Bivši ravnatelj Državnog arhiva u Osijeku Siniša Bjedov za Nacional otkriva pozadinu naglog poništenja natječaja za izbor novog ravnatelja osječkog arhiva na koji se javio Dražen Kušen, čovjek kojeg se smatra bliskim ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću

Ministar kulture Zlatko Hasanbegović, neočekivano je u srijedu, 20. srpnja, poništio natječaj za izbor ravnatelja Državnog arhiva u Osijeku. Na natječaj su se javila četiri kandidata, među ostalim i v.d. ravnatelj Dražen Kušen, kojeg se smatralo Hasanbegovićevim favoritom. Upućeni tvrde da je zapravo Hasanbegović odustao od imenovanja Dražena Kušena novim ravnateljem.

Dražen Kušen široj je javnosti postao poznat 2013., kada je zbog izbora Siniše Bjedova za ravnatelja osječkog Državnog arhiva tužio Ministarstvo kulture, a za političko pogodovanje optužio ministricu Andreju Zlatar Violić. Tada je Otvorenim pismom podržao Anu Lederer pri izboru ravnatelja HNK u Zagrebu, a i javno se suprotstavio potpisnicima apela Kulturnjaka 2016. za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, što on izgleda nije zaboravio kada ga je ubrzo potom doveo na čelo Državnog arhiva u Osijeku.

Kušen, kojeg je Hasanbegović 31. ožujka postavio za v.d. ravnatelja na rok od godine dana, odmah je o poništenju natječaja obavijestio troje ostalih kandidata. Kao razlog poništenja natječaja naveo je odluku Hrvatskog sabora o izglasavanju nepovjerenja vladi Tihomira Oreškovića, zbog čega u Ministarstvu smatraju da ne mogu odlučiti o ravnatelju.

U ISTINITOST TAKVOG OBRAZLOŽENJA, međutim, ne vjeruje bivši ravnatelj Siniša Bjedov, Kušenov konkurent za novi mandat. Po njegovu je mišljenju pravi razlog poništenja natječaja drugačiji:

“Pouzdano znam da je ministar Hasanbegović nedavno upoznat s dugogodišnjim nezakonitim poslovnim aktivnostima Dražena Kušena i nekih pojedinaca u Državnom arhivu u Osijeku, čime su bitno narušili kvalitetu rada te ustanove i doveli u pitanje smisao njezina postojanja”, rekao nam je Bjedov, koji je od 2012. do početka travnja vodio DAOS. Stoga u ministrovoj odluci o poništenju natječaja on vidi prvenstveno Hasanbegovićev oprez zbog mogućih optužbi za podršku utvrđenim nezakonitim postupcima “svojih ljudi” i želju da ga se ne veže uz nanošenje štete arhivskoj djelatnosti, koja spada pod nadležnost njegova ministarstva.

Kušen, naime, s dvoje zaposlenika DAOS-a već godinama privatno pruža usluge sređivanja arhivske građe klijentima izvan sustava Državnog arhiva – poduzećima, bankama, obrtima, ustanovama…, za što primaju i honorare. Sređivanje i priprema pismohrane za skladištenje, svakome od njih troje za nekoliko dana rada donosi prihod od nekoliko tisuća kuna, zavisno od količine materijala za obradu, pa mjesečno mogu zaraditi još poneku plaću.

• KUŠEN JE O PONIŠTENJU NATJEČAJA obavijestio troje ostalih kandidata, a kao razlog naveo odluku Sabora o izglasavanju nepovjerenja Vladi, no Bjedov tvrdi da su pravi razlog Kušenove nepravilnosti u radu

Kako je ovoga trenutka na tržištu približno 900 pismohrana pravnih osoba, a malo koja među njima uspijeva samostalno obavljati taj posao, djelatnici Vanjske službe nadzora DAOS-a – koji imaju i inspekcijske ovlasti, pa nerijetko zaprijete i kaznama zbog nesređene pismohrane – rado uskaču i nude svoju pomoć, a visina honorara potom se dogovara. Ugovori se obično sklapaju na iznos od 30.000 do 70.000 kuna po poslu i potom “sređena građa” dolazi na čuvanje u DAOS, gdje je iste osobe ovjeravaju i deponiraju.

TAKO NE SAMO ŠTO KRŠE ZAKON O RADU i dolaze u sukob interesa, jer kao nadzornici DAOS-a sami ovjeravaju svoj privatni rad u “fušu”, nego i zatrpavaju skladišni prostor državnog arhiva u nekim situacijama bezvrijednom, nekategoriziranom građom, pa ne ostaje mjesta za čuvanje vrijedne, kategorizirane nacionalne arhivske građe koja zbog toga često propada na terenu čuvana u neuvjetnim prostorima.

