Svi oni koji su smatrali da znaju što se događa na Bliskom istoku, da dobro poznaju političke prilike i povijesne okolnosti koje dovode ili su u prošlosti dovodile do krvavih sukoba u Palestini, Izraelu, Libanonu i Siriji, trebali bi svakako pogledati film ‘’Hassanovi ratovi’’ jer čak i ono što su možda znali, nisu mogli doživjeti onako kako će im taj svijet približiti ovaj dokumentarni film snimljen u maniri reality showa s elementima Shakespearea, Dostojevskog i Hemingwaya koji je premijerno prikazan prošlog tjedna u Velikoj Gorici.

Hassan Haidar Diab sjedi za stolom sa svojom familijom i baca na stol naslovnicu Nacionala od 3. svibnja 2022. sa svojom fotografijom i dramatičnim naslovom “Plenković potjerao dvojicu ruskih diplomata koja su prijetila novinaru Večernjeg lista zbog članka o zločinima opasnog čečenskog vođe Kadirova”. No ni taj stol ni ta familija ne nalaze se u Zagrebu, već u Bejrutu, glavnom gradu Libanona koji je Diab napustio prije 40 godina. Tada mladić koji je odrastao s kalašnjikovom u ruci, a po prirodi je bio poput tempirane bombe, na rubu da puca i na vlastitog oca koji je kući dovodio ljubavnice, iz Zagreba gdje je izgradio novi život i karijeru uspješnog novinara, vraća se u razorene ulice svoje mladosti želeći gledateljima i kroz svoju osobnu priču približiti dramatičan i divlji svijet Bliskog istoka i ponajviše svoje rodne zemlje koja je s jedne strane služila kao baza za napade Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) na Izrael, a s druge za izvršavanje izraelskih odmazda, da bi nakon svega ostao kaos u kojem cvjetaju kriminal i vladavina paravojnih formacija i uličnih bandi te u svakom smislu – zakon ulice. Dok pokazuje članovima svoje obitelji naslovnicu Nacionala i priča kako je njega u Hrvatskoj čuvala policija nakon prijetnji Putinovih agenata koji su prijetili njemu i njegovoj obitelji i otrovali mu pse, i to zbog njegova otkrića o stravičnim likvidacijama koje je u Ukrajini provodio zloglasni, krvoločni čečenski vođa i zapovjednik Ramzan Kadirov, njegovoj braći i sestrama to djeluje potpuno nadrealno – njihov brat Hassan od radikalnog je mladića postao hrvatski novinar koji se bori protiv radikalizama svih vrsta i zbog kojeg je iz Hrvatske protjerano nekoliko ruskih diplomata. Kad prepričava te događaje, Hassan danas živopisno opisuje kako ga je liječenje psa stajalo “više nego vjenčanje kraljice Elizabete”.

U rodni grad Hassan Haidar Diab vratio se s filmskom ekipom na čelu s redateljem Robertom Bubalom, kolegom iz redakcije Večernjeg lista, a snimanju se pridružuje i Hassanova supruga Ljiljana. Jedna od najdramatičnijih scena nastaje kad ekipa ulazi u nekadašnji palestinski logor Šatilu, gdje je gotovo nemoguće ući i ostati živ bez posebne zaštite, a usred snimanja jedan dio ekipe uključujući i Hassanovu suprugu Ljiljanu se izgubi. U srcu logora u kojem su im dvojica naoružanih predstavnika Fataha, krila nekadašnjeg Palestinskog pokreta otpora (PLO), upravo pred kamerama ispričala kako neki od njih još uvijek maštaju o tome kako će izvesti samoubilačke napade i poubijati Židove. Gdje je dovoljno zapaliti iskru da bi ljudi jedni na drugi počeli pucati, a posebno na neke nepoznate strance. Dok s druge strane logora caruju narkokarteli i kriminalci svih vrsta koji ljude bez milosti ubijaju i njihova tijela bacaju na smetlišta.

Hassan gubi živce jer je svjestan opasnosti koja im prijeti ako naprave jedan krivi korak. Film je imao premijeru 4. lipnja u Velikoj Gorici, ali tek ga sada očekuje kandidiranje na različitim festivalima.

