Hassan Haidar Diab, hrvatski novinar libanonskog podrijetla i glavni lik dokumentarca ‘Hassanovi ratovi’, nedavno nagrađenog na Vukovarskom filmskom festivalu, govori kako proživljava sukob Izraela i Hezbollaha na teritoriju države u kojoj živi većina njegove rodbine

Može li prosječan Hrvat razumjeti što se proteklih tjedana događa u Libanonu? Iako smo i sami ne tako davno proživjeli Domovinski rat, povratak u miran, svakodnevni život neminovno sa sobom nosi i odmak od ratnih strahota i nastojanje da se ono loše i tragično nekako potisne i zaboravi i tako olakša povratak u normalan život. S godinama mira koje se nižu, ratove u svijetu doživljavamo kao nešto daleko, nestvarno, što povremeno gledamo na televiziji i s čime se teško poistovjećujemo. No priča hrvatskog novinara libanonskog podrijetla Hassana Haidara Diaba, ispričana kroz dokumentarac „Hassanovi ratovi“ – koji je upravo, početkom rujna, nagrađen na Vukovarskom filmskom festivalu za najbolje dokumentarno ostvarenje – i njegov pogled na ratna zbivanja u Libanonu, upozoravaju da taj dio svoje prošlosti ne trebamo zaboraviti jer nas uvijek podsjeća da patnja izazvana ratnim destrukcijama ne poznaje ni granice ni nacionalnost te nas se i te kako tiče, koliko god nam se ta zbivanja činila dalekima. Hassan Haidar Diab već 43 godine živi u Velikoj Gorici i radi kao izvjestitelj za Večernji list, ali je dušom i srcem u Libanonu koji je danonoćno pod izraelskom topničkom vatrom i u kojem još uvijek žive članovi njegove obitelji. Porazgovarali smo s njim o posljednjim tjednima u kojima iščekuje vijesti od braće i sestara iz Bejruta uslijed najnovije eskalacije krvavog sukoba između Hezbollaha i Izraela.

NACIONAL: Kakva je danas situacija u Libanonu? Uz ratove koji traju još od početka 80-ih godina prošlog stoljeća, sada su Libanonci izloženi žestokoj odmazdi Izraela i svakodnevnim napadima na Bejrut i ostale gradove. Kako vi doživljavate taj novi moment u bliskoistočnoj krizi koji prijeti da se prelije i na ostale zemlje regije?

Situacija u Libanonu danas je kaotična. Doista kaotična. Ovo je prvi put u 70-godišnjim sukobima između Libanona i Izraela da su mete najvećim dijelom civili. Ranijih godina bilo je mnogo vrlo krvavih ratnih operacija, no ratna djelovanja bila su ograničena na predgrađa Bejruta, jug Libanona, uglavnom na mjesta i kojima su Izraelci znali da se nalaze borci i uprava Hezbollaha, na vojnu infrastrukturu i kampove u kojima su bili smješteni borci Palestinske oslobodilačke organizacije PLO-a, a kasnije i borci Hezbollaha. No u ovom ratu meta izraelskog topništva je površina od 10.500 četvornih kilometara, odnosno, čitav teritorij Libanona. Napadaju se i mjesta u kojima žive Druzi, suniti, pa i kršćani, koji nemaju veze sa Hezbollahom i nisu uključeni u neprijateljstva prema Izraelu. Bio sam u Libanonu 2006. godine kada je izbio veliki sukob između Libanona i Izraela, izvještavao sam s tog ratišta. I 1982. godine, kada je Izrael izvršio invaziju na Libanon, u tom sam sukobu sudjelovao kao borac PLO-a. No to su bili ratovi ograničeni na dijelove Libanona u kojima su se vodile ratne operacije protiv palestinskih boraca. Ovo danas je zastrašujuće. Izrael ne bira ciljeve, svakoga dana 250 do 300 izraelskih bombardera djeluje na libanonskom teritoriju i razara neselektivno dan i noć. Avioni bombardiraju cijele blokove stambenih zgrada tvrdeći da Hezbollah u njima drži oružje i streljivo. Situacija je užasna i ne znam kojim bih riječima opisao to što se događa. Civili su tu kolateralne žrtve za koje Izrael ne mari jer ne radi selekciju između vojnih i civilnih ciljeva. Evo vam jednog primjera: imao sam kolegu fotoreportera s kojim sam surađivao u Libanonu i koji je sa svojom obitelji živio u predgrađu Bejruta. Kad je krenuo napad Izraela, u želji da za sebe i obitelj osigura sigurnije okruženje jer je Bejrut bio stalno bombardiran, prije par dana odlučio je skloniti se u mjesto Muaisara u regiji Kaserwan, daleko od Bejruta u kojem živi većinsko kršćansko stanovništvo. No izraelski avioni prije dva dana su bombardirali i to područje i moj kolega je u tom napadu izgubio ženu i još 17 članova svoje obitelji iako nisu imali veze s Hezbollahom. Eto, to je danas situacija u Libanonu. Civili nemaju sigurno mjesto na koje se mogu skloniti.

