Objavljeno u Nacionalu br. 847, 2012-02-07

Rajko Ostojić preklinje Slavka Linića da zdravstvenom sustavu produlji rokove plaćanja na više od 60 dana. Ako ministar financija ne popusti, sve će se raspasti

“Iako sam desetljećima liječnik i dobro sam upoznat sa stanjem u hrvatskom zdravstvu, nakon što sam postao ministar i počeo dublje analizirati situaciju, jednostavno nisam mogao vjerovati kad sam vidio kako izgleda realnost. Prije svega, nismo znali da cjelokupan dug zdravstva iznosi više od pet milijardi kuna, dakle, desetak puta više od onog što je tvrdila HDZ-ova vlada. Isto tako, vodeće bolnice u Zagrebu, Osijeku, Splitu i ostalim gradovima također imaju goleme dugove, a kakva je anarhija vladala govori i podatak da ne postoji čak ni jedinstvena lista medicinske opreme za bolnice. Unatoč ovim dubiozama, uvjeren sam da se sadašnja situacija, kroz neko vrijeme, može promijeniti nabolje i da će hrvatsko zdravstvo za nekoliko godina kvalitetom opet biti blizu najrazvijenijih europskih država”, rezimira novi ministar zdravlja Rajko Ostojić nakon prvih mjesec dana mandata.

O istoj je temi prošlog tjedna u svom uredu na Ksaveru razgovarao s izaslanicima Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Predstavnici međunarodnih financijskih institucija uglavnom su podržali Ostojićevu najavu restrukturiranja bolnica i okrupnjavanja zdravstvenog sustava kao pokušaje smanjenja dramatičnog deficita. Prve poteze morat će povući brzo jer već u svibnju izaslanstva MMF-a i Svjetske banke namjeravaju ponovno posjetiti Hrvatsku i ako do tada vlada Zorana Milanovića ne dokaže da je počela štedjeti, upitan će biti kreditni rejting.

A upravo je zdravstveni sustav pri vrhu kad je riječ o naslijeđenu deficitu. Od pet milijardi duga, deficit Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje iznosi 2,2 milijarde, dok su gubici zdravstvenih ustanova dosegli tri milijarde kuna. HZZO je u 2011. ostvario ukupan prihod od 21,6 milijardi kuna dok su rashodi iznosili oko 21,7 milijardi kuna. Pritom su dospjele obveze HZZO-a prema ugovorenim rokovima plaćanja od 150 do 180 dana iznosile 327 milijuna kuna. Posljednjih godina prihodi HZZO-a iznosili su od 22,5 milijardi kuna 2009., 22,1 milijardu kuna 2010., pa do prošlogodišnjih 21,6 milijardi kuna. Nova hrvatska vlada suočila se s neočekivanim problemom. Ubrzo nakon preuzimanja dužnosti, Ostojić je uvidio da će se zdravstveni sustav u slučaju primjene pravila poštivanja rokova plaćanja od 60 dana naći u dramatičnom gubitku, jer ukupan deficit u sustavu zdravstva iznosi više od pet milijardi kuna. Tu su uključeni već spomenuti deficit HZZO-a za prošlu godinu, u iznosu od 2,2 milijarde kuna, te dugovanja zdravstvenih ustanova u iznosu od tri milijarde kuna. No tome u 2012. treba dodati i planirane dodatne troškove od 177 milijuna kuna za novi ustroj službe hitne medicinske pomoći i još 260 milijuna kuna za lijekove na recept, što je posljedica preraspodjele, izvršene 2010. kad je rok skraćen na 150 dana. Uz sve ovo, za primjenu novih prava iz kolektivnog ugovora za zdravstvo potrebno je osigurati i dodatnih 230 milijuna kuna. Sve u svemu više od 650.000.000 kuna.

