Hassan Haidar Diab, hrvatski novinar libanonskog podrijetla i glavni lik dokumentarca ‘Hassanovi ratovi’, nedavno nagrađenog na Vukovarskom filmskom festivalu, govori kako proživljava sukob Izraela i Hezbollaha na teritoriju države u kojoj živi većina njegove rodbine

Može li prosječan Hrvat razumjeti što se proteklih tjedana događa u Libanonu? Iako smo i sami ne tako davno proživjeli Domovinski rat, povratak u miran, svakodnevni život neminovno sa sobom nosi i odmak od ratnih strahota i nastojanje da se ono loše i tragično nekako potisne i zaboravi i tako olakša povratak u normalan život. S godinama mira koje se nižu, ratove u svijetu doživljavamo kao nešto daleko, nestvarno, što povremeno gledamo na televiziji i s čime se teško poistovjećujemo. No priča hrvatskog novinara libanonskog podrijetla Hassana Haidara Diaba, ispričana kroz dokumentarac „Hassanovi ratovi“ – koji je upravo, početkom rujna, nagrađen na Vukovarskom filmskom festivalu za najbolje dokumentarno ostvarenje – i njegov pogled na ratna zbivanja u Libanonu, upozoravaju da taj dio svoje prošlosti ne trebamo zaboraviti jer nas uvijek podsjeća da patnja izazvana ratnim destrukcijama ne poznaje ni granice ni nacionalnost te nas se i te kako tiče, koliko god nam se ta zbivanja činila dalekima. Hassan Haidar Diab već 43 godine živi u Velikoj Gorici i radi kao izvjestitelj za Večernji list, ali je dušom i srcem u Libanonu koji je danonoćno pod izraelskom topničkom vatrom i u kojem još uvijek žive članovi njegove obitelji. Porazgovarali smo s njim o posljednjim tjednima u kojima iščekuje vijesti od braće i sestara iz Bejruta uslijed najnovije eskalacije krvavog sukoba između Hezbollaha i Izraela.

NACIONAL: Kakva je danas situacija u Libanonu? Uz ratove koji traju još od početka 80-ih godina prošlog stoljeća, sada su Libanonci izloženi žestokoj odmazdi Izraela i svakodnevnim napadima na Bejrut i ostale gradove. Kako vi doživljavate taj novi moment u bliskoistočnoj krizi koji prijeti da se prelije i na ostale zemlje regije?

Situacija u Libanonu danas je kaotična. Doista kaotična. Ovo je prvi put u 70-godišnjim sukobima između Libanona i Izraela da su mete najvećim dijelom civili. Ranijih godina bilo je mnogo vrlo krvavih ratnih operacija, no ratna djelovanja bila su ograničena na predgrađa Bejruta, jug Libanona, uglavnom na mjesta i kojima su Izraelci znali da se nalaze borci i uprava Hezbollaha, na vojnu infrastrukturu i kampove u kojima su bili smješteni borci Palestinske oslobodilačke organizacije PLO-a, a kasnije i borci Hezbollaha. No u ovom ratu meta izraelskog topništva je površina od 10.500 četvornih kilometara, odnosno, čitav teritorij Libanona. Napadaju se i mjesta u kojima žive Druzi, suniti, pa i kršćani, koji nemaju veze sa Hezbollahom i nisu uključeni u neprijateljstva prema Izraelu. Bio sam u Libanonu 2006. godine kada je izbio veliki sukob između Libanona i Izraela, izvještavao sam s tog ratišta. I 1982. godine, kada je Izrael izvršio invaziju na Libanon, u tom sam sukobu sudjelovao kao borac PLO-a. No to su bili ratovi ograničeni na dijelove Libanona u kojima su se vodile ratne operacije protiv palestinskih boraca. Ovo danas je zastrašujuće. Izrael ne bira ciljeve, svakoga dana 250 do 300 izraelskih bombardera djeluje na libanonskom teritoriju i razara neselektivno dan i noć. Avioni bombardiraju cijele blokove stambenih zgrada tvrdeći da Hezbollah u njima drži oružje i streljivo. Situacija je užasna i ne znam kojim bih riječima opisao to što se događa. Civili su tu kolateralne žrtve za koje Izrael ne mari jer ne radi selekciju između vojnih i civilnih ciljeva. Evo vam jednog primjera: imao sam kolegu fotoreportera s kojim sam surađivao u Libanonu i koji je sa svojom obitelji živio u predgrađu Bejruta. Kad je krenuo napad Izraela, u želji da za sebe i obitelj osigura sigurnije okruženje jer je Bejrut bio stalno bombardiran, prije par dana odlučio je skloniti se u mjesto Muaisara u regiji Kaserwan, daleko od Bejruta u kojem živi većinsko kršćansko stanovništvo. No izraelski avioni prije dva dana su bombardirali i to područje i moj kolega je u tom napadu izgubio ženu i još 17 članova svoje obitelji iako nisu imali veze s Hezbollahom. Eto, to je danas situacija u Libanonu. Civili nemaju sigurno mjesto na koje se mogu skloniti….