Ta je pojava poput epidemije zahvatila gotovo sve od 19 područnih arhiva u zemlji, zbog čega su mnoga državna tijela i ustanove prisiljeni unajmljivati tuđe prostore i plaćati visoke naknade za smještaj i čuvanje svoje vrijedne arhivske građe.

O tezgarenju zaposlenika područnih državnih arhiva za osobnu korist, koje je poprimilo zabrinjavajuće razmjere, narušilo kvalitetu obavljanja osnovne djelatnosti i dovelo do ugrožavanja vrijedne nacionalne baštine, više se puta raspravljalo na sastancima ravnatelja područnih centara u središnjici DA u Zagrebu.

Vlatka Lemić, bivša ravnateljica Državnog arhiva, nedavno smijenjena nakon što je uporno nastojala uskladiti rad DA sa zakonom i o nezakonitostima obavijestila sve mjerodavne institucije, koje dosad nisu obavile svoj posao, kaže za Nacional da se takva praksa “fušeraja” dopušta još od polovine devedesetih, uz obrazloženje kako ljudima treba popraviti male plaće.

“NIKADA NA SASTANCIMA RAVNATELJA i unutar službe o tomu nismo uspjeli postići dogovor. Predlagalo se i da arhivi to sami rade, ali je bilo upitno zbog sukoba interesa, jer ne možete nadzirati sami sebe. Problem je što se nagomila nekoliko kilometara građe, pa službenik zadužen za rad s pismohranom to ne može sam riješiti, a niti svi stvaratelji građe imaju takvu osobu, premda bi je po zakonu morali imati. Kako nikad nije bilo dovoljno novca, Ministarstvo nas je poticalo da zarađujemo na tržištu, pa je to otišlo u pogrešnom smjeru. Državni arhiv je neprofitna ustanova, ali kad nemate novca za struju i vodu, morate zarađivati. Tako sada imamo inverziju; Državni arhiv došao je u paradoksalnu situaciju da zbog čuvanja nekategorizirane građe, na čemu zarađuje, ne može smjestiti najvrjedniju građu, pa državne ustanove moraju zakupljivati skladišta koja često ne zadovoljavaju potrebne standarde, za uslužno čuvanje kategorizirane građe. Državni arhiv tako djeluje protiv smisla vlastita postojanja”, kaže bivša ravnateljica, Vlatka Lemić.

Do 35 posto vlastitih prihoda područni centri Državnog arhiva sve do 2013. imali su pravo isplaćivati zaposlenicima kao dodatak na plaću, a iz tih sredstava ravnatelji su često financirali i tiskanje knjiga. Tvrdi se da je zato privatni interes zaposlenih u Državnom arhivu prevladao nad nacionalnim, jer zbog skladišta napunjenih manje-više bezvrijednom građom za povijest područja koje pokrivaju, najvrjednija građa propadala je tko zna gdje izložena vlazi, prašini, insektima, opasnosti od požara… Na terenu je danas desetak kilometara nesređene građe prve kategorije i dvadesetak kilometara druge i treće kategorije za koju u Državnom arhivu u Osijeku nema mjesta, dok je više od polovine skladišta zatrpano nevažnom građom koju djelatnici pogrdno nazivaju “Šime i sinovi”, ali koja im donosi prihod.

Državni arhiv u Osijeku je od 2003. do 2013. preuzeo 5368 dužnih metara arhivskoga gradiva, od čega na Odjel gospodarstva i bankarstva čak 3809 dužnih metara. Odjel vanjske službe – čiji djelatnici imaju uvid u stanju na terenu i to koriste za sklapanje privatnih poslova s klijentima – u istom je razdoblju evidentirao prijam 5907 dužnih metara gradiva, u čemu Bjedov vidi dokaz neažurnosti i “brljanja” s evidencijama. Na Odjel pravosuđa, međutim, gdje se čuva građa prve kategorije, preuzeto je jedva 220 dužnih metara. Za preuzeto gradivo izdao je više od stotinu računa u iznosima od 600 do 33.600 kuna.

UPUĆENI TVRDE DA SE NAKON SMJENE Bjedova Kušenom, koji je takvo “tezgarenje” ograničio smatrajući ga nezakonitim, neetičnim i nedopustivim, s time nastavilo bez ograničenja. Bjedov danas kao poseban problem ističe činjenicu da se time bavi čelnik osječkog Državnog arhiva Kušen, k tomu i predsjednik Hrvatskog arhivističkog društva, ovlaštenog i za očuvanje digniteta arhivističke struke.

Nacional je u posjedu obračunskih listića troje djelatnika DAOS-a iz 2010. – Ljerke Šimunić, Željka Vrbana i Dražena Kušena – iz kojih se vidi da im je za posao sređivanja arhivske građe Grada Našica isplaćeno neto 6720 kuna (bruto 12.195,12 kn).

