Nakon tragične eksplozije amonijeva nitrata godinama uskladištenog u bejrutskoj luci, još uvijek se broje mrtvi, a broj nestalih raste. Pola grada je srušeno, preko 350 tisuća ljudi ostalo je bez svojih stanova i kuća, u gradu vladaju nestašica i kaos, a bijesni građani ne prestaju prosvjedovati zbog korupcije i nesposobnosti vlasti. Iako su uhićeni čelni ljudi bejrutske luke koje se smatra odgovornima zbog nemara, a vlada Hassana Diaba dala je ostavku, međusobna optuživanja za teroristički napad između Hezbollaha i Izraela ne prestaju.

Libanon na sjeveru i istoku graniči sa Sirijom, a na jugu s Izraelom i ima burnu povijest i izuzetno složenu političku i etničku situaciju. Liga naroda dodijelila je 1920. mandat Francuskoj da upravlja Libanonom, a nakon Drugog svjetskog rata Libanon je 1948. postao neovisna republika. U 60-ima je doživio gospodarsku ekspanziju i razvoj turizma. Kada je Libanon na nagovor Egipta primio vrhušku PLO-a početkom sedamdesetih, Palestinci su zapravo stvorili državu u državi. Došlo je i do demografskih promjena koje su dovele do građanskog rata koji je trajao od 1975. do 1990., a u kojem su sudjelovale islamske i kršćanske frakcije. Izrael je 1982. pokrenuo opću invaziju na Libanon kako bi istjerao Palestince. U pokretu otpora židovskoj vojsci Hezbollah je ubrzo preuzeo vodstvo. Građanski rat završio je početkom devedesetih sporazumom po kojem su svi ratni vođe pristali predati oružje i formirati zajedničku policiju i vojsku, osim Hezbollaha. Početkom 90-ih uspostavljena je politička stabilnost, a država se počela obnavljati pod vodstvom kasnije ubijenog premijera Haririja. Okršaji s izraelskom vojskom nastavili su se do povlačenja 2000., a najžešći je bio onaj 1996. Sljedeći izraelsko-libanonski sukob dogodio se 2006., zatim je 2007. došlo do sukoba sa sunitskim ekstremistima, a 2008. gotovo je opet došlo do građanskog rata. Izbori su se održali 2009., kada je formirana vlada nacionalnog jedinstva.

O tome što se dogodilo u Bejrutu i kakva je budućnost Libanona, tjednik Nacional razgovarao je s novinarom Večernjeg lista Hassanom Haidarom Diabom, Libanoncem iz Bejruta koji živi u Hrvatskoj posljednjih gotovo četrdeset godina i smatra se Zagrepčaninom. Priznaje da je bio dirnut brojnim porukama podrške i pozivima prijatelja i kolega nakon eksplozije u Bejrutu. U trideset godina novinarstva, kao ekspert za Bliski istok, izvještavao je od Libanona preko Iraka, Libije, Tunisa, Egipta do Sirije. O njegovu zanimljivom životu snima se dokumentarac za koji je sredstva odobrio HAVC. Snimanje je malo zastalo zbog korone, ali se nadaju nastaviti u rujnu, kada bi trebali otići u Libanon.

NACIONAL: Kako ste reagirali kada ste čuli za stravičnu eksploziju koja je uništila ogroman dio vašeg rodnog grada Bejruta?

Kad sam pročitao „breaking news“ i vidio snimke, nisam mogao vjerovati koliki su razmjeri te tragedije u mojoj domovini, u mom gradu u kojem sam rastao i igrao se. Kad se dogodila eksplozija prvo sam pokušavao dobiti rodbinu. Zvao sam svoju braću i sestre, koji su tamo, bilo je teško uspostaviti telefonske veze, no svi su moji, srećom, bili dobro iako je pola Bejruta doslovce uništeno. Prvo sam pomislio da se Iran i Izrael tuku preko leđa Libanona jer je napetost bila u zraku. To se dogodilo u trenutku najveće moguće zategnutosti na relaciji SAD-Irak i Izrael- Hezbollah. Kao novinar pratio sam situaciju i samo čekao kad će izbiti rat između Izraela i Hezbollaha, odnosno kad će Amerika napasti Iran. Izrael je gomilao danima svoje snage na granici s Libanonom i bili su u punoj pripravnosti jer su ubili jednog dužnosnika Hezbollaha i očekivali protunapad. Naime, od 2006. godine između njih vrijedi nepisano pravilo – za svakog ubijenog vojnika ili časnika, druga strana vraća istom mjerom. Istovremeno su proiranske snage danima bombardirale američke baze i snage u Iraku. No ubrzo je postalo jasno da se radi o eksploziji amonijeva nitrata, dakle opasnog otpada koji je godinama stajao nepropisno uskladišten u bejrutskoj luci, a koja se mogla očekivati.