NACIONAL: Imate li kontakte sa svojom obitelji? Kamo su se sklonili i kako preživljavaju?

Otkad je počeo napad Izraela, moja sestra, koja živi u Bejrutu, uopće ne izlazi jer ne možeš biti siguran da ćeš se živ vratiti kući. Bila je na tržnici prije par dana kada su neposredno prije topničkog napada ljudima eksplodirali pejdžeri i voki-tokiji i doživjela je šok. Tada je nastradao veliki broj nedužnih ljudi. Znam za vozača hitne pomoći koji je u tom napadu također nastradao jer mu je eksplodirao voki-toki uređaj koji je koristio za posao. Izraelska meta jesu bili pripadnici Hezbollaha, no oni žive među narodom, nisu izolirani. U tom je napadu bilo puno kolateralnih žrtava, u samo par dana poginulo je na stotine civila. Moj brat živi u predgrađu Bejruta i prije nekoliko dana se sa svojom obitelji sklonio kod šogorice u zapadnom dijelu grada, Dva dana nakon toga bomba je pogodila njegovu zgradu i devastirala njegov stan. Da su ostali u stanu, sigurno bi poginuli. Kuća mog drugog brata, koji na sreću živi u Danskoj, više ne postoji. Moj nećak je također ostao bez kuće koja je uništena u bombardiranju. Srećom, ostali su živi i on i obitelj, na vrijeme se sklonio jer ima malo dijete od četiri mjeseca. No pitanje je koliko je i tamo siguran. Moja sestra s nećacima također živi u predgrađu Bejruta. Krajem prošlog tjedna zvao sam je da vidim kako je. Nije mi se javljala na više poziva i nije odgovarala na poruke, što me je jako prestrašilo pa sam uzbunio susjede i rodbinu da provjere što je s njom. Na sreću, dobro je, samo je stišala mobitel i nije čula moje pozive. No dobro me je prestrašila. Tako živim već danima, u strahu kakve ću vijesti dobiti od članova svoje obitelji i u nadi da im se neće dogoditi ono najgore.

NACIONAL: Je li, po vašem mišljenju, moguć kraj sukoba u Libanonu i mir s Izraelom? Pod kojim uvjetima i koliko je realan? Koliko su zaraćene strane spremne popustiti kako bi se ostvario mir?

Kad je Izrael prije godinu dana napao Gazu, upozoravao sam u više navrata da se svjetski čelnici trebaju više angažirati da se to krvoproliće nad Palestincima hitno zaustavi jer će se sukob preliti izvan granica Izraela. No mnogi od političara reagirali su prilično mlako. U Gazi je u par mjeseci pobijeno više od 42.000 ljudi, poginulo je i oko 200 novinara i snimatelja. Svijet nije učinio ništa. Izrael je time dobio vjetar u leđa da nastavi sa svojim zločinima. Unatoč tome, pa i unatoč antivladinim protestima nekoliko stotina tisuća ljudi u Tel Avivu koji su tražili da se postigne dogovor oko oslobađanja izraelskih talaca zarobljenih u listopadu 2023., Benjamin Netanyahu u Gazi nije uspio postići svoj cilj. Rat se tamo nastavlja, a izraelski civili bježe s područja zahvaćenih napadima pa sad Netanyahu ima na stotine tisuća vlastitih izbjeglica u Izraelu. Nesigurnost se prelila i na teritorij Izraela. Rekao bih da Izrael ovom vojnom kampanjom u Libanonu želi postići dva cilja. Prije svega želi pokušati uništiti Hezbollah. No bez obzira na sve udarce koje je Hezbollah pretrpio, pa i najnovije prošlotjedno ubojstvo svog glavnog tajnika šeika Hassana Nasrallaha, Izrael ga neće uništiti jer je vojna struktura te organizacije ostala netaknuta. U to sam prilično siguran. A drugi im je cilj da stanovništvo okrenu protiv uprave Hezbollaha. Pokušavaju uvjeriti civile da je Hezbollah kriv za napade i da Izrael napada Libanon isključivo zbog Hezbollaha. Zbog toga napadaju civilne ciljeve, čak i one u kojima žive kršćani, suniti ili Druzi. No postigli su suprotno. Čitava libanonska nacija dala je potporu Hezbollahu. Izraelski je napad ujedinio čak i do sada međusobno sukobljene vjerske grupe. U ovom trenutku Izrael sigurno neće postići nijedan od tih dvaju ciljeva i teško da će mira u skoro vrijeme biti. Ne vjerujem u prekid vatre. Prije bih rekao da će doći do dodatnih eskalacija sukoba jer još uvijek ne znamo kako će Hezbollah odgovoriti na ubojstvo Hassana Nasrallaha.

