Ponekad neke društveno-političke okolnosti učine neku knjigu ili drugo umjetničko djelo popularnijim silom prilika. I koliko god to autoru tog djela išlo u prilog, da se pitalo ukrajinsku književnicu Hasku Šijan, sigurno bi radije željela da njezin roman “Iza leđa” bude manje u centru nove pobuđene pozornosti, ako bi to značilo da nema rata u Ukrajini. Naime, u središtu radnje tog u ovim trenucima izuzetno aktualnog romana, koji je u Hrvatskoj izašao u izdanju Edicije Božićević, nalazi se ljubavni par: protagonistica Marta se suočava s tim da je njezin partner Maks prihvatio poziv na mobilizaciju i otišao u vojsku tijekom prvog rusko-ukrajinskog rata 2014. Do tada su oni bili mladi ljudi, milenijalci koji su živjeli udobnim građanskim životom bez pretjeranog stresa, ali nakon te njegove odluke njihov se život posve promijenio. Marta je pokušala, kako stoji u najavi knjige, ispuniti očekivanja društva i onih njoj najbližih i odigrati ulogu Penelope, ali nije se mogla pomiriti s tim da ju je partner ostavio i otišao u besmisleni rat. Gomilanje seksualne frustracije i preispitivanje odnosa prema tjelesnosti i društvenih očekivanja koja se nameću ženama doveli su Martu do ruba izdržljivosti i natjerali je da posloži životne prioritete i odnose.

Haska Šijan rođena je 1980. u Lavovu, gdje je i završila studij klasične filologije. Bavi se pisanjem, prevođenjem i fotografijom. Njezin prvi roman “Lovi, doktore, lovi!” objavljen je 2014., a njegov veći dio napisan je na mobitelu dok je bila u bolnici. Za roman “Iza leđa” dobila je 2019. Europsku nagradu za književnost.

Ima supruga i kći s kojima živi u Bruxellesu od rujna 2019. Suprug joj je Francuz, novinar koji je živio 10 godina u Ukrajini. Njezin otac, baka i sestrin muž trenutno se nalaze u relativno sigurnom Lavovu. U Bruxellesu Haska Šijan radi u komunikacijama i ima neke kreativne projekte. Kaže da su se ona i suprug uvijek posvuda u Europi osjećali kao kod kuće i da pri odlasku iz Ukrajine nije imala osjećaj da ostavlja zemlju zauvijek. Odgovorila je na pitanje kako nastoji pomoći svojoj zemlji iz Bruxellesa sada kada je rat:

“Prvi tjedan je bilo teško i hektično, rat je trenutak kada bolje razumiješ sebe, svoje sposobnosti i druge ljude, bilo je zanimljivo promatrati kako su različiti ljudi reagirali. Ja sam osoba od dugoročnih projekata, postojala je jaka unutarnja potreba da pomognem i uključim se, ali za mene nije lako biti uključen kada stvari nisu planirane nego se samo događaju, pokušala sam pomoći tu i tamo, ali ne mogu reći da sam bila jako aktivna, meni je lakše pomoći s donacijama i s dugoročnim strategijama koje se tiču kulture i obrazovanja. Vidim da će to biti potrebno u nadolazećem periodu, kada ćemo morati iznova izgraditi zemlju. Imamo različite inicijative kojima pokušavamo održati ukrajinsko izdavaštvo na životu. Zaustavljeni su ne samo izdavaštvo, nego i kazalište i filmska industrija, treba iznaći načine da se to nastavi. Tražimo prilike da spojimo ukrajinske i europske izdavačke kuće, da se knjige ukrajinskih autora koje su trebale izaći izdaju u Europi, tako neće biti zaustavljena objava knjiga i to će biti važan znak da se Ukrajina bori i odolijeva“, objasnila je ova ukrajinska književnica.

Kako kaže, druga inicijativa je lansirana u Poljskoj, to je crowdfunding kampanja za izdavanje knjiga za djecu u Europi:

„Ideja je da se te knjige distribuiraju djeci koja su napustila domove s obzirom na to da knjige u ovim uvjetima ne nose sa sobom. Ukrajinski izdavači daju besplatno ta izdanja, već objavljena, izdavačka industrija u Europi će pomoći u ponovnom objavljivanju tih djela, a crowdfunding kampanjom se to financira. Taj novac će pomoći da se te knjige rasprše po zajednicama izbjeglica koje rastu brzo i gdje ima puno djece. Jedna od biblioteka u Bruxellesu je još prije rata otvorila ukrajinsku sekciju, sada nastojimo da ta sekcija naraste i raširi se, da ima više događanja vezanih uz Ukrajinu. Na poslovnom nivou nastojimo otvoriti ukrajinske odjele u velikim nezavisnim prodavaonicama knjiga, ima ljudi koji su ostavili Ukrajinu, a financijski stoje dobro i žele kupiti knjige sebi i djeci. Prije nije bilo ukrajinskih odjela u tim velikim trgovinama jer to nije bilo profitabilno, a sada postaje zbog većeg broja ukrajinskih izbjeglica u Europi. Također proširujemo listu ukrajinskih autora i preporučujemo ih za prijevode, bazen ukrajinske literature raste. Sama pišem i imam iskustva u prodaji knjiga pa mi je ovo sve bilo logično i najbolji način da doprinesem svojoj zemlji i narodu.“

Opisala je turbulentne faze u odnosima Ukrajine i Rusije kada je riječ o jeziku i kulturi.