NACIONAL: Što kažete o tezi da je riječ o terorističkom napadu?

Pregledavao sam sve arapske medije. Saudijska Arabija, a njihovi mediji su apsolutno najgori jer, kao što znate, njihov je režim ubio i raskomadao novinara na najsuroviji mogući način, objavila je kako su izraelski izvori potvrdili da oni stoje iza tog napada i da su oni raketirali skladišta oružja Hezbollaha. Tako su plasirali lažnu vijest jer je svakome tko poznaje Libanon jasno da Hezbollah ne bi držao oružje na zelenoj liniji, odmah uz obalu. Izraelci bi bez ikakva problema mogli svakoga dana projektilima pogoditi neki od ciljeva, kada god im odgovara. Osim toga, Hezbollah nikada ne bi držao oružje u sredini između dvaju neprijatelja – s jedne strane kršćani, Falanga i Libanonske oružane snage, a s druge Hariri i njegovi Suniti. To Hezbollahu ne treba. Oni svakoga dana imaju otvorene zračne linije Teheran-Damask i dobivaju oružje, kao što kontroliraju cijelu granicu sa Sirijom. Izraelci su istoga trena demantirali takvu vijest i vrlo brzo se utvrdilo da oni doista nemaju veze s eksplozijom. Onda su saudijski mediji počeli objavljivati da je to zapravo učinio Hezbollah, zbog četvorice hezbolahovaca koji su još od 2005. optuženi za atentat na libanonskog premijera, a kojima se konačna presuda trebala dogoditi u Haagu nekoliko dana kasnije. Vođa Hezbollaha Hassan Nasrallah također je odbacio optužbe da su oni krivi za eksploziju i rekao da su i njihovi ljudi u tome nastradali. No poslao je i indirektnu poruku da ih ne diraju jer su dovoljno jaki da ponovo okupiraju Bejrut u roku od 24 sata.

NACIONAL: Ipak, Izrael je prvi ponudio pomoć, i to vrlo konkretnu. Kako to tumačite?

Bez obzira na politiku, moram apsolutno priznati da je to bio humanitarni čin. Izrael je neprijatelj Libanona. Ja sam otišao dovoljno davno da mogu iz ove daljine objektivno sagledati situaciju. No oni su nakon te tragedije zaboravili na neprijateljstvo, istoga trenutka oslobodili dvije bolnice u Izraelu i javili preko posrednika da su spremni primiti libanonske ranjenike. Isto tako, budući da Izrael nema diplomatske odnose s Libanonom, javili su da su spremni poslati novac, medicinske potrepštine i lijekove. Nije li nevjerojatno da Izrael, kojeg u Libanonu smatraju neprijateljem, nudi pomoć, dok arapske zemlje, odnosno zemlja koja govori o Bogu, u kojoj se ide na hadž, u kojoj je Meka, najveće islamsko svetište, dakle Saudijska Arabija, huška građane Libanona jedne na druge, šiite protiv sunita, sunite protiv kršćana, kako bi izazvali kaos i građanski rat.

NACIONAL: Dakle, uvjereni ste da je ipak riječ o nesretnom slučaju?