NACIONAL: Izvještavali ste s brojnih svjetskih ratišta. Po čemu se to što se događa u Libanonu razlikuje od ostalih ratova kojima ste svjedočili? Što to, po vašem mišljenju, izdvaja libanonski rat, koji traje već nekoliko desetljeća, od ostalih ratnih sukoba u svijetu?

Izvještavao sam iz Sirije, gdje se točno znala crta iza koje nema ratnih operacija i koja je za civile bila sigurna. Manje-više u svim je ratovima tako i uvijek postoje neka sigurna mjesta za civile. U Libanonu u ovom trenutku nema nijednog mjesta koje je sigurno za civile. Takve situacije su u ostalim ratovima rijetke. Izvještavao sam 2006. godine iz južnog predgrađa Bejruta, koje je tada bilo česta meta izraelskih napada. No civili su se mogli skloniti u zapadni ili istočni dio grada koji su bili sigurni. Čak su i pripadnici Hezbollaha bježali i sklanjali se u te dijelove grada. Izraelci su čak imali informacije gdje se oni nalaze, no unatoč tome nisu gađali te dijelove grada jer su znali da su tamo civili. A danas takvog sigurnog mjesta nema jer izraelski avioni bombardiraju sve redom i više nije moguće predvidjeti gdje će se napad dogoditi. Raketiraju se mjesta u kojima žive Druzi, kršćani… nema pravila. Gledao sam prije par dana TV prijenos u kojem se vidio napad izraelske avijacije na bejrutsku zračnu luku. Bombe su padale uz pistu u trenutku slijetanja civilnog zrakoplova.

‘Ako mi je baš suđeno da me na ulici smakne pripadnik Mossada ili Amana, Nacional će imati dobru naslovnicu’, rekao je Hassan Haidar Diab. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Sjećanja na Domovinski rat u Hrvatskoj još su relativno svježa. I vi ste prošli kroz taj rat te dijelom i aktivno sudjelovali u ratnim operacijama, o čemu je i Nacional pisao početkom lipnja kada je dovršen dokumentarni film „Hassanovi ratovi“. Možete li usporediti ta dva rata, u Hrvatskoj i u Libanonu, kako ste ih vi doživjeli i što ih čini sličnima, a što različitima?

Rekao bih da je u Domovinskom ratu najgore prošao Vukovar i ja bih tadašnja događanja u Vukovaru usporedio s time što se danas događa u Libanonu. Vukovarci koji su gledali naš dokumentarac na nedavnom filmskom festivalu, rekli su nakon projekcije da im je film vratio sjećanja na ono što su proživjeli 1991. tijekom i nakon opsade grada. No ono što se danas događa u Libanonu čisti je pokolj civila i to se ne može usporediti ni s jednim drugim ratom.

NACIONAL: Dokumentarac „Hassanovi ratovi“, koji je režirao vaš kolega novinar Robert Bubalo i koji kroz vašu priču vrlo dojmljivo prikazuje što se doista događa u Libanonu, početkom rujna dobio je nagradu Zlatni šlep za najbolji dokumentarni film na Vukovarskom filmskom festivalu. Film će biti prikazan na još nekim festivalima. U kojoj mjeri, po vašem mišljenju, film može promijeniti percepciju situacije u Libanonu i na Bliskom istoku u Hrvatskoj, ali i u svijetu?

Ja sam dijete rata i kao klinac od 10 godina već sam držao pušku u ruci. Početkom 70-ih godina sudjelovao sam u više ratnih operacija i svjedočio sam ratnim operacijama. No tada nije bilo toliko žrtava jer meta nisu bili civili. Danas Izrael ciljano napada civile. Pristao sam se uključiti u ovaj dokumentarac jer on nosi snažnu poruku da ljude u Libanonu treba pustiti da upoznaju drugačiji svijet od onoga u kakvom žive već pola stoljeća, a koji je obilježen ratom, ubijanjem i stradanjem. Htio bih da taj film bude poruka da oružje i ratovi ne rješavaju ništa i da nose samo razaranja i smrt. Osim u Vukovaru, film je do sada prikazan na dvjema projekcijama u Prizrenu na Kosovu, a uskoro ide na Mediteran Film Festival u Širokom Brijegu, poslije i u Tuzlu. Bojao sam se da će dio javnosti film gledati kroz prizmu mojeg sudjelovanja u ratu sedamdesetih. No reakcije su bile više nego pozitivne. Svi koji su ga pogledali, pa i filmski kritičari, potvrdili su da je realno prikazao događaje na Bliskom istoku i da, bez obzira na okrutnost tih događanja, film treba pogledati. Tu je bitna cijela priča i nadam se da će reakcije i buduće publike biti pozitivne i da će shvatiti poruku mira i tolerancije. Nadam se da će shvatiti da oni koji narod tjeraju na ulice, ne rade to zbog naroda, nego zbog sebe i vlastitih interesa i da će shvatiti poruku da ne dopuste da budu izmanipulirani u ime nekih tuđih političkih ili vojnih ciljeva jer ti ciljevi neće donijeti ništa dobroga običnim ljudima.

