Znanstveni radovi ministra kulture kriju dio odgovora na pitanje što je moglo utjecati na Karamarkovu fascinaciju Zlatkom Hasanbegovićem

Sadržaj doktorske disertacije i stručnih radova ministra kulture Zlatka Hasanbegovića možda kriju dio odgovora na pitanje što je, među ostalim, moglo biti ključno za Karamarkovu fascinaciju Zlatkom Hasanbegovićem. To je Hasanbegovićev profesionalni interes za temu koja je obuhvatila članove ugledne zagrebačke obitelji Muftić, iz koje potječe prva Karamarkova supruga Enisa.

“Zlatko Hasanbegović bio je veliki prijatelj s pokojnim Osmanom Muftićem, ocem Karamarkove prve supruge Enise Karamarko. Njih dvojica poznavali su se još negdje od 1990. Međutim, nisu se upoznali preko Enise Karamarko, već direktno, s obzirom na to da je Zlatko vjernik i da je imao razvijene veze u islamskoj zajednici, a prijatelj je i s Bakirom Izetbegovićem”, ispričao je za Nacional jedan bliski Hasanbegovićev prijatelj koji je želio ostati anoniman. Još jedan blizak Hasanbegovićev prijatelj potvrdio je za Nacional da su veze između Hasanbegovića i obitelji Muftić bile intenzivne.

ENISA KARAMARKO, ROĐENA MUFTIĆ, potječe iz obitelji kojoj je Hasanbegović posvetio značajan broj stranica u velikom stručnom radu, monografiji “Muslimani u Zagrebu 1878. – 1945.”. Dvadesetak godina prije nastanka tog Hasanbegovićeva istraživanja, koje je doista provedeno s velikim trudom i pedanterijom, Tomislav Karamarko ušao je u krug uglednih zagrebačkih muslimana koji su 1987. podigli džamiju u Folnegovićevu naselju, ujedno sjedištu islamskoga vjersko-kulturnoga centra.

BILA JE TO LOKACIJA na kojoj su se, uz ostale, sretale dvije obitelji, Hasanbegović i Muftić. Enisin otac, inženjer Osman Muftić, uživao je značajni ugled, koliko unutar sveučilišnih krugova, toliko među političkom elitom Saveza komunista Hrvatske. Zahvaljujući toj činjenici, kako će kasnije pričati Božo Rudež, mladi Tomislav Karamarko dobio je svoje prvo radno mjesto. Naime, u to doba, u drugoj polovici 80-ih, sociolog Božo Rudeš predsjedavao je jednom od komisija SKH za vjerske zajednice, održavajući izvrsne odnose s raznim vjerskim organizacijama. Ako je vjerovati Rudežu, njemu se jednoga dana obratio Osman Muftić, moleći ga da pronađe neki državni posao za njegova budućega zeta. I tako je, navodno, aktualni šef HDZ-a dospio u Državni arhiv.

Godine 1990., kada je Franjo Tuđman sastavljao prvu HDZ-ovu vladu, Osmanu Muftiću udijeljeno je ministarsko mjesto. Stipe Mesić, Tuđmanov nasljednik na mjestu hrvatskog predsjednika, čiju je predizbornu kampanju Karamarko vodio, nikada nije tajio da Muftiću duguje izvrsne međunarodne kontakte u arapskom svijetu.

ZLATKO HASANBEGOVIĆ U SVOM RADU prati političku sudbinu mnogobrojnih Muftića koji su se naselili iz Bosne u Zagreb u prvoj polovici 20. stoljeća. Svi su bili obrazovani, bavili su se trgovinom i obrtom, obavljali su činovničke službe, ostajući vjerni samo islamskoj religiji.