“Znao sam da će film imati snažnu poruku, ali nisam očekivao ovakve reakcije. Puno ljudi mi je nakon premijere reklo: ‘Uveo si nas u jedan svijet o kojem smo mogli samo čitati kroz manje ili više subjektivne tekstove mainstream medija, a ti si nam pružio znatno dublji uvid u tu surovu stvarnost’. Bio sam spreman na to da će nakon projekcije mišljenja biti podijeljena, da će me neki prozvati kontroverznim, ali do toga nije došlo niti sam se ja bojao zbog toga, jer inače ne bih u film uvukao i svoju braću i sestre, kako bih prikazao kakav je dolje život i zašto ljudi odlaze u ekstremizam. Zašto dolje i djeca nose puške, kao što sam nekad i ja, i spremni su otići u nepovrat zaluđeni tim otrovnim idejama zato što žive u getu, izolirani od svijeta. Tako sam i ja nekad živio, ali čim se makneš iz tog okruženja, automatski promijeniš pogled na svijet. Tim se ljudima mora dati život da bi se promijenila situacija”, kaže Diab.

Film sniman 2022. još više dobiva na težini zbog novog sukoba koji se rasplamsao između Izraela i Hamasa, jer svaki novi sukob ima razorne posljedice i na Libanon koji je, prema riječima Hassana Haidara Diaba, postao najvećom žrtvom izraelsko-palestinskog 75-godišnjeg sukoba i svih intifada koje su se vodile.

“Svi su danas usredotočeni na Pojas Gaze, a u Libanonu se zapravo desetljećima vodi pravi rat. Libanon je zemlja koja je platila najveću cijenu palestinskog pitanja, najveća žrtva na koju se nitko ne obazire. Otkad je 1973. izbio rat između Libanonske vojske i palestinskih boraca, i od 1975. godine kad je došlo do građanskog rata zato što je međunarodna zajednica na neki način željela da Libanon postane druga, zamjenska država za Palestinu, Libanon plaća cijenu. Pola milijuna Libanonaca je pobijeno, ne znam koliko ih je ranjeno, zemlja je devastirana, Libanon je 2019. proglasio bankrot. U isto vrijeme zemlje Zaljeva, arapske zemlje koje pozivaju na solidarnost s palestinskim narodom, uživaju u miru, a mi u Libanonu plaćamo cijenu”, objašnjava Diab svoj pogled na situaciju koju je u filmu pokušao prikazati kroz život običnih ljudi uvučenih u grotlo vjerskih i političkih sukoba. Nema obitelji koja u tim silnim sukobima i ratovima nije izgubila bližnje, mlade i stare, pa tako i Hassanova obitelj prekapa po uspomenama na mrtve, dok oni živi – životare u bijedi. Dvojica njegove braće stisnuti u malu improviziranu radnju na šivaćoj mašini popravljaju ljudima dronjke da bi preživjeli. Ali ponosno ističu da su radije izabrali to, nego da žive na ulici i prose. Jedan od braće imao je pristojan posao s kojeg je maknut kad je došao novi šef i na njegovo mjesto postavio nekog svog.

Novinari Večernjeg lista Hassan Haidar Diab i Robert Bubalo autori su filma o životu u Libanonu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Zemlja bogate povijesti i zapanjujućih prirodnih ljepota na obali Sredozemnog mora, na čijem su teritoriju živjeli Feničani i smjenjivala se različita carstva, mogla je biti prosperitetna zemlja. Umjesto toga, na ulicama Bejruta još uvijek polurazorenim od brojnih prošlih i sadašnjih ratova, jedino palme i pojedini luksuzni dijelovi grada prikazuju kakav bi život lijep mogao biti i kakav je nekad bio. Umjesto Pariza Bliskog istoka, dijelovi Bejruta izgledaju kao najgori slamovi, dok dijelovi grada s modernim neboderima i luksuznim zgradama izgledaju kao da su tamo greškom zalutali.