NACIONAL: Nacional je početkom rujna objavio članak o špijunskoj suradnji pukovnice VSOA-e (Vojna sigurnosno-obavještajna agencija) Ivane Brzice s izraelskim tajnim agentom vojne obavještajne agencije Aman. Između ostaloga, proslijedila mu je i podatke o hrvatskim građanima libanonskog podrijetla koji podržavaju palestinsku borbu za neovisnost. Je li i vaše ime bilo na tom popisu?

A što mislite? Vjerujem da je moje ime bilo prvo na popisu jer sam kao novinar koji je radio bezbroj intervjua s brojnim čelnicima na Bliskom istoku i koji je izvještavao s ratnih područja, medijski najeksponiraniji. U Hrvatskoj živi veliki broj Libanonaca i Palestinaca, no nisu javno eksponirani. Mnogi od njih su intelektualci, liječnici i inženjeri koji rade i žive svoj život daleko od politike. I ti su ljudi više učinili za Hrvatsku od ove osobe, ne želim joj ni ime spomenuti jer mi je to ispod časti, koja je iz koristoljublja, za neke sitne interese ili novac, radila protiv hrvatske države. Ako hrvatske vojne tajne službe iz nekog razloga prate mene ili bilo koga drugoga, podaci o praćenju trebaju ostati u Hrvatskoj. Uostalom, što je ona Izraelcima mogla reći o meni? Gdje i s kim živim? Gdje sam bio i s kim sam sve razgovarao? Pa to nije tajna. Ja sam novinar, to mi je posao i svi moji razgovori i intervjui na kraju se objave u novinama.

NACIONAL: Što mislite, zašto su izraelskoj vojnoj agenciji ti podaci bili potrebni? Za što ih namjerava koristiti?

Doista ne znam. Siguran sam da postoji neki vid suradnje između hrvatskih i izraelskih tajnih službi i to je uobičajeno. Ako je Izraelcima trebao neki podatak o meni, mogli su ga dobiti od naše SOA-e ili VSOA-e. No volio bih kad bi mi netko odgovorio na pitanje tko to od Libanonaca ili Palestinaca koji žive u Hrvatskoj, danas predstavlja prijetnju za Izrael, odnosno, za židovsku državu ili za židovsku zajednicu u Hrvatskoj. Živim ovdje već 43 godine, imam prijatelje židovske vjere i nikad od njih nisam čuo da sam im ja ili bilo tko od Libanonaca koji žive u Hrvatskoj bilo kakva prijetnja ili opasnost. Osim toga, ne vidim smisla ni u tome da se podaci o Libanoncima i Palestincima u Hrvatskoj prikupljaju kako bi ih Izrael pokušao vrbovati kao vlastite agente u Zagrebu, jer nitko od tih ljudi nema političke ambicije niti su politički aktivni. Prema tome, prikupljati informacije o njima posve je besmisleno i beskorisno. Takvo ponašanje jednog časnika Hrvatske vojske je vrlo nisko i sramotno. No mene najviše zaprepašćuje činjenica da je ta osoba, Ivana Brzica, umjesto da bude sankcionirana i nečasno otpuštena iz Hrvatske vojske, za svoju aktivnost još i „nagrađena“ novom pozicijom predavačice na Hrvatskom vojnom učilištu u Zagrebu. O čemu će ona podučavati polaznike vojne škole? O tome kako špijunirati protiv vlastite države i hrvatskih državljana i kako te podatke prosljeđivati stranim špijunima?

NACIONAL: Kako ste doživjeli tu situaciju? Jeste li se osjetili pogođenim i bojite li se za svoju i sigurnost svoje obitelji u Hrvatskoj?

Ne, ne bojim se. Navikao sam na pritiske svake vrste. Prijetili su mi pripadnici ISIL-a i vehabije iz susjedne BiH i živio sam pod policijskom zaštitom pune četiri godine. Potom su mi prijetili i ruski obavještajci zbog članka koji je objavljen u Večernjem listu još 2022. u kojem sam pisao o zločinima zloglasnog čečenskog vođe Ramzana Kadirova. Te obavještajce je hrvatska vlada zbog toga protjerala iz Hrvatske i o tome je pisao i Nacional. No dok sam u Hrvatskoj, osjećam se sigurno. Pa