„U 19. stoljeću Rusija je branila ukrajinski jezik i književnost i bio je zločin objaviti nešto na ukrajinskom. Tijekom razdoblja SSSR-a situacija je bila hibridna, Sovjeti su tobože pokušavali štititi različite nacionalnosti, to im je bio deklarativni cilj, ali sve je to bilo na folklornom nivou. Podupirali su folklor, pjevanje, ples, ali kada je riječ o višoj kulturi bilo je puno cenzure, morao si glorificirati sistem, ako si se želio uspeti u karijeri trebao si pisati na ruskom i ići živjeti u Moskvu. Postoji i termin ‘pogubljena renesansa’ koji se odnosi na egzekuciju najplodnijih ukrajinskih pisaca i drugih umjetnika koji su uhićeni i pogubljeni, ili podvrgnuti represiji, za vrijeme Staljina. Kraj SSSR-a je trenutak kada se suvremena ukrajinska književnost, film i likovna umjetnost ponovno rađaju, bez cenzure. Utjecaj Rusije ostao je i nakon raspada SSSR-a golem, osobito kada je riječ o televiziji i estradi. Rusija je preko televizije i koncerata ruskih zvijezda imala puno utjecaja i bila prisutna u kulturnom prostoru. Mnogi ukrajinski redatelji počeli su raditi u ruskim produkcijama jer su oni imali više novca.“

Kaže da se nakon početka rata 24. veljače dogodilo to da su čak i u gradovima u kojima se puno govorio ruski i gdje su ljudi bili odani Rusiji, žitelji počeli osjećati odbojnost prema svemu što ima veze s Rusijom te su se počeli govoriti ukrajinski jezik, čak i ako prije to nije bio slučaj.

„Ta odbojnost prema Rusiji se sada vidi kod ljudi raznih godišta, čak i kod ljudi koji su bili neutralni, fleksibilni i tolerantni. Priznajem, i ja se tako osjećam, a prije nisam, iako je u zapadnoj Ukrajini gdje sam živjela puno ljudi osjećalo odbojnost prema Rusiji. Prije sam vidjela zanimljive stvari u ruskoj kulturi, lako sam se prebacivala na ruski kao jedan od jezika koje govorim. Kada sam završavala zadnji roman u Splitu na rezidenciji za pisce, čula sam da je bila diskusija između dviju osoba o čitanju poezije u jednoj knjižnici. Naime, bila je godišnjica pada Vukovara i poeziju je trebao u toj knjižnici čitati i jedan autor iz Srbije. Ravnatelj knjižnice je rekao da na taj dan nijedan Srbin neće ući u knjižnicu, a jedna druga osoba mu je odgovorila da je taj pjesnik rođen nakon rata, da ima 20 godina i da ne piše politički. Tada mi se činilo čudnim to da je ravnatelj rekao odlučno ne, mislila sam da su Hrvatska i Srbija male zemlje, da su blizu, da moraju biti u dobrim odnosima. Danas sam na strani ravnatelja. Sada se otkazuje sve što ima veze s ruskom kulturom u Europi, nekome se sa Zapada to može učiniti radikalnim, ali trenutno je to duboko u nama, ta želja da penaliziramo sve rusko prije nego što završi rat, priznaju krivnju i kažu da su spremni sudjelovati u oporavku Ukrajine“, iskreno je opisala naša sugovornica svoju promjenu perspektive.

‘Odbojnost prema Rusiji se sada vidi kod ukrajinaca raznih godišta, čak i onih koji su bili tolerantni’. FOTO: Vadym Rybin

Kaže da nije nikada bila previše vezana uz Ukrajinu i ukrajinske specifičnosti, iako je tamo živjela čitav život.