Koliko je stanje teško, pokazali su podaci o stanju nepodmirenih obveza bolničkih zdravstvenih ustanova do 31. prosinca 2011. godine. Deset najzaduženijih hrvatskih bolnica ukupno je u gubitku od milijardu i pol kuna, a top-lista dužnika je sljedeća: Klinički bolnički centar Zagreb 324.021.368 milijuna kuna, KBC Osijek 289.499.620 kuna, KBC Split 165.573.166 kuna, KBC “Sestre milosrdnice” 199.291.571 kuna, KBC Rijeka 159.512.765 kuna, KB Dubrava 157.669.803 kuna, KB Merkur 29.019.594 kuna, Opća bolnica Varaždin 118.958.087 kuna i Opća bolnica Slavonski brod 52.492.828 kuna.
I dalje se najviše novca troši na plaće. Tako je mjesečni bolnički limit za zdravstvene ustanove u 2011. iznosio 687.096.000 milijuna kuna, a struktura rashoda u bolnicama pokazala je da na plaće liječnika i ostalog osoblja odlazi više od 57 posto novca, što je gotovo dva i pol puta više od sredstava (23,4 posto) koja se troše na lijekove i medicinski materijal. Preostalih 20 posto ide na različite materijalne troškove i tzv. ostale rashode.

Slična je situacija i s listama čekanja. Premda postojanje listi čekanja za bolničke zdravstvene ustanove nije specifično samo za hrvatsko zdravstvo, snimka stanja koja je provedena početkom 2012. pokazala je da su među najčešćim razlozima postojanja dugotrajnih listi čekanja nedovoljan broj liječnika, nedovoljan broj ili starost medicinskih uređaja i financijsko ograničenje za ugradbeni materijal kao što su, primjerice, proteza kuka i koljena. Prve prognoze u Ministarstvu zdravlja pokazuju da će za rješavanje ovog akutnog problema u prvih šest mjeseci trebati oko 30 milijuna kuna.
U razgovoru za Nacional, ministar Ostojić najavio je da njegov paket mjera za smanjenje postojećih listi čekanja sadržava osiguranje dodatnog ugradbenog materijala, nabavu medicinske opreme, sinergiju javnog i privatnog sektora, prilagodbu radnog vremena pacijentima, otvaranje dnevnih bolnica i informatizaciju cjelokupnog zdravstvenog sustava.

U međuvremenu, provedena je analiza opremljenosti bolnica suvremenom aparaturom koja je pokazala da je Hrvatska prema opremljenosti uređajima za magnetsku rezonancu (MR), kako u javnom tako i u privatnom sektoru, prema broju MR-uređaja na milijun stanovnika od 10,32 nešto ispod europskog prosjeka koji iznosi 11,91 MR-uređaj na milijun stanovnika. Pritom je najbolje stanje u Zagrebu i okolici, potom u Istri i Primorju, nešto lošije je u Dalmaciji, a najlošija je situacija u Slavoniji.

S druge strane, pomalo iznenađujuće, nedavna analiza pokazala je da u prosjeku u Hrvatskoj ima više CT-uređaja nego u EU. Tako standard broja CT- uređaja na 100.000 stanovnika u Hrvatskoj iznosi 1,62, a u EU 1,45. Uzimajući u obzir raspored uređaja po regijama, broj CT-uređaja na 100.000 stanovnika istovjetan je kao i kod aparata za magnetsku rezonancu: najviše ih je na području Zagreba, središnje i sjeverne Hrvatske, a najmanje u Slavoniji.

