovi na nižim razinama, njihova “raspravna” ili “izvanraspravna” vijeća, pružaju snažnu moralnu, akademsku i svaku drugu potporu spomenutome vrhovnome arbitru. Tipovi s mučnim dossierima* preko sudova lete na slobodu, i to bi uglavnom bilo sve što se tiče opisa legalističke tragedije u kojoj prinudno vegetiraju pripitomljeni hrvatski građani. Za podrobnije udubljivanje u hrvatsku situaciju, u kojoj politička i nadripolitička mafija otvoreno ucjenjuje pravosudni sustav i paralizira njegovo normalno djelovanje, autor ovih redaka nema dovoljno skolastičke stručnosti, odnosno želučane izdržljivosti.

Bivši predsjednik Ivo Josipović, pozvan svojedobno da uvede nekakav red u državi, volio je isticati svoju pravničku potkovanost, “ozbiljnost” i sklonost reformama, iz koje je uspio izvući jedino poraz na izborima. Danas osniva stranku, i opet govori o svojim legendarnim “reformama”, ni riječju ne spominjući činjenicu da mu tradicionalna sprega sudovi-pljačkaši pred nosom i dalje radi doslovce što ju je volja. Njegov građanski poklič svodi se na himne apstraktnim paragrafima, što možda ima nekakvu vrijednost u normalnim državama, ali u Hrvatskoj djeluje upravo tragikomično.

Ni premijer Milanović nije se posebno istaknuo na području o kojemu je riječ. Imao je cijeli mandat vremena da intervenira u tuđmanoidno pravosuđe koje je već desetljećima najveći izvor zla u hrvatskoj državi, ali pokazao se potpuno nezainteresiranim za problem i danas je nedvosmisleni talac sudsko-gangsterskoga sindikata. Čini se da ga se nitko više ne boji, niti od njega očekuje energičnu akciju. Ako na takvoj demonstraciji političke elegancije – koja pronalazi utočište u fetišiziranju autonomije jednoga posvema trulog pravosuđa – kani dobiti izbore, proći će glede Markova trga otprilike kao i gospodin Josipović u vezi s Pantovčakom.

Njegova je taktika da se pred određenim fenomenima pravi gluh, nijem i slijep. Od ordinarnoga banditizma, koji se skriva iza politike, pomičemo se ovdje prema sferi ratnih zločina. Nacional je u prethodnome broju objavio opširan tekst o snažnim indicijama umiješanosti (aktualnoga ministra poljoprivrede) Tihomira Jakovine u zlostavljanja i ubojstva srpskih civila u Sisku tijekom rata. O moralno vrlo dvojbenoj ratnoj ulozi gospodina Jakovine godinama već lagano cvrkuću i hrvatski vrapci na hrvatskim krovovima, no danas pojavio se autentičan svjedok zbivanja koji je – zajedno s nekim hrvatskim sudionicima toga razdoblja, koji osjećaju etičku odgovornost – u Nacionalu opisao što se događalo i srbijanskom Tužiteljstvu za ratne zločine poslao kaznenu prijavu. Ima li od toga ikakvoga javnoga efekta? Ima: na spomenuti tekst o gospodinu Jakovini nitko u Hrvatskoj nije se ni osvrnuo, što je poruka samo po sebi.

Prozvani ministar, dan nakon objavljivanja toga teksta, na televiziji je govorio o zdravoj hrani, a na kraju te nadasve aktualne diskusijenešto je promrmljao o nekakvim novinama koje, navodno, kani tužiti. To bi bilo sve, što se njega tiče. Samo neka tuži. Politička sfera potpuno je ignorirala slučaj, kao i lokalni mediji. Ratni zločini ovdje više nisu tema, osim kad treba nešto blefirati pred međunarodnom zajednicom. I Nacionalovi izvorni dokumenti o gospićkome podmetaču eksploziva Ivici Rožiću, koji je pred policijom, dva dana nakon atentata, metodično opisao detalje i sudionike ubojstva (mogućega haaškoga svjedoka) Milana Levara, naišli su na jednak javni tretman.

Na djelu je očito strategija velikoga zataškavanja iliti zabašurivanja. Većina medija pod utjecajem je raznoraznih nacionalističkih frakcija, koje su složne u stavu da ubojice hrvatske provenijencije treba zaštititi pošto-poto. Što se politike tiče, HDZ bi se, reagirajući na Tihomira Jakovinu, usprotivio svojoj “braniteljskoj” bazi, i pokvario vlastitu domoljubnu demagogiju, prema kojoj Hrvati nisu mogli počiniti ratne zločine. Vlada, na drugoj strani, uoči izbora nema interesa forsirati još jednu ministarsku aferu, jer smijenili su ih već podosta. Stradava li tako elementarna etika, to gore za nju. Kako vidimo, sveopći muk oko fenomena, o kakvomu se u civiliziranim zemljama ne šuti, ima svoje pragmatičke razloge. Pravosudna permisivnost u Hrvatskoj natječe se s galopom desničarskoga ekstremizma. Tisuće organiziranih provokatora na stadionu za vrijeme utakmice urlaju “za dom spremni”, pripremajući teren za dolazak šovinista i stekliša na vlast. Taj otvoreno pučistički protugrađanski scenarij nema uvjerljivoga protivnika. Sve se svodi na besplodne i neutralne televizijske rasprave, u kojima se svaka strana tretira kao etički ravnopravna. Najprije stižu stadionski šegrti, iza njih dolaze majstori, a pravosuđe im svima čuva leđa.