„Kada živiš negdje lako nađeš stvari zbog kojih se žališ, uvijek sam željela živjeti u zapadnoj Europi, ali za mene je živjeti u Bruxellesu bilo kao da živim u Lavovu ili Kijevu, drukčije je bilo kada smo putovali u Latinsku Ameriku, osjećala sam da je to različito i daleko, tada mi je nedostajala Europa. Kada je rat počeo, počela mi je nedostajati Ukrajina i počela sam žaliti što nisam tamo. To je iracionalno jer sam osoba kojoj je stalo do sigurnosti, nisam borac i ratnik u tom smislu, uvijek tražim sigurni kutak. Prvi tjedan postojao je taj čudan osjećaj i velika nostalgija koja nije bila za prostorom, nego za onim što gubimo. Jednom kada rat završi Ukrajina će se iznova roditi, vjerujem u pozitivan ishod i nadam se da ovo neće dugo trajati, ali postojat će nešto što smo nepovratno izgubili. Život u Ukrajini prije rata, barem u velikim gradovima, bio je dobar, zemlja je bila sigurni raj, u velikim gradovima je postojao zanimljiv kulturni i noćni život. Gledala sam nedavno ukrajinski film o kijevskim adolescentima, snimljen neposredno prije rata, potpuno je drugačije gledati taj film sada nego što ga je bilo gledati prije nego što je rat počeo. Pitala sam se gdje su ta djeca sada, što rade, kako sve ovo utječe na njih. Baš su trebali krenuti iz škole na fakultet, izlaziti, biti tipični kijevski hipsteri, a onda se dogodio rat. Osjećam nostalgiju za stvarima koje smo izgubili, koje ćemo morati izgraditi, ali nikada neće biti iste.“

Objasnila je da njezin roman „Iza leđa“ opisuje ono što se događalo 2015. i 2016. kada ljudi nisu još imali u sebi to herojstvo i smisao za borbu, rat je bio lokaliziran, Ukrajina je velika zemlja pa puno ljudi nije imalo dojam da je rat prisutan u njihovu životu.

„U novom kontekstu kada je Ukrajina napadnuta, rat je zahvatio čitavu zemlju, a Ukrajina je počela pokazivati zapanjujuće herojstvo i otpornost, pitala sam se je li roman dobar jer se sve sada promijenilo. Bilo je puno diskusija o tom romanu prije rata, neki ljudi koji su veći patrioti od lika u mojoj knjizi govorili su da je mana romana što nije dovoljno patriotski. Protagonistica živi u negiranju, ne želi prihvatiti odluku dečka da ide u vojsku, pokušava volontirati, ali nema to u sebi, na kraju bježi od svega toga, to je više roman o bijegu od rata te anksioznosti i odgovornosti. Nedavno sam dobila poruku žene koja je pročitala knjigu prije rata, a sada je otišla u Poljsku, dok je njezin muž u Ukrajini u vojsci. Kaže da je ta knjiga važna za nju, da je povezuje s domom. Na prvu se može činiti da knjiga danas nije prikladna, ali mislim da je dobro što nam pokazuje kako su se stvari tada odvijale i kako su se ljudi osjećali.“

Kaže da i njezin prvi roman „Lovi, doktore, lovi!“ reflektira ondašnje stanje, anksioznost i emocije ljudi jer je napisan nakon aneksije Krima. Kraj tog romana koji je poezija u prozi i nema puno sadržaja i dijaloga je metaforička smrt Vladimira Putina. Kada ga je pisala, nalazila se u bolnici zbog meningitisa, a muž joj je izvještavao iz Kijeva i Donbasa. Pisala je duge apsurdne bilješke na mobitelu i objavljivala ih na društvenim mrežama, to joj je bio način da se zabavi i skrene misli u bolnici, ljudi su je čitali i pomislila je da to može proširiti u nešto veće. Imala je, kaže, sreće što je izdavač imao sluha za taj eksperiment i avanturu.

Odgovorila je na pitanje što za nju znači Europska nagrada za književnost koju je dobila 2019. za roman „Iza leđa“:

„Ta je nagrada bila prijelomna za mene, nisam se do tada usudila nazivati ukrajinskom književnicom, iako sam napisala roman ‘Lovi, doktore, lovi’ i pisala sam poeziju. Volim pisati i biti u tom književno-boemskom okruženju, ali nemam osjećaj da radim nešto veliko i da je to dio mog profesionalnog razvoja. To mi nije hobi, ali jest neki tajni vrt. Kada dobiješ nagradu i postaneš poznatiji imaš pritisak, pitaš se zašto pišeš, koji tip publike zanimaš, za mene je pisanje uvijek bilo više vezano uz mene, a manje uz čitateljstvo, ali treba naći balans. Ova nagrada je sjajna pomoć da se učini pisce vidljivijima, za to je osmišljena, pomaže ti da si vidljiviji vani, da te se više prevodi, da shvatiš kako se vidiš kao pisca. Trenutno pišem uglavnom poeziju, intenzivnije nego u mirna vremena. Za mene je poezija uvijek bila terapeutski alat, način da svladam pritisak, da razmišljam o svijetu, da zabilježim stvari koje se događaju oko mene i emocije uslijed ovog pakla“, zaključila je Haska Šijan.