Apsolutno, smatram da se ipak radi o nesreći i nemaru. Čini se da je na tom skladištu gdje je bio amonijak neki radnik zavarivao vrata i iskra je izazvala eksploziju. Poznato je da su se šef luke i carinici žalili, pisali dopise i upozoravali na opasnost, no u Libanonu sve funkcionira po onoj „lako ćemo“. Mi u Hrvatskoj govorimo o birokraciji, uhljebljivanju, korupciji, nepotizmu… U Libanonu je to pravilo – tko god da dođe na neku poziciju u državi, odmah zaposli cijelo svoje selo. Tako da u administraciji masovno rade ljudi koji nisu kvalificirani. I to je veliki problem. Tako je, doduše, bilo oduvijek, no u posljednje vrijeme to je posebno došlo do izražaja jer je Libanon podijeljena zemlja. Prema Ustavu, sve vjerske zajednice i etničke manjine moraju biti zastupljene u vlasti i svaka radi za svoje. Po hijerarhiji, predsjednik Republike mora biti maronit, dakle kršćanin, predsjednik Vlade mora biti sunit, a predsjednik Parlamenta šiit. Taj sistem određen je ustavom koji je donijela još Francuska. Prema tom sistemu, svaka manjina unutar parlamenta i vlade može blokirati svaki zakon, što se često zloupotrebljava. Libanon je zapravo talac tog sustava. Sjećam se da su još prije tridesetak godina ljudi izlazili na izbore po sistemu – tko plati više. Stranke su plaćale ljudima da glasaju za njih i tu se doista ne može govoriti o nekoj ozbiljnoj demokraciji.

NACIONAL: Francuski predsjednik Macron organizirao je donatorsku konferenciju, Trump je obećao pomoć, a svime bi trebali upravljati Ujedinjeni narodi. Vjerujete li da će ta pomoć doći do građana?

Ova eksplozija doista je velika tragedija, no problemi u Libanonu traju puno dulje – naime, Libanon je godinama pod sankcijama koje stvarno uništavaju zemlju – pored nepotizma, korupcije i kriminala onih na vlasti. Sankcije je nametnula Amerika uz pomoć Saudijske Arabije i zemalja Zaljeva. Zbog toga je dolar nevjerojatno narastao, a ljudi koji imaju ušteđevinu u devizama do nje ne mogu doći. Njima je odobreno dizati po dvjesto dolara svakoga mjeseca, ali u libanonskim lirama. Što da ljudi rade s tim? Nažalost, bojim se da taj novac koji je sakupila međunarodna zajednica neće nikome stvarno pomoći. Puno bi više pomoglo da SAD ukine sankcije. Oni su nametnuli sankcije jer su smatrali da će time naštetiti Hezbollahu, što je totalna glupost. Hezbollah je najmanje njima pogođen jer naoružanje stiže, plaće stižu – sve što trebaju dobivaju od Irana. Ako si pripadnik Hezbollaha, neće ti vlas s glave pasti. Najviše su stradali obični ljudi. Problem je u tome što se preko Libanona tuku svjetske i regionalne sile. Saudijska Arabija i SAD u Libanonu kontroliraju sunite, a Iran kontrolira šiite, odnosno Hezbollah. Cijenu plaćaju obični građani.

NACIONAL: Kakva je onda uloga Hezbollaha u vladanju državom?

Hezbollah je još od 1980-ih evoluirao u jednu jaku vojnu strukturu za koju i Amerikanci i Izraelci priznaju da je najveća sila na Bliskom istoku, što je dokazala u ratovima. U Hezbollahu dominiraju proiranske struje, a primarni cilj iranske ideologije je uništiti Državu Izrael. U Teheranu ispred sjedišta Iranske revolucionarne garde postoji sat koji odbrojava unazad do trenutka kada će Država Izrael nestati. Glavni problem na Bliskom istoku danas su Iran i Hezbollah. Svi ratovi koji se tamo događaju, pa čak i onaj u Siriji, događaju se isključivo zbog njih. Uz to, Hezbollah je uspio kao tajanstvena organizacija i nitko ne zna tko sve za njih radi. Od dolaska Hezbollaha Libanon je podijeljen etnički i vjerski, na pristaše Amerike, Izraela, Irana. Zapravo, mogla bi se povući paralela s Bosnom i Hercegovinom, u kojoj također nakon posljednjeg rata vladaju nacionalne stranke. Siguran sam da nijedan šiit, od dva milijuna koliko ih ima, nikada ne bi glasao za nečiju drugu stranku – za sunita ili za kršćanina. Dakle, sve te stranke sigurne su da će dobiti određeni broj mjesta u Parlamentu.