Najpoznatiji se zvao Ismet efendija Muftić. Živio je u godinama prvoga raspada Kraljevine Jugoslavije u autonomne kvislinške države pod patronatom fašističkih Italije i Njemačke. Kapitulacija Kraljevine Jugoslavije dočekala ga je na poziciji zagrebačkoga muftije – obavljao ju je od 1919. – koji je iskazivao lojalnost prema svim vladama dinastije Karađorđević, uključujući onu u koju je bio uključen Vladko Maček, kao HSS-ovac. Kada je Ante Pavelić umarširao iz emigracije i proglasio NDH, na gradskoj radiostanici pročitao je poruku muslimanskoj zajednici: “U ovom radosnom i sretnom trenutku za cjelokupni hrvatski narod, kada je osnovana samostalna i nezavisna hrvatska država, na cijelom povijesnom teritoriju kličem: neka Alah Svevišnji poživi poglavnika…”

Ismet Muftić bio je uključen u prvu, improviziranu vladu NDH, ali bez ikakvih realnih zaduženja i odgovornosti, kako kaže Zlatko Hasanbegović. Njegova istaknuta uloga imala je psihološku i propagandnu funkciju čiji cilj je bio da se u tadašnjem društvu dobrovoljno prihvati izjašnjavanje: Hrvati islamske vjere. Kako je poznato, po istom planu Meštrovićev paviljon preuređen je u prvu zagrebačku džamiju.

NAKON ULASKA PARTIZANA U ZAGREB, u svibnju 1945., Ismet Muftić osuđen je na smrt. Nekolicina Muftića, pak, završili su u zatvoru. Primjerice, Safeta Muftić, udana Prohić, osumnjičena je za utaju zlata. Čim je pritvorena, u zagrebačkim novinama objavljena je vijest o basnoslovnoj lovini u premetačini njezine kuće. Bio je to uobičajeni uvod u konfiskaciju obiteljske imovine. Godinu dana kasnije emigrirala je na Zapad.

Moguće je da je Karamarko i zbog Hasanbegovićeva rada, koji je obuhvatio članove obitelji njegove prve supruge, imao priliku informirati se o Hasanbegoviću i nekim zasad javnosti ne posve poznatim stranama njegova profesionalnog profila i svjetonazora, koje su suprotne onima zbog kojih se s raznih strana traži Hasanbegovićeva ostavka.

Jednim potezom pera Hasanbegović je ukinuo Vijeće za neprofitne medije i smanjio državni trošak za subvencioniranje alternativnih medijskih formata. Posve shvatljivo, dočekala ga je pobuna na ljevičarskoj sceni: nedugo nakon što je u svojoj retoričkoj trapavosti izlanuo da je antifašizam floskula, svakako pod pritiskom pobunjene javnosti nakon otkrivene suradničke epizode za proustaški časopis NDH, Hasanbegović je munjevito obavio pokajanje.

Ni imenovanje Ane Lederer za Hasanbegovićevu zamjenicu nije prošlo bez reakcija u kulturnim i političkim krugovima. Čim je imenovana, to se počelo pripisivati njezinoj dugogodišnjoj vezi s Ozrenom Prohićem, za kojeg se tvrdilo da je bratić Zlatka Hasanbegovića. Ana Lederer odmah je na to reagirala. “Ozren i ja već neko vrijeme nismo zajedno”, izjavila je za Jutarnji list Ana Lederer, dok je Prohić za isti list kazao da su takvi komentari “malograđanski fašizam”. Nakon imenovanja Ane Lederer, pojavile su se i tvrdnje da je ona zapravo izvučena iz menadžerske pričuve Ive Sanadera, a počela se propitivati i njena ostavština iz perioda dok je bila na čelu zagrebačkog HNK.

“DA JE ANA LEDERER SPOSOBNA nešto kreirati u kulturnim ustanovama, to bi se već pokazalo dok je bila intendantica HNK u dva mandata”, smatra glumica Vitomira Lončar. “U svoja dva mandata ona je proizvela samo gomilu dugova, čije bi porijeklo trebalo razjasniti”, objašnjava popularna Bucka.

Doista, u rujnu 2013. po isteku njezina drugoga mandata, kako dokazuje revizijski tekst, Ana Lederer za sobom je ostavila gotovo tri milijuna kuna deficita, uz neke kontroverze oko rasprodaje stanova i honoriranja preko student servisa, koji su se izrodili u veliku polemiku: dok je tadašnja HNS-ova ministrica Andrea Zlatar Violić, slično Bucki, tvrdila da su proračunski milijuni HNK utrošeni za jalove scenske prikaze, HDZ-ovac Jasen Mesić bivšu intendanticu uvijeno je branio, sugerirajući da bi struka podržala njezin treći mandat.