Dugogodišnji ravnatelj Državnog arhiva u Osijeku, danas pokojni Stjepan Sršan, godinama je prešutno tolerirao “fušeraj” nekolicine svojih djelatnika i naplaćivao njihovim klijentima smještaj i čuvanje beznačajne građe. Osim kao dodatak na plaće, tim je sredstvima izdao i stotinjak knjiga i radova u kojima je sintetizirao zanimljivosti čuvane građe.

• SINIŠA BJEDOV U MINISTROVOJ ODLUCI O PONIŠTENJU natječaja vidi prvenstveno Hasanbegovićev oprez zbog mogućih optužbi za podršku utvrđenim nezakonitim postupcima ‘svojih ljudi’

Uoči odlaska u mirovinu, a nakon pojave obračunskih lista zaposlenika za rad na građi Grada Našica i pobune drugih što im se uskraćuje mogućnost zarade “u fušu”, jer pojedinci iz Službe nadzora pohlepno tu “tezgu” čuvaju za sebe, Sršan se napokon očitovao; službeno je 24. kolovoza 2010. upozorio Ljerku Šimunić, Željka Vrbana i Dražena Kušena da kao službenici nadzornog organa Arhiva ne smiju obavljati poslove sređivanja i škartiranja gradiva pismohrana na terenu za novčanu naknadu, jer to predstavlja sukob interesa i kršenje propisa. Zaprijetio im je i primjenom odredaba Zakona o radu budu li nastavili s takvim kršenjem propisa iz radnog odnosa.

Unatoč podsjećanju na to upozorenje, Dražen Kušen takve optužbe drži pokušajem da ga se diskvalificira kao ravnatelja i stručnjaka. Priznaje da se prije dva, tri tjedna očitovao Ministarstvu na anonimnu prijavu u kojoj su opisane takve aktivnosti i ustvrdio da u zakonima nema izričite zabrane pružanja usluge klijentima za osobnu korist, temeljem ugovoru o djelu izvan radnog vremena, dok bi sukob interesa tek trebalo utvrditi.

Međutim, u čl. 101. Zakona o radu stoji da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun, sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac. Etički kodeks Državnog arhiva nalaže da zaposlenik ne smije sklapati poslove za svoj račun ili pružati usluge iz djelatnosti koju obavlja Arhiv (zakonska zabrana utakmice) bez odobrenja ravnatelja Arhiva u pisanom obliku, pojedinačno za svaki posao. Takvo odobrenje nije davao niti jedan bivši ravnatelj, a bilo bi zanimljivo vidjeti je li ga kao v.d. ravnatelja dao Kušen.

ETIČKI KODEKS ZABRANJUJE zaposleniku i da u obavljanju svojih poslova zlouporabljuje ovlasti i položaj radi ostvarivanja materijalne i druge koristi za sebe ili drugoga. Čl. 167. Pravilnika osječkog državnog arhiva zabranjuje zaposleniku da bez posebnog odobrenja te institucije za svoj ili tuđi račun sklapa poslove iz djelatnosti koju obavlja Arhiv, što smatra naročito teškom povredom radne obveze. Ako ta pravila nisu dovoljno jasna nekom nižeobrazovanom zaposleniku Državnog arhiva u Osijeku, morala bi biti više nego jasna njegovu ravnatelju.

‘Nacionalnu građu čuvaju i tvrtke registrirane na Kajmanskim otocima’

Vlatka Lemić, smijenjena ravnateljica Državnog arhiva, kaže da se donedavno javno baratalo s troškovima od 55 milijuna kuna godišnje za čuvanje vrijedne nacionalne arhivske građe u privatnim skladištima, jer ugovori s njima su tajni i teško je doći do službenog podatka.

„Za taj novac mogli smo osposobiti prostore u bivšim vojarnama, gdje bi se građa čuvala uz mnogo manje troškove, ali nitko za to nije bio zainteresiran. Jedna od takvih tvrtki je Pismohrana, za koju je lobirao Krešimir Milanović predstavljajući se kao njezin poslovni partner i koja je procvjetala posljednjih godina, a direktor joj je član HDZ-a. Neke tvrtke registrirane su i na Kajmanskim otocima. Grad Vukovar, primjerice, čuva svoju pismohranu u privatnoj tvrtki u Zagrebu?! Zar ne mogu naći u svome gradu ili Županiji primjerene uvjete za čuvanje svoje građe, pa je voze u Zagreb i tamo plaćaju čuvanje? A obveza Grada je da osigura prostor za čuvanje građe. Imali smo i slučajeve da su zaposlenici Državnog arhiva, čak i ravnatelji, imali tvrtke za čuvanje arhivske građe. I to sam pokazala institucijama, ali nikom ništa.“