NACIONAL: Građani masovno prosvjeduju zbog korupcije u vlasti. Mislite li da će to dovesti do nekih promjena?

Veliki sam pesimist oko tzv. revolucionara koji dominiraju u dijelu Bejruta koji je sada uništen za vrijeme eksplozije. Smatram da se zloupotrebljava opravdani bijes građana koji su se digli protiv korupcije vlasti – a digli su se svi – i šiiti, i suniti, i kršćani. Te su demonstracije ispolitizirane jer su okrenute samo protiv Hezbollaha, a ne protiv svih političkih vođa. Mislim da je preambiciozno misliti da bi bilo koja nova vlada mogla nešto promijeniti. Vlada koja je izabrana prije osam mjeseci je pala, ali što dalje? Libanon danas nema vladu i pitanje je kako će se situacija razvijati jer postoji taj Zakon o blokadi. Mi smo bili bez predsjednika dvije, tri godine jer se političke stranke nisu mogle dogovoriti. Libanonu u ovom trenutku najviše prijeti scenarij iz sedamdesetih godina.

NACIONAL: Dakle, građanski rat poput onog iz 1975?

Da, jer svi su preduvjeti tu. I tada je to zapravo bio vjerski rat, a vođe sa svih strana trebale su samo malo „napumpati“ strasti. Danas svaka kuća, svaka ulica, svaki dućan i svaki butik imaju oružje, a svaka politička stranka ima svoje paravojne formacije. Kad se dogodila eksplozija, libanonska vojska uspjela je spriječiti sukobe iako su saudijski mediji huškali etničke skupine i neki mladići već su krenuli jedni na druge. Sva sreća da libanonska vojska još uspijeva držati kakvu-takvu sigurnost, ali pitanje je do kada će. Meni je nevjerojatno da i u današnje vrijeme interneta i svih mogućih komunikacija, živimo u primitivizmu. Nevjerojatno je da narod još uvijek vjeruje osobama koje su toliko zla napravile, koje su sudjelovale u građanskom ratu i krive su za ratne zločine. No da Libanonci imaju pameti, nikada ne bi ponovili onaj krvavi sukob iz sedamdesetih godina, ne bi nikada nosili oružje po ulicama niti bi slušali ijednog lidera. Jer – tko gine? Obični građani i djeca. I ja sam kao mlad imao neke revolucionarne ideje, ideali su mi bili Che Guevara i Josip Broz Tito. No kad sam 1981. došao u Hrvatsku i pogledao stvari iz druge perspektive, odustao sam od njih.

NACIONAL: Oni koju su poznavali Libanon prije građanskog rata tvrde da je to bila europska, mediteranska zemlja, a Bejrut Pariz Bliskog istoka. Sjećate li se toga?

Sjećam se, naravno. Imao sam deset godina kada je 1975. počeo rat. Moj tata bio je bogati trgovac, imao je butike u starom dijelu Bejruta i vodio me posvuda sa sobom. Bejrut je tada izgledao sjajno, bilo je novca, živjelo se lagodno. Kao klinac stalno sam visio u kinu i gledao filmove s Bruceom Leejem, a tih par godina prije početka rata osobito mi je ostalo u uspomeni. Kada je počeo rat, uništio je cijelu zelenu liniju – centar Bejruta oko luke, kao i cijeli Libanon. Rat je dugo trajao i završio je 1990. Tada se počeo vraćati stari sjaj. Mi smo svi tada mislili da EU i svijet pomažu Libanonu, a zapravo se Libanon zaduživao i sada smo dužni preko 90 milijardi eura. No život u Libanonu, čak i prije ove eksplozije, usprkos svemu što se događa zapravo je ugodan. Odnosno, specifičan. Ta atmosfera mora se osjetiti – ne može se opisati. Ljudi su srdačni, komunikativni, to je zemlja tisućljetne kulture i tradicije. Ne kaže se uzalud da je Bejrut Pariz istoka – mi smo ponosni na to što smo porijeklom Feničani.