Očito će trebati smanjiti ovakve razlike, ali i dosadašnje neracionalno trošenje velikih svota na skupocjenu opremu. Nedavna inspekcija otkrila je da u Hrvatskoj postoje četiri moderna 64-slojna CT-a, od kojih je po jedan u Kliničkim bolnicama Merkur i Sveti Duh, a preostala dva su u Općim bolnicama u Varaždinu i Dubrovniku, koje nemaju ni dovoljno stručnjaka, a kamoli pacijenata. Među prvim Ostojićevim odlukama bila je i izmjena dosadašnjeg pravilnika prema kojem je ministar zdravlja morao odobriti kupnju uređaja skupljih od milijun kuna. Sada je to smanjeno na 600.000 kuna koliko stoje moderni UZV-uređaji, a više neće biti moguće da susjedne bolnice imaju tako skupu aparaturu. Primjerice, ako bolnica u Čakovcu ima CT, bolnice u Varaždinu i Koprivnici neće moći tražiti novac za nabavu CT-a nego će njihovi pacijenti odlaziti na pregled u Međimurje. Zbog postojećeg zdravstvenog deficita, Ostojić je prije dvadesetak dana od ministra financija Slavka Linića zatražio da se zdravstvo izuzme iz zakona o obvezama plaćanja dok se ne izniveliraju rokovi sa 180 na 60 dana i dok ne bude čist početak. U prilog mu je išlo i to što je nedavno ravnatelj Rebra, a odnedavno i saborski zastupnik HDZ-a Željko Reiner u svom dopisu priznao da HZZO kontinuirano od 2010. kasni s plaćanjem za skupe lijekove i transplantacije od 30 do 60 dana u odnosu na ugovorene rokove. Posljedica je da su prosječni rokovi plaćanja KBC Zagreb prema dobavljačima narasli na 260 dana, u Rijeci gotovo na 500, a u Osijeku na 700 dana, odnosno na gotovo dvije godine.
Dodatni problem hrvatskog zdravstva su i ugovori između HZZO-a i privatnih klinika poput Medikola i Magdalene. Prema neslužbenim podacima do kojih je prošlog mjeseca došlo Ministarstvo zdravlja, godišnje 600 do 700 milijuna kuna odlazi u privatne klinike. To će se sigurno mijenjati, sukladno Ostojićevu stavu da je privatno-javno partnerstvo poželjno, ali samo kad javni sektor ne može pružiti neku uslugu, a u ovom času javni zdravstveni sektor nije dobro iskorišten. U prilog ovoj tezi ide i podatak prema kojem neke privatne klinike više od 50 posto prihoda imaju iz HZZO-a.

Nova vlada zauzela je stajalište da je prijašnja vlast bila omogućila privatnicima monopol i to, primjerice, ugovorom s Medikolom za PET i CT-pretrage, ali i kroz diskriminaciju cijena koju je HZZO provodio. Već na prvi pogled moglo se vidjeti da je tu netko muljao i pogodovao vlasnicima privatnih poliklinika. Tako je, primjerice, cijena gastroskopije iznosila 270 kuna, a HZZO je bolnicama plaćao 138 kuna. Istodobno je liječnička komora odredila cijenu od 350 kuna, a privatnici su ovaj postupak naplaćivali od 300 do 500 kuna. Drugim riječima, HZZO je bolnicama plaćao manje od cijene pregleda.

Također, HZZO je sklopio višegodišnji ugovor s Medikolom koji je postao privatni monopolist u pružanju usluge pregleda na PET/CT-uređaju i te preglede privatniku je plaćao više nego što taj pregled stoji u zemljama EU. Posljedica je bila da su bolnice bile u gubicima, a privatnici su zarađivali. Zato ne iznenađuje da je nedavno potpisan ugovor kojim će KBC Zagreb dobiti PET/ CT-uređaj i tako se smanjiti plaćanje Medikolu. U budućnosti bi ovaj moderni uređaj trebale dobiti i bolnice u Splitu, Rijeci i Osijeku, što će dodatno smanjiti profit ovdašnjih privatnih poliklinika. Neslužbeno se može saznati da Ministarstvo zdravlja planira prepoloviti izdvajanja za privatni sektor, a ušteđeni bi se novac redistribuirao u javno zdravstvo. U suštini radi se o ispunjenju zahtjeva koji je u proljeće 2011. dvadesetak profesora Medicinskog fakulteta podnijelo tadašnjem ministru Darku Milinoviću, ali je on to ignorirao. Godinu dana kasnije situacija se počinje mijenjati iako treba pričekati da bi se vidjelo hoće li Rajko Ostojić i njegovi suradnici ići do kraja. U svakom slučaju, pet milijardi kuna deficita s kojim se nenadano suočila nova ekipa nametnula je potrebu brzih odluka koje će smanjiti gubitke. Slijedi racionalizacija na različitim razinama, od smanjenja nadležnosti općih bolnica do rezanja povlaštenih ugovora s privatnicima. Unatoč brojnim problemima, Ostojić je optimist i tijekom razgovora najavio je da će kroz četiri godine hrvatsko zdravstvo kvalitetom biti u gornjoj polovici među državama Europske unije.