Pokazat će se, međutim, da je Ana Lederer bila u prilično dobrim kontaktima i s nekim lijevo politički orijentiranim kulturnim djelatnicima. Redateljica Snježana Banović više puta je kristalno jasno izložila neke manifestacije i posljedice kulturne politike u eri Kukuriku vlade: “Duško Ljuština glavni je financijski lobist Kazališta Ulysses na Brijunima, koje 2012. – usred svekolikih proračunskih restrikcija – uživa povećanu državnu subvenciju od 800.000 kn.” Na to se nadovezuje, piše redateljica, “Nenad Stazić, zastupnik SDP-a pa potpredsjednik Hrvatskog sabora, na Brijunima zadužen za smještaj umjetnika i gostiju, te njegov brat Darko Stazić. Naravno, tu je i supruga Darkova, a šogorica Nenadova, Stela Telebuh Stazić, kuma Duška Ljuštine, bivša poslovna ravnateljica HNK-a u Zagrebu, sada šefica marketinga istoga kazališta i, dakako, članica SDP-ova klana – bila je poslovna ravnateljica HNK pod intendanturom Ane Lederer.”

Nipošto ne znači da će kulturna politika aktualne vlade biti produktivnija. U zemlji koja je svedena na vladajuću “šparnost” svih stranaka u Banskim dvorima, uspjesi se mjere isključivo po amputaciji kulturnoga budžeta po svim stavkama. U takvoj situaciji moguća je jedino tuča oko državnih sinekura i raspodjele ostatka ostataka. Pa ako se Ana Lederer uhvati toga posla, što će ostati za njezina nadređenog ministra Zlatka Hasanbegovića?

PO SLUŽBENOM WEBU, u prvih 15 dana svoga mandata, prije imenovanja Ane Lederer, ministar je potpisao četiri telegrama sućuti, izdao dva demantija svoga lažnoga profila na Facebooku, gostovao na Festi svetoga Vlaha pa se uzgred sastao s delegacijom Dubrovačkih ljetnih igara. Ne samo da na službenom webu nikada nije publicirana vijest o ukidanju Povjerenstva za neprofitne medije – koja je izazvala revoluciju javnosti – nego izostaje jednako važna činjenica da je autonomno i samostalno smijenio zatečenu šeficu Hrvatskoga povijesnoga muzeja i zamijenio je Mateom Brstilo Rešetar, mladom Splićankom i stručnjakinjom za heraldiku. I to je dotad bilo sve od kulturne politike Karamarko – Hasanbegovićeve Hrvatske.

Ali se već u prvih 15 dana ukazalo sitno političko lukavstvo koje na jednoj strani reže kulturni troškovnik na zadovoljstvo premijera Tima Oreškovića, a na drugoj – postaje psihološka hrana desnici koju je okupio Tomislav Karamarko. No stariji HDZ-ovci jako dobro pamte da su teme tih proskribiranih medija – ekologija, pravna država, gej-pokret, feminizam, internacionalizam – uvoz sa Zapada. Do pojave slovenskih alternativnih gibanja, kako su se tada nazivali, svjetonazor hrvatske provincije pod partijskim šerifima jedva se razlikovao od današnjih desničarskih programa natalitetno obiteljsko-bračne renesanse. Posve precizno, ušli su na tlo bivše Jugoslavije nakon 1985. posredstvom slovenske omladine, prve koja je lomila diktaturu socrealističkih ustanova: u eri KPJ, svaki udžbenik sociologije heteroseksualnu obitelj definirao je kao osnovnu društvenu ćeliju, posredno stimulirajući ulični progon gej populacije.

Na sreću po buduću kulturnu politiku, kakva god ona bila, Hasanbegovića će vjerojatno zapasti da pokuša dovršiti Hrvatski povijesni muzej, da brine o čitaonicama, muzejima, arhivima i, dakako, spomen-grobištima. Tako će se Bleiburg opet vratiti pod državno pokroviteljstvo, ali će i Jasenovac ostati lokacija ustaškoga stratišta. Ništa čudno što Karamarko luduje na skupovima pozivajući domoljubne Hrvate da mole Očenaš.