NACIONAL: Vi ste svi frankofoni, učite francuski u školama?

Da, ta tradicija je ostala. Nije zato čudno što je predsjednik Macron prvi došao nakon nesreće kako bi pružio podršku i organizirao donatorsku konferenciju za pomoć Libanonu. Shvatio je da Libanon ide k vragu. Francuska sigurno može nešto napraviti, ali pitanje je što će reći SAD, Saudijska Arabija ili Iran. Jer ma što se događalo oko nas, Libanon uvijek nastrada. Kad pada kiša u Saudijskoj Arabiji, zemljama Zaljeva, Iraku, a nekada i u Libiji, mi u Libanonu nosimo kišobran. Preko nas su se vodile ozbiljne borbe koje su znale trajati tjednima i mjesecima, ljudi su bili u blokadi, bez struje i vode, bez policije i vojske, bez zakona i bez uspostavljanja reda. No Macron je i sada, kada je došao u Bejrut, razgovarao s predstavnicima Hezbollaha jer se njih ne može zaobići. Oni su dio libanonskog društva koji ne možemo isključiti. Francuska politika prema Libanonu potpuno je drugačija od Trumpove, koja je isključiva.

NACIONAL: Vidite li onda neko rješenje situacije u Libanonu ili na Bliskom istoku?

Najveći je problem Palestina i zato je jedino rješenje da se prizna neka palestinska država, u onim granicama iz 1967., pri čemu pitanje je li istočni Jeruzalem glavni grad ili nije može biti naknadno riješeno. Izraelci i Palestinci konačno se moraju dogovoriti. I jedni i drugi trebaju maknuti radikalizam i pronaći rješenje. Još je Gaddafi, što god mislili o njemu, predlagao da se onda u takvoj državi provedu parlamentarni izbori i vlada onaj koji pobijedi, bez obzira na to kojoj vjeri ili etničkoj skupini pripadao. Siguran sam da bi arapski svijet priznao Izrael samo da Izrael prizna takvu palestinsku državu. Mi Libanonci najviše smo platili danak sukoba Izraela i Palestinaca jer svi trguju s palestinskom državom, već preko 70 godina. Nažalost, palestinsko pitanje ostalo je isključivo za trgovanje. Smatram da narodi između sebe nemaju zapravo problema, ali imaju s politikom koja ih vodi. Mnogi zloupotrebljavaju Kuran i tumače ga kako njima odgovara iako Alah priznaje tri svete knjige – Bibliju, Toru i Kuran – i iako u Kuranu postoji stih koji kaže da onaj koji je ubio jednu nedužnu dušu, kao da je pobio cijelo čovječanstvo i Bog mu nikada neće oprostiti.

NACIONAL: Kako ste se uopće našli u Hrvatskoj prije gotovo četrdeset godina te ostali ovdje i postali hrvatski državljanin?

Početkom osamdesetih imali smo dobre odnose s Jugoslavijom, Josip Broz Tito bio je dobar s Jaserom Arafatom i došao sam na razmjenu studenata. Mogao sam birati između Beograda, Skoplja, Sarajeva i Zagreba. Obišao sam sve te gradove, ali kad sam sjeo u Gradsku kavanu na tadašnjem Trgu Republike i popio kavu, znao sam da je to – to. Upisao sam Fakultet političkih znanosti i tako sam ostao u Zagrebu. Oženio sam se, tu su mi djeca i osjećam se Hrvatom, kao i Libanoncem. Jako sam zahvalan svim svojim prijateljima u Hrvatskoj koji su me odmah nakon ove tragedije u Bejrutu nazvali, izrazili sućut i pitali za moju obitelj.

NACIONAL: Kad ste počeli pisati za Večernji list?