No film gledatelje vodi i na neke od fascinantnih povijesnih lokacija kao što je Bakhov hram u Balbeku, jedan od najvažnijih svetišta Rimskog Carstva i prirodnih fenomena poput planine Hermon na granici sa Sirijom, na arapskom Jabal al-Šeik, pri čemu Jabal znači planina. Gospa od Libanona u mjestu Harissa, kip visok 8,5 metara i težak 13 tona, na 650 metara nadmorske visine na obali Sredozemnoga mora, kao i svetište Khawle bint Al Hussein – u kojem se nalaze posmrtni ostaci unuke proroka Muhameda i predstavlja vjersko šijitsko svetište u Libanonu, lokacije su koje se nalaze na popisu brojnih turističkih tura.

No turiste čuva vojska. Kako je to izgledalo kad je sniman film ‘’Hassanovi ratovi’’ ispričao je redatelj Robert Bubalo:

“Kad smo snimali u Balbeku, gradu oko 85 km sjeveroistočno od Bejruta i 75 km sjeverno od Damaska, koji je poznat po izvrsno sačuvanim ruinama hramova tada rimskog grada Heliopolisa, jednog od najvećih svetišta Carstva, tada je u tom Hezbolahovu uporištu, koji su Izraelci proteklih tjedana bombardirali, organiziran veliki skup Hezbolaha. Znali smo da će zbog toga navečer biti gužva pa smo planirali snimanje obaviti što prije i izaći iz grada dok ne zagužva. Htjeli smo snimati u njihovoj centralnoj džamiji koja spada u jednu od najvažnijih šijitskih bogomolja, ali na svakom ulazu stajao je vojnik Hezbolaha naoružan do zuba. No rekli smo – idemo probati, ako prođe – prođe. I začudo dopustili su nam, uz jedan uvjet: kamera ne smije snimati njihove vojnike, inače odmah letimo van. Pa tko ne bi pristao?”

Upravo u tom svetištu nastala je jedna od najupečatljivijih scena s tog putovanja, ali ujedno scena koja nikad nije snimljena.

“U trenutku predaha, vojnik Hezbolaha donio nam je desetak fišeka s kokicama i blago rekao: ‘Znam da ste gladni, ali nemam ovdje ništa pa sam vam napravio kokice’. I to je govorio dok je s njega visio kalašnjikov, redenici s mecima, bombe kašikare. U tom mi je trenutku ta slika s kokicama bila vrjednija od milijun dolara. Nisam je smio snimiti, ali barem sam je sačuvao u svojoj glavi.

Ekipa filma jedna je od rijetkih koje su ušle u nekadašnji palestinski logor Šatilu. FOTO: Privatna arhiva

Kasnije taj vojnik u filmu govori o suživotu kršćana i muslimana, naravno samo glasom jer lice mu ne smijemo snimiti. Naime, pokraj džamije je groblje tenkova, a taj je vojnik objasnio da su tenkove zaplijenili od ISIL-ovaca koji su željeli uništiti suživot kršćana i muslimana. Zar nije ludo kad ti hezbolahovac govori o tome?” pita se Bubalo. Neke od najdojmljivijih scena snimljene su zahvaljujući spretnosti i snalažljivosti snimateljice Bojane Burnać, a film dobiva posebnu dramatiku zahvaljujući i dojmljivoj glazbenoj podlozi Ivice Vučka. Film je producirao Mario Vukadin iz Olimp produkcije, a tonac i koproducent filma je Tomislav Bubalo, to jest Kadar produkcija iz Širokog Brijega.

Nevjerojatne suprotnosti prikazane u ovom filmu zorno ilustriraju sjaj i bijedu života i besmisao svih ratova, iskrivljenu ljudsku prirodu, ali i dobrotu, požrtvovnost, predanost, borbu za opstanak, ali prvenstveno želju i vjeru u bolji život. Politički, ratni, kulturološki, vjerski, društveni, socioekonomski – s kojeg god aspekta gledano, sve je to pretočeno u film iza kojeg ostaje mnogo otvorenih pitanja. Ali ne pitanja upućenih redatelju i akterima filma, već političkim elitama. Redatelj Robert Bubalo i sam postavlja neka od tih pitanja:

“Mislim da ovaj film može imati utjecaja jer otvara mnoga pitanja o kojima se vrlo površno razmišlja, ili se uopće ne govori. Zašto Palestinci u Libanonu ne mogu dobiti državljanstvo? Zašto u Šatili, kvartu usred Bejruta, ljudi hodaju naoružani, pa tako recimo očito bolesni dječak drži kalašnjikov u rukama. Zašto u taj kvart ne ulazi libanonska vojska ni policija? Kako na palestinsko pitanje gledaju libanonski muslimani? Je li Palestinac koji u filmu poziva na samoubilačke napade doista spreman otići u taj pohod? Zašto vas u nekim dijelovima Libanona prati Hezbolahov čovjek? Puno je tu teških pitanja i kompliciranih odgovora, a naš Hassan kroz film i sam pokazuje kompleksan stav prema nekima od tih pitanja.”

Film ispričan kroz život Hassana Haidara Diaba prije svega je priča o novinarstvu i novinaru kojeg strast za razotkrivanjem istine i pričom tjera uvijek preko granica, bez obzira na sve. Hassan Haidar Diab u svojoj je karijeri obišao brojna svjetska ratišta, a bio je i jedan od rijetkih novinara koji su uspjeli intervjuirati sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. Za svoj je novinarski rad primio i nagradu HND-a.

Drugi važan aspekt filma je upravo Hassanova osobna integracija u Hrvatskoj i unutarnje borbe koje je vodio.

“Dječak koji je s deset godina otišao u ratove, kojemu je ispran mozak do te mjere da je sanjao svoju smrt iz nekog samoubilačkog pohoda, koji je sizifovski gađao avione puškom, pronašao je energiju da odbaci smrt i prihvati život, da pušku zamijeni perom, da prihvati novu domovinu i da, što je najzanimljivije, postane metom onih ljudi kakav je on zapravo trebao postati. Sjećam se kad je Hassan 2015., kad je bio onaj veliki migrantski val, govorio da se Europa mora paziti jer će s njima doći i teroristi. Koliko su ga samo neki anemični hrvatski političari zbog toga napadali”, kaže Bubalo.

Iako su nakon snimanja filma bili svjesni da u rukama imaju vrijedan materijal, Hassan Haidar Diab ispričao je kako je Bubalu i sam rekao:

“Ti ne znaš, Robi, kakav materijal imaš, sama činjenica da smo jedna od rijetkih kamera koja je ušla u Šatilu, da imaš žive svjedoke koji govore iz prve ruke o tome što se dolje događa, daje dimenziju cijeloj ovoj priči. Mogao sam ja pričati neku svoju priču za koju bi ljudi mislili da je možda fejk, ali kad ti dođeš na lice mjesta i ljudi potvrde tko sam ja i tko sam ja dolje bio, onda je to nešto sasvim drugo.”

Zato sada ovaj dokumentarni film kreće i na svoj festivalski put.

“Htjeli smo najprije osluhnuti što kaže domaća publika, važan nam je taj ‘feedback’ jer film nije rađen da se ulizuje nekome, da afirmira jednu ideologiju, već smo prepustili ulici da sama kaže što misli. Ovo je jedan rijetko viđen portret Libanona koji ima rašomonski pogled na pitanja koja ih muče, a jedno od njih je i palestinsko pitanje. Vjerujem da je film zbog toga i kontroverzan i da neće biti popularan kod nekih jer ide ‘kontra struje’. Pred nama je ljeto puno festivala i vjerujem da ćemo uskoro odabrati one na koje ćemo ići”, zaključio je Bubalo.

UVJETI PRENOŠENJA ČLANAKA: Svi članci objavljeni u izdanjima Nacional News Corporationa njegovo su vlasništvo. Nacional News Corporation dopušta ograničeno i povremeno prenošenje članaka iz svojih izdanja u drugim medijima. Drugi mediji smiju prenijeti informacije iz pojedinih članaka isključivo kao kratku vijest od najviše deset redaka (300 znakova) uz obavezno navođenje izvora. Nacional News Corporation tužit će prekršitelje pred sudom u Zagrebu.