Počeo sam za njih raditi još 1989. I doista, dogodio se apsurd. Jer ja sam „pobjegao“ od rata, a onda je rat počeo u Hrvatskoj 1990. Obišao sam sva ratišta i radio kao dopisnik za različite međunarodne medije. No moram priznati da je u usporedbi s onim što sam doživio u Libanonu, ovo u Hrvatskoj i BiH te Kosovu bilo znatno manje opasno. Nikako ne bih želio omalovažavati žrtvu, ali nažalost, ono što Bejrut i Libanon doživljavaju desetljećima nije za usporedbu. Kada je 1982. godine Izrael izvršio invaziju na zapadni Bejrut, ispaljeno je pola milijuna projektila i izvršeno 450 bombardiranja u jednom danu. To je bio pakao, to treba doživjeti. Bejrut je bio tada 80 dana pod opsadom, bez vode, struje i hrane.

NACIONAL: Za hrvatske medije već trideset godina izvještavate s različitih ratišta. Gdje ste sve bili?

Bio sam u Libanonu 1993. kada je prvi put izbio rat između Hezbollaha i Izraela, pa 1996., pa onda i 2006., 33 dana, što je bilo strašno jer su predgrađa Bejruta bila potpuno razorena. Bio sam tamo i 2008. i pratio ulične sukobe, a u međuvremenu je počelo i to takozvano arapsko proljeće. Izvještavao sam iz Tunisa, Egipta, Sirije, Iraka… Egipat je baš bio opasan. Tamo je bilo najgore, stvarno me bilo strah i prvi put sam mislio da ću doista poginuti na trgu Tahiri. Bio sam između opozicije i pristaša Mubaraka, a vojska između njih. U jednom trenutku krenuli su tenkovi, mačevi, sablje, pucnjava. U tom metežu ljudi su pogibali i spasio me valjda nagon za preživljavanjem. Tada sam shvatio koliko je tanka linija između života i smrti. Bio sam nebrojeno puta i u Siriji, Iraku, Libiji. Naravno, pomaže mi poznavanje jezika jer književni arapski svi oni razumiju, jedino sam imao malo problema u Libiji i Iraku. Kao što je nekada u Jugoslaviji Zagreb bio „in“ pa se svima sviđala zagrebačka spika, tako u arapskom svijetu obožavaju Libanonce i vole čuti libanonski dijalekt. To je izuzetno bitno.

NACIONAL: Što ste iz tog svog iskustva naučili?

Ja sam dijete rata. Imao sam deset godina kada je počeo građanski rat u Libanonu i znam kako izgleda zemlja u kojoj nema zakona, u kojoj vlada anarhija, a svaka ulica ima svog lokalnog šerifa i zapovjednika. To nije dobro i zato se nikada ne odazivam kada me zove opozicija iz Sirije. Puno novinara je takve pozive prihvatilo i stradalo. Ti kao novinar moraš biti objektivan i izvještavati i s jedne i druge strane, ali moraš procijeniti što je od informacija koje dobivaš istina, a što laž. Osim toga, na temelju svog iskustva znam da takozvani „izvoz demokracije“ i rušenje diktatora kao što su Saddam Hussein ili Gaddafi, što su odradile zapadne sile, nije donijelo ništa dobro tim zemljama. Kad sam to prvi puta rekao na jednoj konferenciju u Madridu o Bliskom istoku, optužili su me da zagovaram diktature. To nije točno, ja samo znam da tamo sada vladaju kaos i rat, a ne demokracija.

NACIONAL: Koliko ste kao novinar zaštićeni?

Zapravo nisam, zaštita je jedino ako slušaš ono što su ti rekli vojska ili Ministarstvo. Ja nikada ne idem sam, ali treba poznavati mentalitet ljudi i što je najvažnije – pridržavati se pravila. Jer tamo čak i ako dobiješ dozvolu, odnosno akreditaciju, moraš se prilagoditi svakom lokalnom šerifu. Ja to prihvaćam i uglavnom nemam problema. Često imaju problema zapadni novinari koji znaju biti bahati i arogantni. Oni misle da s tim papirom mogu sve, a ne mogu. Često im oduzimaju snimke jer je to tako. U Siriji je puno novinara nestalo zato što su htjeli na ratište otići sami, kako bi došli do ekskluzive. A ja znam da se jedina ekskluziva može dobiti od običnih ljudi.